Mia Biberović glavna je urednica i operativna direktorica portala Netokracija koja već više od 10 godina prati sektor tehnologije i poduzetništva, a zaslužna je i za vođenje tima ljudi koji se bave pisanjem specijaliziranog sadržaja za developere na globalnoj razini.
- Kako je krenuo tvoj poslovni put? Čime se sve sada baviš i što najviše voliš raditi?
Mia: Moj je poslovni put bio daleko od pravocrtnog, a razloga je za to bilo nekoliko. Od toga da sam na tržište rada stasala upravo za vrijeme prošle gospodarske krize, preko toga da sam živjela u dijelu Hrvatske koji ipak nije bio Zagreb, do toga da se paralelno događala tehnološka revolucija koja je stvorila radna mjesta koja do tada nisu postojala niti je za njih bilo edukacije.
Studirala sam hrvatski jezik i književnost, za vrijeme studija radila kao novinarka, a paralelno iskušavala svaku online novotariju, koja se tada vrtjela oko kreiranja sadržaja i društvenih mreža. Od foruma preko blogova do prvih društvenih mreža, sve sam ih isprobala i na kraju dobila priliku time se i profesionalno baviti. To se dogodilo tek nakon što sam se preselila u Zagreb jer u Osijeku, u kojemu sam do tada živjela, moglo se samo preživljavati, a ne graditi karijeru. Period proveden u agenciji Manuele Šole, u kojoj sam se zaposlila nekoliko mjeseci nakon selidbe, naučio me mnogo toga – i samom digitalnom marketingu i komunikacijama, ali i odnosima s klijentima.
Nakon nekog vremena, dobila sam ponudu koja je možda bila karijerno i egzistencijalno rizična, ali nije se mogla odbiti. Došla je od pokretača portala Netokracija, koja je svima koji su se bavili digitalnim marketingom i ičim drugim vezanim uz tehnologiju i poslovanje bio jedan od glavnih izvora informiranja. Tražili su urednika, a ja sam došla u obzir kao jedan od kandidata zbog toga što sam imala iskustvo i u novinarstvu i dobro sam poznavala jednu od glavnih tema kojom se Netokracija bavila. I to sam i postala – tim je bio mlad, nismo imali ni ured u početku, ali bilo je nešto novo, uzbudljivo, drugačije i spajalo je sve moje dotadašnje interese. Odluka se pokazala dobrom, a s vremenom sam postala partnerica u projektu te time i, pomalo neplanirano, poduzetnica i direktorica.
Foto: Mia Biberović, autor: Luka Travaš
- S kojim si se izazovima srela vodeći specijalizirani medij/portal?
Mia: Svaki vertikalni medij morao se probiti na tržište u više smjerova – i da bi došao do svoje publike, istodobno joj garantirao specijaliziran stručan sadržaj, i da bi došao do oglašivača, koji često previde takve medije i fokusiraju se na velike.
Netokracija je dugi niz godina uz medijski biznis gurala i agencijski, a prvi cilj prema pravoj održivosti bio je fokusirati se samo na core poslovanje i ugasiti agencijski dio. S druge strane, uvijek su se morali pronalaziti dodatni izvori prihoda, bilo da je to organizacija konferencija ili edukacija. Mi smo radili i jedno i drugo – organizirali smo stručne konferencije male do srednje veličine o razvoju digitalnih proizvoda, employer brandingu, korisničkom iskustvu, položaju žena u IT zajednici… A nekoliko godina smo bili i nositelji licence škole programiranja Smartninja te organizirali tečajeve uživo u Hrvatskoj.
Tu je nastao velik izazov za vrijeme COVID-a – dio prihoda koji nam je dolazio od organizacije događanja i tečajeva zbog ograničenja je stao, ali dio toga, posebice tečajeve programiranja, uspješno smo prenijeli online, čak time doprli i do neke nove publike.
Da se nismo odlučili na prodaju, krenuli bismo u smjeru pretplate. Već smo uveliko pripremali teren za taj poslovni smjer, a onda je to, kako valjda kod mene biva, došla ponuda koju nismo mogli odbiti…
- Kakve su ambicije i planovi sa ShiftMagom? Kako je to raditi veliki projekt na globalnoj razini?
Mia: ShiftMag je globalni projekt o kakvom smo dugo sanjali, ali nismo ga mogli ostvariti sami. To je bio jedan od razloga zbog kojih smo se nakon 13 godina odlučili na prodaju tvrtke. Zanimljivo je što nas nije kupila kakva medijska kuća, nego tehnološka tvrtka, Infobip. Pod njegovom kapom nastavljamo s Netokracijom onako kako smo i do sada radili, ali tim dobiva priliku raditi i više od toga, sadržaj za developere i s developerima.
Jedan od tih projekata je portal za developere, nastao kao sestrinski brend developerske konferencije Shift, kojoj je Infobip također vlasnik. Njega vodim kao glavna urednica, dok je Antonija Bilić Arar izvršna, a na kreiranju sadržaja sudjeluje cijeli naš tim, ali i šire.
Naime, Infobip stvara oko sebe zajednicu developera koji koriste ili planiraju koristiti njegove proizvode, a sadržaj je jedan od ključnih načina kako do njih doprijeti. Publika je to koja nije fan klasičnog marketinga, stoga treba znati kako joj pristupiti. Zato smo pustili inženjere iz Infobipa da im se obraćaju, dajući im platforme te obučavajući ih za pisanje na njima.
Moram priznati da to predstavlja poseban gušt, pogotovo kad vidimo sreću na licima inženjera kad im objavimo prvi članak, potom kad vidimo rezultate tih članaka, a i kad su oni i prepoznati od drugih, struke! Tako smo nedavno zbog svih ovih aktivnosti dobili nagradu Somo Borac u kategoriji Global, na što smo poprilično ponosni.
- Radite na sadržaju za programere. Postoji ogroman jaz i nerazumijevanje između programera i običnih ljudi/klijenata – kako to prevazići?
Mia: Kroz Netokraciju smo stekli ogromno iskustvo radeći s tehnološkim i digitalnim stručnjacima iz raznih područja koji su poželjeli pisati. Obožavali smo raditi s takvim ljudima – oni puni znanja, ali ga možda ne znaju izraziti; mi spremni njihove misli oblikovati u čitljiv sadržaj.
Često je tu bilo intervencija u tekst do razine suautorstva, ne samo običnog uređivanja i opremanja, ali to je stvorilo temelj da ih obučimo za pisanje i prema stručnoj publici i prema široj javnosti. To radimo s Infobipovim inženjerima kroz radionice pisanja koje je na temelju našeg višegodišnjeg iskustva uobličio Ivan Brezak Brkan s Tenom Šojer Keser.
- Kakav je tvoj odnos prema novcu i je li se on mijenjao s godinama?
Mia: Odnos je kompliciran, hvala na pitanju. 🙂 A najviše proizlazi iz toga što nisam naučila baratati novcem jer ga dugo – nisam imala. Moje su djetinjstvo obilježili rat i izbjeglištvo, kasnije i iznenadna smrt oca.
Punoljetnu dob započela sam ne s nulom, nego minusom, jer sam naslijedila dio kredita koji su moji roditelji podignuli za pokretanje obiteljskog poslovanja. Preživjeli smo rat, preselili se u drugu zemlju, krenuli iz ničega, pokretali obiteljski posao… No, bez mog oca, taj se san rasplinuo.
Dugo sam i naporno radila ne bih li se iz toga izvukla (radila sam u jednom periodu tri posla paralelno), ali činjenica da nisam znala baratati novcem u tome je odmagala. Novac me opterećivao jer ga nisam nikad znala imati, stoga bih ga, ako bih ga i imala, odmah potrošila.
S vremenom sam se prisilila da to promijenim, a najlakše je bilo to učiniti tako da si novac koji imam odmah – oduzmem! Odmah po primitku kakvog prihoda sam panično podmirivala dugovanja, kupovala namirnice, a s vremenom i otkidala za neku štednjicu. Znala sam neke dane provoditi bez kune u džepu, ali sretna jer nemam dugova, a imam pun hladnjak.Tek nakon što sam apsolvirala tu lekciju, mogla sam ići dalje…
“Novac me opterećivao jer ga nisam nikad znala imati, stoga bih ga, ako bih ga i imala, odmah potrošila.”
- Štediš li za mirovinu ili druge namjene? Ako da, kako?
Mia: Štedim, ne nužno za mirovinu, ali čisto da se nađe. No, to i dalje mogu izvesti samo na način koji sam ranije opisala – da si “ukradem” neki novac. Banka koju koristim ima tu mogućnost – da neki mali postotak od transakcija premiješta u štednju, da “zaokruži” iznos koji sam platila u trgovini i kusur također seli u štednju… Nije puno, ali s vremenom se nakupi, bez da se i osjeti. Za osobe poput mene, to je idealno.
Za mirovinu ne štedim jer se trudim investirati, to mi se u ovom trenutku čini daleko mudrije jer bi inflacija svakako pojela bilo što dugoročnije.
- U što investiraš?
Mia: U nekretnine. Suprug i ja smo napravili jedan rizičniji poduhvat taman negdje u prvoj polovici 2020. Bio je lockdown, cijene nekretnina počele su rasti, a mi smo skupili ušteđevinu i odlučili kupiti stan u lošem stanju koji smo željeli renovirati i iznajmljivati, ne bismo li imali konačno neki izvor pasivnog prihoda. Kad smo stan renovirali, prije opremanja odlučili smo ga “na blef” staviti u oglasnik na prodaju, čisto da vidimo što će se dogoditi. Interes je bio ogroman, prodan je brzinom munje, a nas je to ohrabrilo da isto ponovimo… Više puta.
Znam da su nekretnine nešto možda nemaštovito, nešto u što Hrvati tradicionalno ulažu, ali nama se pokazalo kao pravi potez u pravo vrijeme. Neprestano smo slušali da će se nekretninski balon ispuhati, svjesni smo i sami bili da situacija na tržištu neće trajati dugo, ali uspjeli smo na kraju doći i do pasivnih prihoda od iznajmljivanja. Doduše, bitno većih od onih koje smo očekivali prije nekoliko godina.
Osim toga, igram se i s dionicama, malo sam i s kriptom, a počele su me zanimati i umjetnine. U ovom posljednjem moram se još mnogo educirati.
- Kako uživaš u novcu? Na što ga voliš potrošiti?
Mia: Na putovanja! Bez premca! 🙂 Kao mlađa si to nisam mogla priuštiti, ali sve je promijenila karijera u tehnološko-poslovnom mediju. Poslovna putovanja su me odvela u razne dijelove svijeta, privatna također, a kad sam dobila dijete, prenijela sam ljubav prema putovanjima i na nju, stoga sad nekoliko puta godišnje odemo obiteljski.
- Što bi savjetovala mlađoj verziji sebe?
Mia: Novac ne rješava sve probleme, ali riješit će mnoge od njih, stoga mudro s njime!
I umjesto da impulzivno kupuješ, impulzivno investiraj! 🙂 No, znam da je to mlađoj ja bilo nemoguće jer nije imala ni znanje ni resurse to da radi. Danas je investiranje demokratizirano, udaljeno klikom, zahvaljujući onoj tehnološkoj revoluciji s početka priče.
Dovoljno je samo otvoriti račun na Revolutu, imamo i domaće inačice za investiranje, npr. aplikaciju Genius. Izgovora nema.
“Novac ne rješava sve probleme, ali riješit će mnoge od njih, stoga mudro s njime!”
- ŽIN: Vizija našeg portala su Financijski neovisne žene. Koja je tvoja poruka našim čitateljicama i čitateljima?
Mia: Slučaj mog oca naučio me koliko je važno da žene budu financijski pismene i neovisne. Čak i u slučaju dobrih odnosa među supružnicima, ne smije se dopustiti da jedna strana bude nositelj većine financija jer nikad ne znamo što budućnost donosi. Ja sam tu školu rano prošla, ali trauma je duboka – periodično imam razgovore sa suprugom gdje prolazimo scenarije ako se nekome od nas nešto dogodi, ako se dogodi neka katastrofa…
Važno je imati te razgovore, važno je imati planove za takve situacije i važno je nadati se da se ništa od toga neće realizirati.
Foto: Luka Travaš