Da odmah na početku kažem, nije mi bilo lako prodati firmu! Otvorila sam Upcafe u Splitu i ugostiteljstvo je obilježilo 19 godina mog života. Devetnaest godina rada na stvaranju i održavanju brenda koje kupcima (gostima) ulijeva povjerenje i sigurnost u proizvod i uslugu.
Ne računam još 3 godine prije otvaranja mog prvog restorana. U tom vremenu sa dvoje male djece u vrtiću i stalnim poslom svo slobodno vrijeme koristila sam za planiranje, testiranje recepata, troškovnike i ugodno maštanje da ću možda ipak ostvariti svoj san – kuhati za druge i moći živjeti od djelatnosti koju volim.
Dodatna emotivna otežavajuća okolnost pri prodaji je bila da je firma taj mjesec radila rekordne promete. Znači bila je na samom vrhuncu. Glas u meni je vrištao; Ali imaš vrlo dobre sigurne prihode, imaš brend, reputaciju! Međutim, drugi glas u meni je godinama šaptao: Treba ti promjena, treba ti sloboda. Nije ovo više za tebe!
U trećem mjesecu ove godine stiže mi mail iz Švicarske; Bili smo u Splitu 7 dana i svih 7 dana jeli u Vašem restoranu. Oduševljeni smo! Želimo kupiti Vaš restoran!
Znate ono kad zapamtite taj trenutak! Točno koliko je sati. Kakvo je vrijeme u tom trenutku. Tada se dogodio switch u meni ili kako mi u Žene i novac kažemo – zaokret. Da, želim prodati firmu!
Cijeli proces prodaje firme trajao je mjesec dana. Nije mi bilo lako dolaziti u firmu i istovremeno tajeći od drugih se prodaje. Osjećala sam se kao izdajnik. Nakon 19 godina ostavljam ljude koji su kod mene radili više od 15 godina.
Javio se i osjećaj krivnje jer firmu nisam ostavila kćerki. Srećom upravo tada održala se konferencija Žene i novac u Splitu na kojoj sam shvatila da su emocije i sentiment prema djeci jedno, a posao i odgovornost prema sebi nešto sasvim drugo. Shvatila sam i da moja kćer ima put drugačiji od mog i da ću joj prodajom firme olakšati pronalazak njenog puta.
Svako jutro budila bih se nekim novim trzajem. Preispitivanjem. Preslagivanjem. I dalje je u meni postojao strah od promjene.
Emocionalni vakuum. Osjećaj blage dezorijentiranosti. Tko sam sada? Nikada o ovih zadnjih 19 godina nisam promišljala: Tko sam ja bez firme?
Nakon 19 godina nisam više ugostitelj, kuhar, menadžer… Tko sam? Trebalo je vremena da se sama sa sobom sastavim. Shvatila sam da je sve u redu. Da i dalje postojim. Nakon shvaćanja da je sve u redu i da i dalje ja postojim, iako sam prodala firmu, došlo je na red otpuštanje.
Otpuštanje vezanosti za imenovanja povezana sa firmom: poslodavac, direktor. Otpuštanje vezanosti za djelatnike koji su radili u mojoj firmi preko 15 godina. I na kraju otpuštanje stare sebe koja je bila dostupna svima 24/7. Moja ljeta dosada su bila bez obzira što živim na moru jako povezana s poslom. Nikada nisam bila opuštena na plaži. Jer što ako me netko treba, a ja se grešnica ovdje na plaži opuštam. Mobitel mi je uvijek bio pri ruci da budem spremna na instant akciju.
I na samom kraju ovog velikom za mene samoiscjeljenja, prihvaćanje nove sebe. Shvaćanje da je ova velika promjena itekako bila potrebna upravo sada na pragu mog 48. rođendana. Za moju fizičku i duhovnu obnovu.
Novi planovi sada su da se više posvetim svom dosada drugom, a odsada prvom poslu – Face fitnessu. Da pronađem izgubljene dijelove sebe.
Navikavam se da je normalno da sam 2-3 sata na plaži bez da se svako malo štrecnem i provjeravam je li mi ton u mobitelu pojačan. Bolje spavam, dublje dišem. Ako vidim da mi je neki zadatak koji sam si zadala previše, lagano ga precrtam i odgodim za sutradan. Nema više 24/7.
Kćer je paralelno sa angažmanom u mojoj firmi radila i kao vizažist. Nakon prodaje firme odlučila je nakon što joj završi porodiljnom otvoriti svoj kozmetički salon i osim usluga vizažistice svojim klijenticama ponuditi još novih usluga.
Zahvalna mi je sada jer sam imala snage odlučiti se ne ostaviti joj restoran jer je shvatila da to nije njezin put.
Foto: Pexels
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
2023. © Mojnovac.hr. Sva prava pridržana.
Izrada web stranice: Artelekt Media d.o.o.
