Zvuči smiješno? Svi smo mi, na neki način “idioti” i to nije uvredljiva tvrdnja, već realnost ljudskog iskustva. Evo i zašto!
Samopouzdanje se često navodi kao kao nužni preduvjet za ostvarenje ciljeva i prevladavanje prepreka, kako privatnih tako i poslovnih. Knjige o osobnom razvoju često naglašavaju važnost samopouzdanja kao ključnog faktora na putu prema napretku i postizanju zadovoljstva u životu. U tom kontekstu, samopouzdanje nije samo o osjećaj vlastite vrijednosti, već i o sposobnost da se suočimo s neizvjesnošću i rizicima, spremnost da naučimo iz neuspjeha i nastavimo dalje.
U građenju samopouzdanja, često se oslanjamo na svoju inteligenciju, sposobnost i snagu kako bismo potvrdili svoju vrijednost. Ironično, ta želja da uvijek budemo snažni, mudri, na visini zadatka, može imati neočekivane negativne posljedice. Ponekad se uhvatimo u zamku nedostatka samopouzdanja koji se pojavljuje kad smo previše vezani za svoj ugled i bojimo se situacija koje bi ga mogle i u najmanjoj mjeri ugroziti. Počinjemo izbjegavati izazove zbog pojačanog straha od toga da ćemo izgledati smiješno ili glupo – a čitav život je zapravo jedan veliki izazov. Ako taj izazov ne prihvatimo, zapravo ne živimo, nego životarimo.
Sve više se naglašava ideja da je biti ranjiv zapravo hrabrost, a ne slabost. Kada se usudimo biti autentični i otvoreni, to znači da ćemo se suočiti s mogućnošću neuspjeha ili odbijanja, s mogućnošću da ispadnemo smiješni, da budemo predmet podsmjeha i ruganja – zapravo pokazujemo duboku unutarnju snagu. Umjesto da se skrivamo iza maske intelektualne, poslovne ili stručne neprobojnosti, dopuštamo si da budemo otvoreni za iskustva i povezanost s drugima – da budemo ranjivi i slabi. Jer to zapravo uvijek na neki način i jesmo, iako to sami sebi ne želimo priznati.
Zbog toga razvijanje samopouzdanja znači prihvaćanje vlastite ranjivosti kao dijela ukupnog ljudskog iskustva. Stručnjaci koji se bave osobnim rastom sve više naglašavaju važnost suočavanja s vlastitim strahovima i nesigurnostima te prihvaćanje da su ti osjećaji normalni i da nas ne čine manje vrijednima. Kroz proces prihvaćanja svoje ranjivosti, možemo dublje razumjeti i cijeniti sebe, što jača naše samopouzdanje i otpornost. I ono što je vrlo važno – ne bježimo od života i svih njegovih lica i naličja.
Htjeli mi to priznati ili ne, svi smo mi, na neki način, “idioti“. To nije uvredljiva tvrdnja, već realnost ljudskog iskustva. Stručnjaci često ističu kako je važno prihvatiti svoje pogreške i neuspjehe kao sastavni dio života. Kroz te pogreške i neuspjehe učimo, rastemo i postajemo jači. Biti “idiot” u smislu da ponekad donosimo loše odluke ili se suočavamo s neuspjesima nije nešto što bi nas trebalo obeshrabriti, već nas treba potaknuti da se razvijamo, prihvaćajući sebe u cijelosti.
Naučiti prihvatiti vlastitu nesavršenost, priznati „i ja sam idiot“, smijati se svojim pogreškama može biti oslobađajuće iskustvo. Umjesto da se osjećamo manje vrijednima zbog svojih grešaka, možemo ih koristiti kao priliku za učenje i rast. Važno je biti samokritičan i težiti boljemu, ali je isto tako važno dati si dozvolu da budemo ljudi u potpunom smislu te riječi, odnosno imati samosuosjećanja.
Foto: Unsplash
Mindfulness, svjesnost sadašnjeg trenutka kao jedinog stvarnog, igra ključnu ulogu u procesu prihvaćanja vlastite nesavršenosti i grešaka. Prakticiranjem mindfulnessa kao alata za razvoj samopouzdanja na pozitivan i koristan način suočit ćemo se s vlastitom ranjivošću. Kroz mindfulness praksu, postajemo svjesni svojih misli, osjećaja i tijela s punom pažnjom i bez osude. To nam omogućuje da promatramo svoje misli i osjećaje s distancom i suosjećanjem, umjesto da se potpuno identificiramo s njima.
Kroz redovitu praksu mindfulnessa, postupno razvijamo sposobnost da se osjećamo ugodno s neugodnim emocijama i mislima, što nas oslobađa od straha od vlastite ranjivosti i neuspjeha. Tako si otvaramo nove mogućnosti, koje bi nam bile nedostupne ako nas blokira strah od neuspjeha i podsmijeha, odnosno strah da ćemo ispasti „idioti“.
Mindfulness nas također potiče da živimo u sadašnjem trenutku, što nam pomaže da se fokusiramo na ono što možemo kontrolirati i da se ne opterećujemo prošlošću ili budućnošću. Kroz ovaj osjećaj prisutnosti, možemo bolje razumjeti sebe i svoje potrebe, te donositi odluke koje su u skladu s našim istinskim vrijednostima i ciljevima. Ukratko, mindfulness nam pomaže da prihvatimo svoje pogreške i nesavršenosti s ljubavlju i suosjećanjem, te da razvijemo unutarnju snagu i samopouzdanje koje proizlazi iz dubokog poštovanja prema sebi i drugima. Bez obzira na to što smo ponekad samo ljudi i griješimo i ispadamo smiješni, mi smo puno više od toga.
Brene Brown, istaknuta istraživačica i autorica knjiga o ranjivosti, donosi duboke spoznaje o tome kako prihvaćanje ranjivosti može transformirati naš život. Prema njenim istraživanjima, ranjivost nije znak slabosti, već ključna komponenta istinske hrabrosti i autentičnosti. Brown ističe da je sposobnost suočavanja s vlastitom ranjivošću presudna za dublju povezanost s drugima i sa sobom. Kroz svoje knjige, poput “Dare to Lead” i “The Gifts of Imperfection“, naglašava važnost prihvaćanja svojih grešaka i nesavršenosti kao puta prema autentičnosti i ispunjenom životu.
Jedna od ključnih spoznaja Brene Brown je da su ranjivost i hrabrost neraskidivo povezani. Biti ranjiv zahtijeva hrabrost jer to znači suočiti se s neizvjesnošću i rizikom, a upravo su te situacije prilike za osobni rast i razvoj. Kroz prihvaćanje ranjivosti, otvaramo se za dublje emocionalne veze s drugima i stvaramo prostor za iskrenu autentičnost u odnosima. Ona također naglašava važnost suosjećanja prema sebi u procesu suočavanja s ranjivošću. Umjesto da se osuđujemo zbog svojih slabosti, trebamo se odnositi prema sebi s razumijevanjem i ljubavlju, te prepoznati da smo svi podložni istim izazovima i nesigurnostima.
Kroz njezino istraživanje, postaje jasno da prihvaćanje ranjivosti nije samo ključ za osobni razvoj, već i za izgradnju dubljih i ispunjenijih međuljudskih odnosa. Sigurno i podržavajuće okruženje igra ključnu ulogu u procesu prihvaćanja ranjivosti i razvoja samopouzdanja. Kada se osjećamo sigurno i podržano u svom okruženju, lakše je otvoriti se i pokazati svoje ranjivosti drugima. Ovakvo okruženje pruža nam prostor da budemo autentični, bez straha od osude ili kritike.
Kada znamo da nas drugi prihvaćaju onakvima kakvi jesmo, osjećamo se slobodnije da pokažemo svoje istinsko lice i podijelimo svoje misli, osjećaje i strahove. To nam omogućava da se osjećamo povezaniji s drugima i da izgradimo dublje odnose zasnovane na povjerenju i razumijevanju. Kroz podršku i ohrabrenje drugih, možemo razviti veću samosvijest i samopouzdanje te naučiti kako se nositi s izazovima i neizvjesnostima života. Sigurno i podržavajuće okruženje pruža nam temelj za osobni rast i razvoj, te nam pomaže da postanemo najbolja verzija sebe. Kroz međusobnu podršku i razumijevanje, možemo prevladati svoje strahove i nesigurnosti i kročiti prema ostvarenju svojih ciljeva i snova.
Osim što je izvor zabave i radosti, takav ples često ima dublje društvene, emocionalne i duhovne implikacije. Na primjer, u mnogim afričkim kulturama, ples nije samo oblik zabave, već i način izražavanja identiteta, pripadnosti i zajedništva, bez obzira na razlike. Kroz ritmičko kretanje tijela, ljudi se povezuju s tradicijama, obitelji i zajednicom, te slave svoju kulturu i naslijeđe.
Slično tome, u latinoameričkim kulturama, ples ima važno mjesto u društvenom životu. Salsa, tango, ili samba nisu samo plesovi, već su i način izražavanja strasti, emocija i senzualnosti pa i slabosti. Kroz zajednički ples, zajednica se gradi na dubljim nivoima, gradeći intimnost i međusobno povjerenje. U istočnoazijskim kulturama, poput japanske ili kineske, tradicionalni plesovi često imaju duhovnu dimenziju. Kroz ritmičko kretanje tijela, ostvaruje se kontakt s prirodom, duhovnim svijetom i svojim unutarnjim bićem. Takav ples može imati terapeutski učinak, pomažući ljudima da se oslobode stresa i napetosti te pronađu unutarnji mir.
U zapadnim kulturama, zajednički ples također ima važnu ulogu u društvenom životu. Od plesnih večeri u školama do noćnih klubova, plesanje je način za izražavanje individualnosti, ali i povezivanje s drugima. U takvim okruženjima, dopušteno je biti ranjiv i smiješan, jer se cijeni autentičnost i spontanost. Potrebno je samo da otpustite potrebu da budete „najcool“ osoba na podiju, da slušate svoje tijelo i prepustite se ritmu.
Skoro dva stoljeća star Samoborski fašnik, ili u drugim krajevima karneval, predstavlja još jedan važan kontekst gdje se zajednički ples i prihvaćanje ranjivosti duboko poklapaju. Fašnik je prilika kada ljudi mogu preuzeti uloge koje inače ne bi, osloboditi se svakodnevnih ograničenja i izraziti svoju kreativnost kroz kostime, ples i zabavu. Dopušteno je i poželjno biti smiješan i ekscentričan, smijati se sebi i drugima. Oblačimo se u šarene kostime, maskiramo svoj identitet, oslobađamo se inhibicija i strahova te uživamo u trenutku ne brinući za mišljenje drugih.
Kroz nošenje maski i kostima, ljudi se udaljavaju od svakodnevnog identiteta i ulaze u prostor imaginacije i kreativnosti, u podsvijest. To može biti oslobađajuće iskustvo, koje nam omogućuje da istražimo različite aspekte svoje ličnosti i prihvatimo svoju ranjivost i različitost. Svima nam treba jedan ovakav predah od ozbiljnosti života. Mi Samoborci imamo i vrlo prikladnu fašničku izreku koja nas potiče da određeno vrijeme u godini budemo bedasti, smiješni „idioti“: Bedaki noriju saki dan, a pametni samo za fašnik.
Zato, neka niti vas ne obeshrabri strah od toga da ćete ispasti smiješni ili ranjivi – vi to već zapravo jeste, pa još jednom neće napraviti značajnu razliku. Nemojte da vas strah paralizira i spriječi na putu prema uspjehu, prema novom projektu, novom poznanstvu, poslovnoj prilici. Budite i vi “idiot” u smislu da se otvoreno suočavate sa svojim strahovima i nesavršenostima, jer upravo to može biti put prema dubljem samopouzdanju i ispunjenijem životu.
Dopustite si da budete autentični, pokažite svoje slabosti, jer to će vas osnažiti. Smijte se svojim greškama i plešite kroz život s hrabrošću i radošću. Jer, kad pažljivije pogledamo, vidjet ćemo da je čitav svijet zapravo jedan veliki plesni podij, na kojem svatko od nas ima pravo na svoj jedinstveni plesni korak. I na greške u koracima.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
2023. © Mojnovac.hr. Sva prava pridržana.
Izrada web stranice: Artelekt Media d.o.o.
