Nekidan me netko pitao dajem li Luki džeparac za kućanske poslove.
Ne – iz dva razloga.
Prvo i ja radim besplatno po kući (imali smo odličan tekst koliko bi zaradili za sve kućanske poslove koje sad radimo besplatno – cca 4500 eura) pa zašto ne bi i on.
Zar da ga naučim da je ok da žene rade po kući besplatno, a da on kao muško dobije novac za to što napravi minorni manji ili samo dio?
Drugo, moj je izbor izgraditi kod Luke poduzetnički, a ne radnički mentalitet. Dakle, ne želim ga učiti da kad nešto odradi da za to dobije novac, nego ga potičem da kreira vrijednost i da za to dobije novac.
Pa tako Luka ima pasivni prihod od ilustracije koju je napravio za moju knjigu prije dvije godine, i to 5 kn za svaku prodanu knjigu, i aktivan prihod – iz igrice koju igra i to na dva način, dio je aktivan jer nešto u njoj programira i dio je pasivan, ostavi laptop upaljen pa zarađuje dok je u školi.
Nekidan sam gledala tu igricu i objašnjavao mi je kako kad nešto ne zna napraviti angažira nekog drugog (Amerika, Australija da mu to naprave – radi sad kao neki hotel u igrici).
Pohvalila sam ga za taj način razmišljanja – gradi hotel, dakle – kreira vrijednost, ako nešto ne zna, zaposli, angažira druge. Sve je kroz igricu ali poduzetnički mindset se uspješno gradi.
Zanimljiva priča nekidan.
Ispitujem usput slučajno u razgovoru cijene nekih usluga. I dođem do jedne žene po preporuci i pitam je koja je cijena za uslugu A. Kaže ona 225 eura. Ja kažem hvala puno, mi inače trenutno imamo dobavljača B s kojim smo zadovoljni i dugo vremena uspješno surađujemo. I njegova cijena je 185 eura. Ona na to odgovora – pa mogu ja smanjiti na 185 eura, ja kažem: ne, ne, ne, nemojte ni slučajno smanjivati, cijenite sebe. Ni slučajno Vam ja ne želim rušiti cijenu, jer ni ja ne želim da meni netko smanjuje moju.
Žena je ostala u šoku, kaže pa ja uvijek kažem više u očekivanju da će mi netko srušiti tek toliko da ruši. Ovo sam prvi puta doživjela u poslu.
Hvala Vam do Neba. Naučili ste me puno.
To me sve sjetilo da su me prije pitali zašto studentima ne dam jeftiniju ulaznicu za Business Cafe.
Pa zato što imam gomilu iskustva na temu dvije poslovice – pomozi sirotu na svoju sramotu i nemoj bacati bisere pred svinje.
Svi se sjećamo studentskog načina života. I budimo realni, zapije se tu, pojede i popuši bez problema 200 plus kuna u jednoj noći. E, pa ako ti je stalo, jednu noć preskočiš pa dođeš na Business Cafe. Ako nije, nema veze.
Inače ja ne spuštam svoje cijene – ili naplaćujem ili volontiram.
Nema sredine.
A na pitanje korporacija pa dajte nam izađite u susret.
Ma da, s čim? Pa ili imate budžet za nešto ili nemate. To me naučila draga prijateljica. Bila sam ja naivna naravno.
Foto: Pexels