Po mnogo toga na što ljudi (ne) troše svoj novac možete o njima štošta zaključiti. Fascinantno je kako nas odgoj u djetinjstvu oblikuje i gotovo pa diktira život i u zreloj dobi.
Način na koji trošite novac može biti odraz vaših iskustava u životu. Za nekog tko je odrastao u siromaštvu, kupnja BMW-a može predstavljati ogroman uspjeh u životu. Jer je sveto trojstvo BMW-Audi-Mercedes u nas Hrvata oduvijek značilo da je netko uspio. Nema veze što osoba živi u manje kvadrata nego što ga ima unutrašnjost auta ili je taj stan na kredit, ako imate parkiran luksuzni automobil, nekako ste si važniji. Možda na sebi nosite i brendiranu majicu, onu na kojoj se vidi ime brenda.
Ljudi rođeni u bogatoj obitelji vjerojatno će se nasmijati na vaše simbole bogatstva. Bogati znaju da su bogati i bez natpisa Armani na majici. Stoga ćete većinom „stare“ bogataše teško uočiti u nečem upadljivom. Oni mnogo troše, ali ne na ono što troše novopečeni bogataši koji još moraju uvjeriti svijet oko sebe kako su važni.
Naše odluke o novcu nerijetko su direktan odraz psiholoških rana iz različitih iskustava. Počnite od sebe i vidjet ćete da su stvari povezane.
Na primjer, ja sam primjer osobe koja psihološki popunjava rupu iz djetinjstva putovanjima i kupovinom cipela. Proputovala sam pola svijeta, u ovom trenutku imam bukirana četiri putovanja, a usput imam jako puno tenisica i cipela. Iako nisam modna blogerica, zašto sam baš zapela za cipele? Zavirite li u moju glavu, iskočit će trauma iz djetinjstva.
Majka mi je tenisice kupovala uvijek broj ili dva veće da mi potraju više godina. Morala sam u njih prvu godinu stavljati vatu da se gornji dio gdje ide inače prst od praznine ne savija. Jednom mi je ta vata ispala na satu tjelesnog, a sva su mi se djeca rugala jer su shvatila koliko vate imam. Znali su da to nije vata da spriječi žulj, već vata da spriječi novi trošak. Bila je to tek jedna od mnogih scena iz mog djetinjstva i života u obitelji koji je jedva krpala kraj s krajem.
A putovanja? Pa… recimo da sam bila jedina učenica u cijeloj generaciji koja nije išla na mali maturalac u osnovnoj jer mama nije imala novca da me pošalje. Ja sam nešto izmislila razredu zašto ne idem, a oni su me prokužili i cijelu godinu nakon povratka s tog maturalca nitko nije pričao sa mnom. Kad bi mi se i obratili, spomenuli bi mi taj maturalac.
Foto: Unsplash
Vjerojatno sam zbog silnog ruganja s prvim zarađenim novcima kupila cool tenisice i otišla na putovanje. Danas nakon 25 godina rada i dalje kupujem tenisice i putujem kad god mogu. Svjesna sam svojih rupa i kompleksa, ali isto tako ja zaista uživam u tenisicama i putovanjima. I nikad si ne dozvoljavam da mi moji kompleksi nadvladaju razum. Možda sam to radila s 20, ali s 40 ne.
Novac je alat. Kako ga koristimo ovisi o nama. Možemo postati robovi tog alata pa mu dozvoliti da nam vlada životom, a možemo ga koristiti da nam bude bolje. Ponekad ljudi previše troše, ponekad odu u totalnu krajnost pa samo štede. Živjet će bolje jednom kad odu u mirovinu, kažu. Šteta što dio ljudi ne dočeka mirovinu.
Netko štedi jer je došao iz obitelji rasipnika. Mojoj poznanici otac je zapio i prokockao stan u kojem su živjeli pa je ona postala hrčak koji nema šanse da nekog počasti kavom. Godinama se u društvu pravila bedasta i dozvoljavala svima da je časte da bi nakon 10 godina uzbuđeno objavila kako je skupila da kupi stan. Velika škrtica, tako smo je zvali, ali ona je to bila jer je njezin otac bio potpuna suprotnost njoj – bio je poznat po tome da časti cijeli kafić.
Novac te može usrećiti, ali jednako tako i unesrećiti. Gdje je prava ravnoteža, gdje je ona granica idealnog ne zna se. Svatko od nas ima drugačiji pojam uspjeha, drugačiji viziji toga što znači biti bogat, a i ljestvica bogastva se nekako uvijek malo po malo pomiče prema gore.
Kad sam radila za 3000 kuna, mislila sam da ću sa 6000 biti top. S tom sam plaćom čeznutljivo gledala na sve koji zarađuju 10.000 kn. Kad sam počela toliko mjesečno zarađivati, odjednom mi se činilo idealnim imati barem 15.000 kn… Kužite kamo idem. Što više imaš, veći su ti i apetiti. I to je normalno. Čovjeku je prirodno da se nada, da napreduje i da raste. Naprijed nas tjeraju želje. Mijenjaju nam se i prioriteti i razmišljanja.
Nema dvoje istih ljudi koji će istu stvar jednako cijeniti. Nekom je suludo trošiti novac na ono na što vi rado trošite. Ima ljudi koji nikad ne idu u restorane jer „oni naplaćuju više nego što hrana vrijedi“ pa sami doma kuhaju. Imaju ljudi koji ne idu frizeru jer se doma sami šišaju i bojaju.
Možda ste na neke od gornjih primjera zakolutali očima. I mislite da živite bolje. Možda ste u pravu. Svatko od nas branit će svoje odluke kao da su najbolje za svakog. Nisu. Možda su najbolje za nas. Sve dok financijski ne zaglibimo u stanja koja nas tjeraju da budemo nesretni, trošite na što želite. Kao npr. oni koji će kupiti markiranu odjeću za 1500 eura na kartice i 12 rata ili biti u redu za novi iPhone dok kasne s plaćanjem režija pola godine.
Nije idealno da živite na rate i da ste dužni. To je stres. Ali opet, znamo da nekad moramo posegnuti za tim jer se dogode nepredviđene situacije. Lako je biti moralist i govoriti što bi ljudi trebali raditi sa svojim novcem kad uživaju u sigurnosti, kad su došli iz obilja, kad ne razumiju realan život u kojem ti se djetetu u školi svi rugaju jer nema nove Jordanice koje koštaju petinu tvoje plaće, ako je uopće i imaš. Heroji interneta vikat će kako nikad ne bi podlegli pritisku djece i kupili djetetu skupe tenisice. Ima puno takvih „ja ne bih nikad“ jer se nikad nisu našli u toj situaciji.
Svi mogu zaglibiti. Stoga bi valjalo imati neku ušteđevinu. Ako ste skloni trošenju novca iz kasice prasice, najbolje je uložiti u neku vrstu nevidljive štednje, gdje vam s računa mjesečno skidaju određeni iznos. Iznenadit ćete se kad za godinu-dvije-pet uočite da se ipak skupio sasvim ok iznos.
Koliko štedjeti? Kako neki ljudi kažu: štedi kao pesimist, troši kao optimist. Treba uživati u životu, ali ne se zadužiti kao da imate tri života.
Foto: Unsplash