Sanja Toljan: Nisam opterećena novcem, rado ga dajem i primam, ulažem u svoje projekte koji me vesele, a koji nisu uvijek financijski profitabilni
Razgovarali smo sa Sanjom Toljan, dr.med., spec. anesteziologije, reanimacije i intenzivnog liječenja te ravnateljicom poliklinike Orlando. Sanja je autorica 3 knjige o hormonskoj ravnoteži, urednica udžbenika, a zajedno s kolegicama pokrenula je Menocure projekt – seminare i edukacije o perimenopauzi.
Sanja: Sada sam zaposlenica/vlasnica u Poliklinici Orlando d.o.o. i Orlando Medicus d.o.o., autorica 3 knjige o hormonskoj ravnoteži, urednica jednog udžbenika, pišem stručne radove, držim predavanja na stručnim sastancima, ali i za publiku gladnu znanja o očuvanju zdravlja. Svakodnevno radim s pacijentima konzultacije. Majka sam dva odrasla sina i gazdarica dvaju predragih psića. Zaslužila sam i mirovinu i ponosna sam na tu činjenicu.
Poduzetnica sam postala 2004, godine kada sam odlučila izaći iz zdravstvenog sustava i preuzeti odgovornost za svoje ideje o tome kako ja zamišljam liječenje. Bolnica me gušila u svojoj nefleksibilnosti i osnovala sam malu Polikliniku, suprotno svim savjetima koje sam tada dobivala. Kao anesteziolog sam tek trebala izgraditi svoj put i pokazalo se da je multidisciplinirano liječenje boli koje smo kolegica psiholog i ja radile bilo jako efikasno, ali u Hrvatskoj nepotrebno. Ljudi su slabo prepoznali inovativni i vrlo učinkovit koncept i mi smo ugasile jednu divnu ideju, za kojom i dalje žalim.
No, kao što kažu, nema promašaja, sve su to izazovi, jedan put se zatvori, a drugi otvori. Puno se toga otvaralo i zatvaralo u međuvremenu dok se slijedom nekih događaja nisam počela baviti hormonima (onim što nitko ne želi!). No, ovaj put, prepoznali su me prvo ljudi iz Slovenije, a onda polako i kod nas kreće hormonska avantura. Danas imam pacijente iz cijelog svijeta jer sam tijekom pandemije transformirala svoje konzultacije kao video poziv i postala dostupna svakome tko misli da me treba.
Sanja: Ja sam odgajana u sustavu koji je zdravstvo tretirao kao „besplatno“ i svatko tko je zarađivao privatno na bolesti, bio je neprijatelj. Privatnici u zdravstvu su prikazivani kao ljudi koji su izašli iz sustava da bi se obogatili. Uglavnom se uz privatnike veže bogaćenje na nepošten način, zarađivanje na patnji drugoga. I tako je građen moj stav prema novcu u zdravstvu.
Kako je pokušaj da radim „besplatno“ (što zapravo ne postoji), propao, jer nisam mogla dobiti ugovor sa HZZO-om, počela sam se družiti s novcem i cijenila sam ga. Mogla sam konačno isplaćivati mršave plaće mojoj asistentici, a sebi sam dugo vremena uplaćivala samo doprinose. Ja ne znam kakav je to odnos s novcem, valjda patološki, ali ja sam imala strpljenja čekati. Veselila sam se zaradi, ali i novim pacijentima, učenjima i primjenjivanju znanja. Novac mi je trebao da si platim edukacije, da isplaćujem plaće i ulažem u nove projekte, kupujem potrebnu opremu i održavam visoki nivo usluge.
Sada nisam opterećena novcem, rado ga dajem i primam, ulažem u svoje projekte koji me vesele, a koji nisu uvijek financijski profitabilni, kao primjerice Menocure projekt, koji educira žene o perimenopauzi. Nisam tip koji štedi, volim uložiti u projekt koji me veseli i ako je njegova vrijednost možda samo na osjećajnoj razini. Moji financijski projekti su više organski, ne stvaraju novi novac nego neku novu vrijednost. Ja sam valjda sanjar (Nomen est omen!) kojem nije skupo ništa što ga veseli.
Sanja: Zdravlje je nešto što ja živim, pa imam osjećaj kako se za njega niti ne brinem. Imam sreću da svaki dan ponavljam ljudima kako doći do zdravlja pa je meni to duboko usađeno u moždanim vijugama, da se ja spontano tako ponašam. Moje ulaganje u zdravlje je da pazim da ne radim previše (iako i dalje radim stalno) i da se družim sa sličnim ljudima koji imaju slične interese.
Novac ulažem u neke nove projekte koje pokrećem, kao primjerice Mala škola hormona, projekt od 40 edukacijskih videa koji se slobodno mogu pogledati na mom You Tube kanalu i mojoj web stranici, na pokretanje pisanja udžbenika iz Kliničke psiho-neuro-endokrino-imunologije, zajedno sa akademkinjom Vidom Demarin. Puno ulažem u taj projekt Kliničke psiho-neuro-endokrino-imunologije, koji je opet ispred svog vremena i zato se nas dvije tome tako strašno veselimo. Radimo i tečajeve za profesionalce na tu temu.
Uglavnom, ulažem vrijeme i novac u nove inovativne pristupe liječenju. Sada sam pokrenula novi projekt prevencije burn-out sindroma, okupila neke divne ljude i smišljamo koncept kako pomoći ljudima da preveniraju izgaranje, tako često u današnjoj populaciji mladih profesionalaca.
Sanja: Projekt Menocure sam podržala, nakon što je ideju započela Asja Petersen, kineziologinja i učiteljica pilatesa. Radeći sa ženama uvidjela je potrebu da javno progovori o temi perimenopauze, o promjenama u ženskom organizmu na svakoj razini koja se događa.
Odmah sam pristala i pozvala dr. Martinu Jerbić, ginekologinju u naš tim. I tako nas tri putujemo po Hrvatskoj i držimo seminar kako preživjeti perimenopauzu i kako ju pravilno odraditi. Projekt je još mlad, ali se nadamo da ako izdržimo par godina, mogao bi postati i planetarno popularan. Trebaju nam sponzori da nas podrže, jer sve tri smo stručnjakinje iz svog područja, strastveno to radimo i da imamo jači marketing, ne znam gdje bi nam bio kraj.
Sanja: Moja peirmnepouza je iza mene, sada sam u blaženoj postmenopuzi, kao iza oluje, uđeš u mirno more. Bilo je svakako, bilo je uzburkano na svim razinama, no prošlo je. Nisam imala podršku u tim godinama, osim hormona koje sam uzimala i bez kojih bih se bila razboljela, sigurna sam. Radila sam puno, uz to prolazila osobni rast i razvoj i držala obitelj kao jedina žena od 6 članova (3 muškarca, 2 psa i moja malenkost). Zato sam s radošću prihvatila Menocure projekt da pokažem ženama da nisu same – tu su druge ženu za njih koje im mogu pomoći.
Lijek za perimenopauzu je druženje, razgovor s drugim ženama koje su to uspješno prošle i malo hormona ako treba, bioidentičnih naravno i puno spavanja, dobre hrane i kretanja. O svemu tome podučavamo Asja, Martina i ja, pa i o seksualnosti i strasti u ovo doba.
Sanja: Kad imaš mladu poduzetnu osobu i to vidiš u njenim očima, tu strast i taj žar, treba samo reći: kreni – bit će dobro. To bih voljela da su mi govorili. To ja govorim ljudima koji kreću u posao, da budu hrabri i da krenu, put će ih već negdje odvesti i vrijeme će pokazati da će se baviti možda nečim što nisu niti znali da postoji.
Treba biti fleksibilan, to je lijepa poduzetnička karakteristika. Fleksibilan, a čvrst, otvoren i hrabar. Novac ćeš zaraditi, ne brini, brini da li ćeš u tom procesu uživati ili izgorjeti… tu je zamka. To je to nezgodno iskustvo koje imaš kad radiš sa bolesnima, vidiš i drugu stranu uspjeha, vidiš bolest i patnju. Za mene je uspjeh kad se ujutro probudiš spreman za dan, aktivan si i onda navečer zaspeš prije 22.00 sata i veseliš se svome krevetu i odmoru. Spavanje te čini otpornim, kao i dobra hrana, kao i kretanje, bez toga nema poduzetničkog uspjeha niti novaca, niti zdravlja.
Foto: Sanja Toljan
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
2023. © Mojnovac.hr. Sva prava pridržana.
Izrada web stranice: Artelekt Media d.o.o.
