Vesna Palaversa je praktičarka tjelesno orijentirane psihoterapije trenutno u procesu pokretanja vlastite firme. Na iznenađenje mnogih, otkrila je kako je u životu veliku prepreku predstavljalo mucanje koje je psihoterapijskim tehnikama uspjela gotovo potpuno ukloniti.
Evo što je otkrila samo za portal Žene i novac!
- ŽIN: Kako ti zarađuješ svoj novac? Čime se sve sada baviš i što najviše voliš raditi?
Vesna: Moram se vratiti malo u prošlost da bih odgovorila na ova pitanja.
Nakon završenog Ekonomskog fakulteta, zaposlila sam se u tada jakoj splitskoj firmi, koja je imala maloprodaje svih vrsta elektroničkih uređaja, bijele tehnike, malih kućanskih aparata i opreme za kućanstvo, a usporedno je jačala sve više na području veleprodaje, budući se sve više okretala uvozu vlastitih robnih marki.
Ja sam vodila odjel opreme za kućanstvo, prije svega uvoz i veleprodaju. U tom segmentu smo se jako puno širili i uvozili robu iz raznih dijelova svijeta, najviše iz Kine i Turske, ali i iz Indije, Tajvana, Vijetnama, Tajlanda, Brazila, Italije, Nizozemske i Velike Britanije.
Uvoz s Dalekog Istoka i Turske podrazumijeva velike količine robe koje naše maloprodaje nisu mogle progutati, što je naglasilo potrebu širenjem kroz veleprodaju. To je ujedno bio i period velike ekspanzije stranih trgovačkih lanaca u našoj zemlji s kojima je trebalo odraditi pregovore i napuniti njihove police.
Nakon 8 godina u toj splitskoj firmi, dobila sam ponudu za posao u francuskoj korporaciji koja je bila jedna od vodećih europskih maloprodajnih lanaca opreme za kućanstvo, pa sam se preselila u Zagreb.
Jako sam voljela svoj posao i osjećaj postignuća koji mi je donosio, ali s vremenom sam shvatila da ne želim to više raditi, jer sam se polako prestala sviđati sama sebi. Tada nisam to znala objasniti, ali danas mi je jasno zašto se to dogodilo. Naime, u poslu sam, u nastojanju da nabavim robu što jeftinije i prodam je što skuplje te da postignem rezultat, išla protiv sebe. Bila sam u onoj verziji muške energije koja je agresivna i bez empatije, a to nisam ja.
Ne vjerujem da bih tada imala snage dati otkaz pa je moje više vodstvo odradilo taj dio za mene. Ostala sam trudna i vratila se u Split, rodila jedno dijete, vrlo brzo i drugo te, uz muža pomorca, povratak na posao u Zagrebu više nije bio opcija pa sam dala otkaz.
Nikad nisam mislila da ću se pronaći u ulozi majke/kućanice. Kako su djece rasla, ja sam postajala sve frustriranija i nezadovoljnija i upravo su me ta frustracija i nezadovoljstvo doveli na psihoterapiju. A onda sam shvatila da baš to želim raditi. Želim biti psihoterapeut jer volim slušati ljudi i zanimaju me njihove priče.
Upisala sam tjelesno orijentiranu psihoterapiju po metodi CIR i sad sam na postdiplomskom, na 6. godini. Polako pokrećem svoju praksu. Zahvalna sam na portalu Žene i novac jer sam tu pronašla fantastične žene koje mi pomažu na tom putu.
Posebna mi je želja raditi s ljudima koji mucaju i s roditeljima djece koja mucaju, budući upravo u tom segmentu imam najviše osobnog iskustva. Mucam cijeli život, ali zadnjih godina sam uspjela svoje mucanje toliko reducirati da se ljudi često iznenade kad im kažem da mucam.
Okidač za moju osobnu transformaciju je bio trenutak kad je moj sin počeo mucati. Da bih njemu pomogla otvorila sam se prema ljudima, prije svega onima koji su bili oko mog djeteta da bih ih educirala kako da komuniciraju s njim. Počela sam otvoreno pričati o mucanju, što mi je donijelo nevjerojatno i neočekivano oslobođenje, a govor je potekao.
Počela sam i intenzivno raditi na sebi kako bih prihvatila mogućnost da će moj sin nastaviti mucati i to je bio ključni faktor koji je njemu pomogao u govoru. Naime, djeca nas osjećaju i kao male spužvice upijaju našu energiju. U onom trenutku kad sam se ja opustila i otpustila strahove vezane uz njegovu budućnost s mucanjem, on je postao fluentniji u govoru. Danas moj sin ima 13 godina i živi normalnim životom, potpuno neopterećen mucanjem. U kontaktu sam s nekoliko njegovih nastavnika i nitko nije primijetio da on uopće ima problem.
Kao psihoterapeut želim pomoći roditeljima da dođu do ovog stupnja prihvaćanja kako bi pomogli svom djetetu. Kroz psihoterapiju sam naučila kako se nositi sa svim onim emocijama koje se jako podignu u trenutku govorne blokade, kao što su sram, strah, krivnja, ljutnja, osjećaj manje vrijednosti, anksioznost i slično. Naučila sam postaviti osobne granice, koje su vrlo izazovne svima, a posebno ljudima kojima se teško izraziti riječima. Naučila sam voljeti i prihvaćati samu sebe. Sve to sad želim prenijeti drugima.
Foto: Vesna Palaversa
- ŽIN: Kakav je tvoj odnos prema novcu i je li se on mijenjao s godinama?
Vesna: Moj odnos prema novcu se jako promijenio jer sam kroz odgoj, odnosno kroz pogled na svijet mog oca, gledala na novac kao na nešto što kvari ljudi i zato ne treba biti gramzljiv, nego štedljiv i skroman u svojim zahtjevima i očekivanjima u pogledu količine novca koja nam dolazi.
Danas imam potpuno drugačiji stav. Uvidjela sam koliko je moj otac bio blokiran svojim uvjerenjima o novcu. Novac je energija, pokazuje koliko smo otvoreni i spremni primiti i dati. Učim se uživati u životu i svemu onome što novac omogućava, ali ujedno i pomoći kad god mogu onima kojima pomoć treba.
- ŽIN: Štediš li za mirovinu ili druge namjene? Ako da, kako?
Vesna: Otkako sam dala otkaz da bih se brinula o djeci i kućanstvu, uspavala sam se i po pitanja štednje i ulaganja. Nekako sam pustila da me voda nosi. Međutim, sad kad sam počela aktivno graditi svoj mali biznis, odnosno psihoterapijsku praksu, probudila se i ona ekonomistica u meni pa sam počela tražiti nekretnine u koje bismo suprug i ja mogli uložiti.
Osim toga, jako me privlače ETF fondovi. Već neko vrijeme pratim što se događa na tom području i planiram sebi osigurati dio sredstava za mirovinu na taj način.
- ŽIN: Koje si pogreške napravila dosada s novcem?
Vesna: Moje pogreške su propuštene prilike, kasno buđenje u smislu ulaganja u nekretnine (iz prethodnog pitanja), ne ulaganje u mirovinu.
- ŽIN: Što bi voljela da ti je netko rekao dok si bila mlađa?
Vesna: Ekonomiju sam upisala jer tada nisam imala drugog izbora. Sad mi je drago jer je to bio moj put i ne bih ga mijenjala. Ali voljela bih da mi je netko rekao da nije zapisano u kamenu da moram biti ekonomist cijeli život, već da u bilo kojem trenutku u životu mogu krenuti drugim smjerom.
Voljela bih da mi je netko rekao da posao ne mora biti nešto što nam je nametnuto da bismo preživjeli, već, dapače, možemo raditi ono što istinski volimo i uživati u tome.
- ŽIN: Što si naučila o novcu od svojih baka i djedova te roditelja?
Vesna: Jako malo sam dodira imala s bakama i djedovima. Tatini roditelji su živjeli daleko i umrli kad sam bila mala. Međutim, njihova uvjerenja su došla do mene kroz mog oca. To su uvjerenja da je život težak, da je ovaj svijet opasan, da treba štedjeti, nikako nepotrebno trošiti novac na nekakve svoje gušte, već stalno treba biti na oprezu. Od tate sam naučila da treba misliti na budućnost i ne biti rasipna.
Mamini roditelji su puno vise cijenili mušku djecu nego žensku, a budući smo sestra i ja bile po rođenju četvrte kćeri, nismo uspjeli izgraditi bilo kakav odnos.
Međutim, moj djed s mamine strane je bio uspješan u poslu i uvijek su imali vise nego dovoljno novca, a osim toga bio je veseljak, volio je društvo i znao uživati u životu, a to je prenio i na moju mamu, a ona na mene.
Zahvalna sam što sam dobila takve lekcije jer su mi moji roditelji, svojim često potpuno opterećenim stavovima o novcu omogućili da nađem svoj put te da imam sposobnost zadržati novac, a ujedno u njemu i uživati.
- ŽIN: Što učiš svoju djecu o novcu i kako?
Vesna: Moj suprug i ja smo na neki način preslika mojih roditelja po pitanja novca. On je jako štedljiv i oprezan, uči ih da moraju paziti na svoj novac i kako će ga potrošiti.
Ja sam opuštenija i želim da moja djeca osjete da novca ima, samo da treba pronaći način kako doći do njega. Želim da razvijaju poduzetnički duh, a ne da im cilj bude sigurno zaposlenje u nekoj državnoj firmi bez puno izazova. Zato mi je jako važno da osjete što oni sami žele i da se razvijaju u tom pravcu.
Kao roditelj, stalno tražim način kako da ih naučim važne lekcije o novcu. Jedno vrijeme sam im plaćala za obavljanje kućanskih poslova jer sam mislila da tako ubijam dvije muhe jednim udarcem: učim ih važnim životnim vještinama kao što je usisavanje, bacanje smeća, mijenjanje posteljine i sl., a ujedno uče vrijednost novca kojeg sami zarade.
Međutim, odustala sam od toga, jer nisam željela da kućanske poslove vežu uz nagradu. To je nešto sto se mora napraviti.
Sad su došli u godine kad bismo trebali odrediti neki mjesečni džeparac kojim onda mogu raspolagati te planirati svoju potrošnju, a ako žele kupiti nešto skuplje, da nauče štedjeti kako bi došli do svog cilja.
S obzirom na njihove interese (moj sin je jako zainteresiran za programiranje i društvene mreže, a moja kćer voli crtati i dizajnirati), želim ih uključiti u svoj posao kako bi mi pomogli, a ujedno i oni nešto zaradili. Već smo pokušale nešto kćer i ja. Pomogla mi je dizajnirati moj logo.
Također ih učim da pomognu kad god mogu onima kojima pomoć treba, bilo da se radi o nekom invalidu koji prosi na cesti ili starom sviraču u centru grada koji ne pogađa bas dobro note ili o nekoj akciji za pomoć bolesnom djetetu. Oboje rado daju svoj novac kad imaju u te svrhe i drago mi je da se razvijaju u empatične ljude.
- ŽIN: Što bi savjetovala mlađoj verziji sebe?
Vesna: Mlađoj verziji sebe bih savjetovala da ne sumnja toliko u sebe i svoje sposobnosti, da se ne boji izazova i izlazaka iz zone komfora, da ne čeka previše nego da donese odluku koja rezonira s njom i da krene naprijed.
- ŽIN: Vizija našeg portal su Financijski neovisne žene – koja je tvoja poruka našim čitateljicama i čitateljima?
Vesna: Moja poruka se posebno odnosi na žene u Dalmaciji, ali i sve one koje su odgajane da budu poslužne i prepuštaju vodstvo muškarcu jer je uloga žene da bude uz svog muškarca te da veličinom svoje žrtve pokaže koliko voli svoju djecu i obitelj. To je ono što sam ja naučila u svojoj obitelji i protiv čega sam se rano pobunila. Međutim, još uvijek se nekad sapletem na ta naslijeđena uvjerenja.
Takav stav vodi u financijsku ovisnost žene o muškarcu te je stavlja u inferioran položaj. Važno je imati svoj izvor prihoda, svoju nekretninu/nekretnine, svoja ulaganja.
Posebno je važno odgajati naše kćeri da budu svjesne svojih vrijednosti i da ne dopuste nikome da ih umanjuje, već da osiguraju same sebi financijsku samostalnost. A naše sinove da se ne boje neovisnih žena, već da upravo takve cijene i žele pored sebe, jer su time i oni vrijedniji. Na taj način dajemo svoj mali doprinos u stvaranju boljeg i pravednijeg društva.
Foto: Privatna arhiva Vesne Palaverse