Većina ljudi ima vlastita uvjerenja o tome otkud dolazi novac kojeg oni troše. Oni koji imaju stalan posao i redovne plaće žive pod dojmom da novac za njihove plaće dolazi od poslodavaca, šefova, vlasnika tvrtki ili organizacija u kojima rade. Dobar dio populacije u našem okruženju oslanja se na novac koji dolazi iz nekih fondova, budžeta, proračuna ili kroz projekte. Njihovo uvjerenje je da novac do njih stiže zahvaljujući odlukama ljudi koji su odgovorni za te izvore.
Pitanje iz naslova se odnosi na novac koji tamo dolazi – u ruke poslodavaca, donositelja odluka, političkih ili poslovnih šefova i vlasnika. Odnosno, kako novac dolazi u budžet? Otkud poslodavcima novac kojim isplaćuju plaće? Kako do novca dolaze klijenti koji plaćaju proizvode i usluge na tržištu?
Zašto ovo pitanje izaziva nelagodu i hladne trnce niz leđa? Zašto ne želimo o tome razgovarati, učiti pa čak ni razmišljati?
Kada bih brojala koliko puta sam čula ono “ja bih samo radio/radila svoj posao, a da se o novcu brine netko drugi”, skupila bih stotine eksperata, dobronamjernih djelatnika i još mnogo razočaranih poduzetnika. Zašto?
Jesmo li igdje učili kako “prodati” vlastitu vrijednost? Zašto vjerujemo da naša vrijednost ovisi o tržištu, pa nas je sram priznati da vrijedimo više nego što zarađujemo ili naplaćujemo?
Mnogo ljudi povjeruje u nerealna obećanja i povjeruje da će novac doći “samo ako vjeruješ da vrijediš”. Česte su prevare i manipulacije da se do novca dolazi manifestiranjem ili piramidalnim šemama. Poduzetnicima se savjetuje “slobodno povisi cijene, jer ti to zaslužuješ”, a svima zaiskre pogledi na pomisao “besplatnog” novca u vidu potpora, projekata i fondova.
Istina je da novaca ima, ali i da se novac kreće i razmjenjuje pod određenim uvjetima i okolnostima. Istina je da ljudska vrijednost ne ovisi o tržištu, ali i da se na tržištu pregovara o uvjetima i cijenama proizvoda i usluga.
Prije nego što su izmislili novac, ljudi su međusobno razmjenjivali proizvode i usluge. Bilo je jasno da nekome bolje leži uzgajanje povrća, a nekome peradi. Da ne bi sa sobom na tržnicu nosili vreće krumpira i jata kokoši za razmjenu, ljudi su počeli razmjenjivati simbole ovih vrijednosti koji su mogli stati u džep.
Kasnije su ti “žetoni” dodatno usavršeni, razvijala su se i društva i tržišta, tako da je danas novac dobio više uloga, značaja i oblika.
Paralelno s tim procesima, ljudi su razvili strahopoštovanje prema novcu i neobjašnjivu auru koju je svatko doživljavao na vlastiti način. Neki od nas su odlučili učit o tome i razumjeti kako se novac kreira, dijeli i množi, a drugi su birali profesije u kojima je novac bio neželjeni dodatak i komplikacija. Plaća i zarada su postali neobjašnjivi, a odluke o tome koliko zarađuju prepuštene su drugima.
Svaki djelić ekonomije, od najmanjih do najvećih, donosi odluke na osnovu usporedbe vrijednosti. Novac je alat kojim se ta vrijednost mjeri. Kad netko odluči da je nešto skupo, zapravo kaže da je vrijednost toga manja od novčane protuvrijednosti iskazane cijenom.
Dakle, novac je simbol protuvrijednosti koju predstavlja. Onaj koji raspolaže novcem traži nešto zauzvrat. Onaj koji novac prima, nešto daje u razmjenu. Mnogi će ljudi ponuditi svoje vrijeme i prisustvo u zamjenu za novac. Neki će ponuditi obraz i slobodu u zamjenu za novac. Neki će željeni novac “platiti” obećanjima. Svi će rado primiti novac, iako će samo neki biti svjesni što daju zauzvrat.
Upozorenje da novcu ne treba pridavati značaj božanstva postoji u svim religijama. U svakom slučaju će novac biti simbol vrijednosti koje predstavlja. Najveću vrijednost u ekonomiji će uvijek imati svijest o tome što smo ponudili u zamjenu za novac kojeg tako želimo.
Drago mi je da mogu pomoći da se ta svijest širi i pojačava, jer razumijevanje ekonomskih principa pomaže i da se novcem kreira nova vrijednost. Mlađoj sebi zato bih uvijek rekla: problem koji se može riješiti novcem – nije problem!
Foto: NKM online
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
