Primjer iz stvarnog života: prvi brak, građenje zajedničke kuće na zemlji koja je nasljedstvo muža, rođenje djeteta, razvod.
Kreću dugogodišnje svađe.
Svatko od njih sklapa nove brakove, a u svakom od brakova dolazi još po jedno dijete. Razvodi se i drugi brak muža, svađe oko kuće se nastavljaju i kulminiraju tako da je kuća darovana zajedničkom djetetu, muž ubija svoju prvu ženu, a onda i sebe.
Epilog? Izgubljena dva života, zajedničko dijete ostalo je bez oba roditelja, drugo je izgubilo mamu, treće tatu. Sve maloljetna djeca.
Ali – ni tu nije kraj. Kako preostala djeca imaju pravo na nužni dio, pokreću se sudski postupci koji traju ukupno više od jedno desetljeće. Tko je tu pobijedio čak i kada su postupci okončani?
Primjer je ekstreman, ali stvaran i nije jedini. Tko kaže da se nešto takvo ne može dogoditi nekome od nas? Sumnjam da su gradeći kuću planirali da će zbog nje i umrijeti…
Svaki razvod u pravilu dovodi do nekoliko sudskih postupaka: postupka razvoda (koji se brzo okonča), postupka koji se odnosi na roditeljsku skrb nad djetetom/djecom te do imovinskih postupaka utvrđenja i diobe bračne stečevine.
Ovi posljednji nekad traju desetljećima i predstavljaju izuzetno veliko opterećenje kako za stranke (čiji spor nekad traje duže od trajanja braka, a ima ekonomske i emocionalne posljedice), tako i za sudove (izračunajte koliko je to sporova ako statistike kažu da se svaki treći brak razvede, jesu li sudovi za sve krivi?).
Prije svega, jer je složeno utvrditi činjenice (na koje se treba primijeniti pravo) koje su se događale u vremenskom periodu od najmanje nekoliko godina (nekad puno duže) i za koje u pravilu ne postoje dokazi u pisanom obliku pa se činjenice (npr. ulaganje u nekretninu iz ušteđevine u gotovini, višekratno izvođenje radova za koje ne postoje računi, a financirani su iz različitih izvora, što je bila čija namjera kada su roditelji jednog darovali novac ili drugu imovinu) uglavnom dokazuju saslušanjem stranaka i svjedoka.
Sjećate li se svih detalja ulaganja koje ste izvršili prije nekoliko godina ili što vam je netko rekao? Mislite li da ćete se moći sjetiti ako i kada dođe do sudskog postupka?
Takvi postupci se svedu na dugačke popise što je tko kupio i kada (od tanjura, pribora za jelo, preko namještaja, tehnike, vozila itd.) i procjene koliko to uopće vrijedi.
Također, ti postupci dugo traju i zato jer su propisi nedovoljno precizni, a sudska praksa je neujednačena u mnogim pitanjima koji se odnose na imovinskopravne odnose (bivših) supružnika.
Sklapanje bračnih ugovora i uopće odgovornost za imovinu.
Ako ste takav ugovor i sklopili, morate ga ažurirati ako i dalje stječete imovinu.
Također, osnovno razumijevanje vlasništva nekretnine i uredne nekretnine – budući da su nekretnine obično najvrjednija imovina u takvim postupcima.
Znam da nemamo običaj sklapati bračne ugovore. (Gotovo) ne postoji sudska praksa u tom pogledu, ali najiskrenije, mislim da je vrijeme da se to počne mijenjati.
Takvi ugovori se sklapaju kada su odnosi dobri i osiguranje su za slučaj da dođe do razvoda: sprečavaju ili bitno skraćuju vođenje gore navedenih postupaka, što ima emocionalne (završena priča i svatko može svojim putem), psihološke (za supružnike i za djecu) i ekonomske posljedice (mogućnost raspolaganja imovinom, pripremanje ugovora može biti nekoliko desetaka puta jeftinije (malo sam rekla) nego vođenje takvih postupaka) te posljedicu rasterećenja sudova postupcima koji su se mogli spriječiti.
Koliko sam samo puta vidjela situaciju da jedan od bivših supružnika ostaje živjeti u nekretnini, drugi ima u njoj zamrznutu imovinu (do koje ne može dok se sudski postupak ne završi), a koja može biti u iznosu dovoljnom za kupnju druge (manje) nekretnine.
Dok se postupak ne okonča, taj drugi živi u unajmljenoj nekretnini čekajući kada će doći do svoje imovine (a život prolazi). Izračunajte koliko je to samo plaćenih najamnina.
Ako jedan od supružnika ne želi prodati nekretninu, može se prodati u ovršnom postupku po cijeni manjoj od njene vrijednosti.
Uvriježeno je shvaćanje da takve ugovore sklapaju bogati ljudi prije sklapanja braka. Takve ugovore može sklopiti svatko – prije braka (takve ugovore kolokvijalno zovemo predbračni ugovori) i za vrijeme njegovog trajanja.
Sve navedeno u gornjem primjeru dogodilo se zbog jedne jedine nekretnine.
Takvi ugovori mogu sadržavati različite odredbe o veličini udjela u bračnoj stečevini da se neka imovina ne smatra bračnom stečevinom, nego vlastitom imovinom, načinu podjele bračne stečevine, pri čemu se može odrediti i kome će što pripasti.
U pravilu je moguće ugovoriti ono što je supružnicima potrebno i kako žele, ali pri tome pazeći da to nije protivno Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva.
Ako je takav ugovor sklopljen, lakše je proći cijeli postupak razvoda braka jer je već barem nešto dogovoreno. Duboko vjerujem da se takvim ugovorima može spriječiti ili barem smanjiti nasilje do kojeg dolazi zbog neriješenih imovinskih odnosa, posebice prema supružniku (najčešće ženi) koji je ekonomski ili na bilo koji drugi način slabija strana.
Želim vam od srca da vam bračni ugovori ne trebaju.
Ali želim vam također i sklapanje takvih ugovora kao osiguranje za budućnost. Tako se voli jedan drugoga, zajedničku djecu i tako se, u širem smislu, voli i našu zemlju. Budite pravno odgovorni.
Foto: Pexels
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
2023. © Mojnovac.hr. Sva prava pridržana.
Izrada web stranice: Artelekt Media d.o.o.
