Sanja Brkić: Žene su manje plaćene jer već u samom startu imaju manja financijska očekivanja
Razgovarali smo sa Sanjom Brkić, jednom od najpoznatijih headhunterica u Hrvatskoj i šire. Kada joj se prije više od 25 godina pružila prilika da postane headhunderica, nitko još nije znao o čemu je točno riječ, a danas upravo ona stoji iza pronalaska najboljih menadžerica i menadžera na najvišim korporativnim funkcijama u Hrvatskoj i regiji. Evo što je otkrila o svom poduzetničkom putu, važnim koracima u pronalasku kvalitetnih managera i volontiranju kojemu je itekako sklona.
Sanja: Pitanje koje zahtijeva dugačak odgovor.
Ono što ću prvo naglasiti je da od malih nogu volim raditi. Da sutra dobijem Eurojack pot, ne bih prestala raditi samo bi se bavila djelomično drugačijim aktivnostima. Točno znam kakvim. Uživam u poslu i stoga mi je bilo jako važno raditi posao koji me veseli. Tijekom studiranja nisam radila već sam bila fokusirana na učenje, što mi je omogućilo da diplomiram pravo u 4,5 godine. Ali sam svaku sezonu, tj. pet sezona radila na recepciji kampa u mom rodnom Zadru.
Poduzetnica sam postala vrlo rano u životu i to potpuno neplanski. Diplomirala sam na Pravnom fakultetu u Zagrebu te odradila dvije godine stažiranja na Općinskom sudu u Zagrebu čime sam stekla pravo da polažem pravosudni ispit. Kad sam došla do te faze, znala sam da pravo nije smjer kojim se želim baviti. Općenito, vrlo rano sam shvatila da ne želim biti dio organizacija i sustava gdje je malo toga u mojim rukama, gdje malo toga ovisi o meni. Znala sam što ne želim, ali ne i što želim. Da sam postala najbolji odvjetnik u Hrvatskoj, pravosudni sustav je i dalje takav kakav je i ja bih o njemu ovisila.
Za vrijeme stažiranja na sudu, počela sam raditi vikendima kao hostesa na prezentacijama. Tu sam shvatila da želim voditi nekakav samostalan posao. Pokrenula sam turistički klub sa 24 godine, imala 30-ak zaposlenih, preko 100 vanjskih suradnika, urede u Budimpešti i Vašavi. Za mene su radili stranci iz USA, Velike Britanije, Irske i Kanade. Putovala sam svijetom, držala govore na pozornicama Miamia, Amsterdama, Londona i Pariza. Uživala sam u toj fazi mog života. Bio je to pravi američki hard work, hard play tempo. Baš kako ja to volim i dan danas. Puno sam u toj fazi života naučila. Od rada u drugim kulturama, do toga da ne mora sve biti isplanirano unaprijed, već moraš biti spreman na fleksibilnost.
Ne zaboravimo da je tada već počeo Domovinski rat te je sve manje ljudi bilo raspoloženo za putovanja i investicije u luksuz. 1995. sam rodila prvog sina, Roka. Za vrijeme trudnoće polako sam ugasila taj biznis u Hrvatskoj, prodala tvrtke u Budimpešti i Varšavi tadašnjem managementu i razmišljala što dalje. Tada se 1996. pojavio oglas u Večernjaku, na engleskom kojim se tražio Generalni direktor za nepoznatu kompaniju. Tu sam se prvi put u životu srela s pojmom head hunter, jer je austrijska tvrtka PMC bila zadužena za selekcijski proces kandidata. Da skratim dugu priču, radilo se o MC Donaldsu.
Ušla sam u top tri kandidata te dobila njihovu ponudu za posao. Istu sam na čuđenje Mc Donaldsa i PMCa odbila. Nudili su mi trening od nekoliko godina u USA te drugim zemljama svijeta, naporan rad, na početku za nedovoljna primanja. Tek za 4-5- godina postala bi zaista Direktorica u Hrvatskoj. Ništa od svega toga mi nije bio problem osim što nisam željela takav život za sebe i svoju obitelj. Moj sin je tada imao devet mjeseci, a ja sam željela biti u razumnoj mjeri dio njegovog odrastanja. Dakle, opet sam znala što ne želim.
Otprilike dva tjedna nakon toga nazvao me taj isti head hunter iz Austrije te mi ponudio da postanem dirketorica njihove tvrtke u Hrvatskoj koju tek treba osnovati. Bilo mi je to čudno jer nisam imala pojma o head huntingu. Bili su potpuno svjesni toga, ali su isto tako znali da neće u Hrvatskoj naći nekog tko ima iskustvo u tome, jer head hunting nije postojao. Prepoznali su u meni neke osobine kao samostalnost u radu, odgovornost, proaktivnost, želju za učenjem. Tako su mi i rekli: sve ćete naučiti.
A kako se ne bojim izazova, dapače, prihvatila sam. Zaista je tako i bilo. Najviše sam učila u hodu, kroz konkretne projekte. Uglavnom sam bila prepuštena sebi. Postala sam prva headhunterica ne samo u Hrvatskoj, nego i u regiji. Na početku su projekti dolazili iz Austrije jer je veliki broj stranih investitora u Hrvatsku dolazio iz Austrije, pa su tamo bila središta tvrtke gdje se odlučivalo o otvorenjima novih zemalja, zapošljavanju managementa i biralo head huntere. Vrlo brzo sam i ja počela osvajati klijente. Prvi samostalni projekt, koji sam ja prodala nakon tri mjeseca u tvrtci, bio je tadašnji Giro credit banka, preteča sadašnje Erste banke.
Tako je krenulo sljedećih 11 godina mog života u kojima sam kao direktorica Hrvatske odradila veliki broj projekata, isključivo za managerski nivo i u to vrijeme najviše za strane korporacije koje su poznavale uslugu head hunting. Hrvatskim tvrtkama sve je to još bilo nepoznato. Nakon 2 godine predložila sam da otvorimo ured u Beogradu, što je prihvaćeno. Sve sam odradila sama: od osnivanja tvrtke, pronalaženja ureda, zapošljavanja, treninga. Time sam postala direktorica za regiju te iz dva ureda (Zagreb i Beograd) pokrivala cijelu bivšu Jugoslaviju. Bila su to vremena kad vam u Srbiji nije vrijedio kasko za osobne automobile, pa sam za svaki put u Beograd morala imati rent a car. Tvrtka u Srbiji bila je profitabilna već prve godine.
Sve je bilo vrlo uspješno, ali meni je postalo dosadno. Prevelika komfor zona, bez izazova ili mogućnosti napredovanja. Za vrijeme rada u PMCu dobivala sam ponude od brojnih kompanija da postanem HR direktorica što me uopće nije zanimalo. Dobila sam i 1-2 ponude da budem članica uprave za HR , što je tad bilo revolucionarno. Ali odbila sam sve to. Sami ljudski potencijali kao područje samo po sebi bili su mi preuski. Time bi izgubila dio koji volim raditi i u kojem uživam, a to je prodaja. Dobivala sam i ponude drugih headhunetra da za njih ponovim ono što sam napravila u PMCu. Ali to mi nije imalo smisla, radila bi opet isto, samo za više novaca. Željela sam ozbiljan zaokret.
Tada sam krajem 2007 odlučila otvoriti vlastitu tvrtku za head hunting. Vrlo brzo mi je pristupio Pedersen i partneri, koji su mi već ranije nudili posao, a odbila sam ih. Ponovno su mi ponudili posao direktorice Pedersena za Hrvatsku. I ja sam opet odbila. Vratili su se s ponudom da kupe, preuzmu moju kompaniju pod uvjetom da ostanem u poduzeću barem pet godina. To im je bio jedini način da me dobiju. Postavila sam visoku cijenu, koju su prihvatili i to se ne odbija. Iako me novac ne motivira, takve se prilike ne događaju svaki dan. Tvrtku sam otvorila 1.1. a preuzeta je 01.07.2008. Ponovno potpuno neplanski.
Sljedećih pet godina bila sam direktorica za Hrvatsku, a nakon isteka ugovora dogovorili smo produžetak na jednu godinu, što sam prihvatila. Kada su mi to opet ponudili nakon šest godina, zahvalila sam se jer više nisam bila zadovoljna pozicijom, iz mnogih razloga. Iz dotadašnjeg dijela karijere najvažnija lekcija koju sam naučila je da mi je ključni motivator u radu leadership od strane nadređenih. Ako toga nema ili leadership nije u skladu s mojim vrijednostima, nema tih novaca kojima me mogu platiti.
Od tada do danas samostalno se i dalje bavim Head huntingom. To je posao u kojem su važni ljudi, a ne tvrtka koja stoji iza njih. Klijenti moraju imati povjerenja u vas te se vezuju za vas kao osobu. Tako ja imam klijente koji su sa mnom preko 20 godina. Drugo važno učenje iz head hunting je strpljenje. Nisam baš po prirodi strpljiva, ali ljudi koje srećem na svom putu vrlo često djeluju vrlo beskompromisno, nekorektno i razmišljaju kratkoročno. A na ovakvom malom tržištu, kad tad će morati zakucati na moja vrata. Sad sam već u godinama kad možda ne kucaju za sebe sebe, već za svoju djecu. Dakle pouka je: budite uvijek profesionalni i korektni da bi na sva vrata mogli pokucati.
Foto: Sanja Brkić
Sanja: I da i ne. Osobno mislim da je to moguće ostvariti. Dapače, zašto ne? Ali treba uzeti u obzir okolnosti ovog tržišta rada na kojem se nalazimo te samim tim dobro promisliti o tome što ćemo dobiti, a što izgubiti takvom promjenom u karijeri. Tržište je jako malo i konzervativno.
Npr. Ako netko nakon 20 godina rada u banci poželi odjednom biti manager u turizmu. Veliki zaokret. Za takav pomak često nešto treba žrtvovati: primjerice visinu pozicije, a samim tim i primanja, što je rijetko tko spreman. Treba razumjeti i poslodavce: ako netko otvori managersku poziciju i od 10 kandidata koje ima, devet je sa iskustvom i dokazanim rezultatima iz te industrije, zašto bi dao prednost i preuzeo rizik zapošljavanja nekoga tko je u tom novi? Ali ima i takvih primjera te od svojih snova ne treba odustati.
Takva se promjena ne događa preko noći, već je proces koji treba graditi. Predlažem da pročitate moje postove na Linkedinu iz 2022. u 5 nastavka na temu Kako strateški upravljati vlastitom karijerom?, koji mogu dati ako ne sva onda barem neke odgovore na pitanja koje greške ne raditi. Kandidatima u ovom procesu možemo pomoći kroz individualno savjetovanje koje jako volim raditi, ali na žalost imam jako malo vremena za isti, pa sam naprimjer u 2022. imala 2,6 kandidata u prosjeku mjesečno za tu uslugu.
Na tržištu rada ne treba se opuštati i uljuljkati, već kontinuirano raditi na osobnom brandingu. I o tome sam pisala za Lider, a članak također možete pročitati i na mom Linkedin profilu.
Sanja: Više je načina na koji se biraju manageri u Hrvatskoj: često su to interne promocije u kompaniji, koje pozdravljam ako su zaista dobro rješenje, a ne loš kompromis. Zatim je zapošljavanje po preporuci, a pritom ne mislim vezi (iako ima i toga ali značajno manje nego prije za managerske pozciije). Traže se informacije o dobrim kandidatima u nekoj industriji te im tvrtke samostalno pristupaju.
Naravno, ponekad se koriste i head hunteri, obično kad je sve ovo prethodno bilo neuspješno ili kada se radi o iznimno osjetljivom procesu. Ja osobno mogu reći kako ja radim: prije svega uzimam samo projekte koji su mi zanimljivi, realni i ostvarivi. Primjerice, ima poslodavaca koji bi htjeli Supermana, ali uvjeti koji nude su ispod tržišnog prosjeka, pa to odmah eliminiram. Kad radim projekt, s obzirom na svoje ogromno iskustvo i brojne kontakte, meni odmah padaju na pamet kandidati iz moje glave i naše baze podataka.
Osim baze podataka pretražujemo Linkedin kao glavni alat, te ostale javno dostupne izvore informacija: strukovna udruženja, konferencije itd. Tada se kandidatima pristupa diskretno i tu počinje selekcijski postupak. Imala sam i zanimljivih projekata: kad me primjerice klijent angažira da pristupim samo jednoj, točno određenoj osobi kojoj oni iz ovih ili onih razloga ne smiju pristupiti ili do nje ne mogu doći.
Najvažnija komponenta mog posla je maksimalna diskrecija i prema klijentima, a još više prema kandidatima.
Sanja: Moram priznati da nikad u karijeri head huntera nisam doživjela da mi klijent kaže: plaća za neku poziciju iznos x ako je u pitanju muški kandidat, a y ako je kandidat žena. Ja se naravno stalno referiram na managerske pozicije, ne na ostatak tržišta rada. Ono gdje po meni dolazi do razlike je taj što žene već u samom startu imaju manja financijska očekivanja. Pa ako oni imaju manja očekivanja, zašto bi klijent dao više? Žene se još uvijek ustežu u pregovorima i borbi za sebe, što muškarcima nije problem. Žene još uvijek nedovoljno vjeruju u svoju vrijednost i teško im je istu izraziti nekom visokom brojkom.
Također, kod pregovora idu na sigurno: bolje da kažem manji iznos, jer onda imam veću šansu dobiti posao. Jedna od najčešćih greški je što žene (i ne samo žene) često padnu na priču: sad ćemo vam dati manju plaću, a za 6-12 mjeseci kad se dokažete, odobre nam budget ili štogod dat ćemo vam povišicu. To se ne događa nikad pa ni tad. Kako se pozicionirate financijski na početku, daljnjih značajnih pomaka nema.
Moramo razumjeti da smo svi mi roba na tržištu rada. Zvuči grubo, ali je tako. Savjet ovisi o poziciji osobe u tom trenutku: nije svejedno jesi li nezaposlen ili tražiš bolji posao. Ako vas je kontaktirala tvrtka direktno ili headhunter, već ste u boljoj pregovaračkoj poziciji, nego kad sami tražite posao. U ovom postupku oni traže vas. Vjerujte u sebe i postavite neku realnu cijenu očekivanja koja bi vam odgovarala, možda 10-20 posto više. To vam ostavlja prostora za pregovore, da dođete upravo na ono što ste htjeli. U pregovorima ne oklijevajte i budite spremni da posao dobiti nećete. Poslodavac ili headhunter ne smije osjetiti da ste očajna ili da posao jako želite.
Na vlastitom primjeru: kad mi je pristupio Pedersen i parteri da akvizira moju tvrtku, naravno da sam najveća vrijednost te tvrtke bila ja. Postavila sam željenu cijenu za tvrtku te uvjete za zaposlenje mene kao direktorice. Kad sam postavila svoje uvjete, odupirali su se, to nije bilo u skladu s njihovim standardima, niti način niti visina iznosa. Od svog očekivanja nisam odstupila jer su oni trebali mene, a ne ja njih.
Bila sam spremna dignuti se od stola. Njima je to bila prva akvizicija u povijesti kompanije, dakle morali su biti spremni na mijenjanje svojih ustaljenih pravila. Prihvatili su to. Dugo sam bila najplaćenija osoba na tom nivou u kompaniji sa tada 50 zemalja te sve do odlaska iz kompanije osoba sa najvećim postotkom fiksnog dijela primanja u cijeloj kompaniji.
Sanja: Svi koji me dobro poznaju potvrdit će vam istu činjenicu: novac niti bilo što drugo materijalno me nikad nije motivirao, pa ni sad. Novac je dolazio nakon što sam pronašla ono što volim raditi te nakon uloženog truda i rada. Ne dolazim iz bogate obitelji, nije mi to bio uobičajeni životni standard pa mi to nije niti nedostajalo.
Kao studentica sam živjela s bratom u stanu od 27 metara kvadratnih u kojem smo za grijanje koristili peć na drva. Ali bio je naš i bio je na sjajnoj lokaciji, blizu fakulteta. Naravno da sam sebi i obitelji priuštila kvalitetno stanovanje, dobar auto, putovanja, obrazovanje. Ali nikad nisam trošila besmislene svote novca na brandove, niti me to interesira. Kada žene u mom društvu počnu pričati o Chanelu, trenutnoj boji sezone ili cipelama branda tog i tog, meni postaje dosadno. Bliže su mi muške teme: sport, automobili, biznis.
Isto tako sam odgojila i svoju djecu; oblačili sam ih u HMu i nikad nisam kupovala male Armani jaknice ili slično. A mogla sam financijski. Jednostavno sam ih naučila da ne identificiraju sebe s vanjskim čimbenicima, pa ni brandovima. Vrijednost osobe je unutarnja. Time smo izbjegli i krize koje su mnogi moji prijatelji prošli sa djecom: npr. svi u školi nose xy tenisce pa moram i ja. Nikad nisam dobila takvo pitanje od sinova. Ne zato jer su znali da će dobiti odgovor ne, već zato jer ih to samo po sebi nije impresioniralo. Obadvojica se prvenstveno oslanjanju na vlastite vrijednosti, svaki na svoj način.
Ono što se kod mene s godinama promijenilo je shvaćanje da moram puno više štedjeti i planirati za budućnost, o čemu prije nisam previše razmišljala. O cijeloj ovoj temi, ne samo financijskoj neovisnosti žena, već financijskoj edukaciji općenito puno više se priča i piše sad nego ikad prije. Mislim da je to nužno kako za žene, tako i za mlade ljude.
Sanja: Vrlo sam konzervativan investitor, oduvijek najviše investiram u nekretnine. Također uvijek ću uložiti u svoju djecu i sebe kroz edukaciju i putovanja.
Sanja: Moja životna filozofija se temelji na služenju i vraćanju zajednici. Dvije meni važne izreke koje to demonstriraju u mom životu, poslovno: A business that makes nothing but money is a poor business – Henry Ford
Vrlo pažljivo u poslovanju promatram kompanije i njihov odnos prema vraćanju društvu, te one koje tome daju veliku pažnju iznimno cijenim i drugačije tretiram.
Privatno: We make a living by what we get, but we make a life by what we give. – W. Churchill
Prija jako puno godina na početku moje headhunting karijere, upoznala sam jednog managera iz USA koji mi je objasnio svoju filozofiju življenja u kojoj sam se odmah prepoznala. Njegov način je bio: 1/3 života (vremena) daješ poslu i karijeri, 1/3 obitelji i samom sebi, a 1/3 vraćaš društvu. Danas tako zaista živim svaki dan.
Vraćanje društvu je važno jer pokazuje zahvalnost, sklonost dijeljenju, empatiju i mnoge druge ljudske osobine. Samim vraćanjem društvu postajemo i lideri koji svojim primjerom, prvenstveno svojoj djeci, a zatim i ostalima možda možemo pokazati neki bolji put od sebičnosti i fokusiranja samo na sebe.
Majka Teresa je rekla: Ako pomogneš samo jednoj osobi, promijenio si svijet. Ja tako živim, želim svojim malim doprinosom ostaviti trag i mijenjati svijet na bolje. Svaki dan se budim sa zahvalnošću na životu koji imam (sa svim svojim problemima) i neprekidno razmišljam kako mogu pomoći drugima. To nije projekt, to je način života. Filantropija ne zahtjeva nužno da imaš puno novaca za donirati. Filantropiju možete raditi i doniranjem vlastitih znanja i vještina, kao naravno i vremena koje je danas svačiji najvažniji resurs.
U vraćanju društvu važno je da osoba zaista pronalazi svoje iskreno zadovoljstvo, odnosno da to radi kroz načine i teme koje su mu bliske. Primjerice, ako netko ima u obitelji dijete koje boluje od Down sindroma, vrlo često će se upravo aktivirati u projektima koji se bave tom temom, jer će se u njima pronaći, to će im biti blisko.
Izuzetno sam aktivna u tom segmentu života već više od 20 godina, a sada sve više i više. Takvi projekti su često emocionalno izazovni, nije lako vidjeti svašta. Nabrojit ću neke od projekata koje sam vodila ili u kojima sam sudjelovala:
Kroz svoj poslovni život imala sam sreću upoznati mnoge managere i osobe na visokom pozicijama. Na svu sreću takve kontakte nemam potrebe koristiti za osobne usluge, već za humanitarni rad i sponzorstva (u proizvodima ili novcu). Razina povjerenja nekih od tih sponzora je već tolika da kad im se javim samo kažu: Ne trebaš nam ništa objašnjavati, pristajemo. Kad ti stojiš iza projekta znamo da će biti organizirano na najvećem nivou, uz maksimalnu brigu o troškovima, te da će otići u prave ruke. Veći kompliment od toga ne možeš dobiti, ali je i velika odgovornost jer raspolažeš tuđim novcem. Moram priznati da sam u humanitarnim projektima beskompromisna i pazim na svaki euro, što u privatnom životu baš i nisam.
Također dio svog vremena trošim, također volonterski, na moju veliku ljubav, a to je sport. Trenutno sam članica uprave HTSa (Hrvatskog teniskog saveza) gdje također mogu doprinijeti razvoju tog sporta, infrastrukture i sl. kroz managerske i organizacijske vještine, te nove sponzore.
Sanja: Napravila sam more pogrešaka i s novcem i u poslu. Za mnoge situacije za koje sam prije 20-30 godina govorila ne bih nikad i ja to ne razumijem, sada potpuno drugačije shvaćam. Za sve svoje greške ne krivim nikog drugog osim sebe i skupo sam ih platila. Grešaka se ne sramim i smatram da su dio svačijeg životnog puta, posebno ako ih niste napravili na tuđu štetu i u lošoj namjeri.
Ako bi svoja osobna iskustva rezimirala kroz neke konkretne savjete to su:
U posao više nikad ne bih ušla s bračnim drugom, članom obitelji ili osobom s kojom sam bliska (prijatelji i slično).
Razdvojeni bankovni računi u braku – prije mi je to bilo neprihvatljivo, danas o tome ne bi bilo govora. Svatko neka ima svoj račun te plaća u fond za zajedničke troškove. Poznajem jako puno žena koje puno više zarađuju od svojih supružnika, ali istovremeno skrivaju nove cipele koje su kupile svojim novce te imaju potrebu lagati da su to stare, samo ih on nije prije primijetio. Opravdavaju se i lažu jer su potrošile novce koje su same zaradile, na sebe???
Pravni odnosi – svaki financijski odnos potkrijepiti pravovaljanim dokumentom kojeg sastavi odvjetnik. Potpisati i ovjeriti kod javnog bilježnika. Napraviti jasan ugovor, uknjižiti se na svaku nekretninu koju “obitelj” kupuje. Dionice i slično. Dakle sve! Kredite ne podizati samostalno već uz bračnog druga kao sudužnika. I ja sam mg. pravam ali sam bezbroj puta zaboravila staru izreku; Ugovor vam ne treba kad je sve dobro, nego upravo u trenutku kad više nije. To vrijedi za sve: supruga, djecu, roditelje, braću, sestre, prijatelje.
Mnogi ljudi koji su nam bliski uzimaju si za pravo da koriste našu ljubav prema njima ili prirodan odnos: pa ja sam ti muž, mama, tata, nadopuni… pa neću te prevariti. Ne padajte na te emocionalne ucjene, već se zaštitite, od svih i u svakoj situaciji.
Sanja: Puno toga mi je falilo dok sam bila mlada, ali ništa materijalno. Potičem iz radničke obitelji, otac mi je bio soboslikar, a majka domaćica. Nitko u mojoj široj obitelji prije mene nije završio fakultet. Svi kućni prijatelji mojih roditelja dolazili su iz istog okruženja. Nemojte me krivo shvatiti, ponosna sam na svoje porijeklo i radničku obitelj. Zato izuzetno cijenim radnike svih kategorija.
Ja sam od malih nogu bila drugačija. Znala sam da se želim školovati, stalno sam čitala, išla na satove stranih jezika. U tom smislu falilo mi je intelektualno poticajnije okruženje, roditelji koji bi me vodili na izložbe, s kojima bi mogla komentirati političke teme, povijest i sl. Moji roditelji nisu igrali tenis niti skijali. Niti su govorili strane jezike. U to vrijeme sam znala da mi nešto fali, ali nisam to znala iskazati.
Tek kad sam došla u Zagreb na studij prava, vidjela sam drugu vrstu obitelji. Velika većina mojih kolega/ica su bili iz obitelji intelektualaca, roditelji su često bili vlasnici odvjetničkih ureda, manageri, poduzetnici. Skupa su išli na koncerte, putovanja, izložbe i slično. Nije mi falio materijalni aspekt takvih odnosa, ali intelektualni da. Nitko iz obitelji mi nije mogao dati savjet o poslu, poduzetništvu i novcu.
Sanja: Odrasla sam u vrlo tradicionalnom okruženju, gdje su žene bile manje vrijedne u svakom pogledu. Djed je bio za to vrijeme vrlo napredan poduzetnik: ribar, uzgajivač dagnji, investirao je u nekretnine, bavio se turizmom. Unatoč tome što je imao devet kćeri i jednog sina, sinu je ostavio sve. Otac mi je imao drugi pristup: sigurna državna tvrtka plus fušanje. San mu je bio da kad diplomiram dođem raditi u tvrtku u kojoj je on. Onda sam sigurna zauvijek. Osim rada koji su obadvoje ulagali, sve drugo što su radili mi je pokazalo ono što ne želim.
Sanja: Naučila sam ih ono što sam već napomenula: da novac ne čini čovjeka, ali s novcem je lakše. Ne identificiraju se sa vanjskim pokazateljima bogatstva te podjednako poštuju bogate i manje bogate, ako su vrijedni poštovanja kao ljudi. Na žalost (ili na sreću) naučila sam ih da za vlastiti novac treba raditi i da isti ne pada s neba, niti treba očekivati da nam ga netko pokloni. Nitko nam ništa nije dužan.
Naučila sam ih da poštuju žene i na to sam jako ponosna. Izrasli su u prave muškarce, gentlmene koji su danas rijetkost. A financijski, naučila sam ih da nema razlike među ženama i muškarcima, niti da treba raditi razlike između kćeri i sinova, kako se to tradicionalno čini još uvijek u mom rodnom kraju. Ono što ja ostavim iza sebe, podijelit ću ravnomjerno između dvojice sinova.
Sanja: Stavite sebe na prvo mjesto u životu, u svakom odnosu. Može vam to zvučati brutalno sebično, ali zapravo nije. Kao u avionu: stavljaš masku prvo samom sebi, pa drugima uključujući i djecu. Jedino ako ste vi dobro: fizički, zdravstveno, mentalno, ako se osjećate dobro u svom tijelu i umu, moći ćete iskreno biti dobri i svima drugima.
Ne odričite se svojih zadovoljstva, hobija, prijatelja ili rodbine. Niti radi ljubomornog supruga, niti radi razmažene djece ili sebičnih roditelja. Zbog toga što misli netko drugi. Proći će godine, puno ćete toga propustiti, a vjerujte nitko vam neće reći hvala. Prestanite biti sve svima, kao što to mi žene u današnje vrijeme pokušavamo. Odmaknite se od ljudi, zvali se oni muževi, roditelji, prijatelji, šefovi koji imaju potrebu umanjivati vas, da bi oni bili veći. Odmaknite se od svih odnosa u kojem ste nekom sekundarna, kojima ste dobra samo kad vas trebaju. To uključuje i status ljubavnica. Vjerujte u sebe i ne podcjenjujte se. Ulažite u sebe, obrazujte se, gradite kontakte. Budite svoja, autentična.
Živite svaki dan kao da vam je posljednji. Ne za društvene mreže, već za sebe.
Foto: Sanja Brkić
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
2023. © Mojnovac.hr. Sva prava pridržana.
Izrada web stranice: Artelekt Media d.o.o.
