Zdrav odnos
s novcem

Marinka Franulović: Ženama na otoku rijetko prijeti burnout

Marinka Franulović: Ženama na otoku rijetko prijeti burnout

Razgovarali smo s Marinkom Franulović, vlasnicom OPG-a Rumarinke u Veloj Luci i voditeljicom Udruge Alviza koja okuplja žene poduzetnice s otoka Korčule pa i šire. Odrastanje na otoku Korčuli i više od dvadeset godina rada u inozemstvu zaslužno je za bogato iskustvo i etičnost za koju se zalaže, a evo kako izgleda život na otoku iz njene perspektive!

  • Čime se baviš i kad i kako ste sve to pokrenule?

Marinka: Vlasnica sam OPG-a Rumarinka u Veloj Luci na otoku Korčuli i vodim Udrugu Alviza koja okuplja žene poduzetnice otoka Dubrovačko-Neretvanske županije te Pelješca. Sve sam pokrenula prije dvije godine kada sam se vratila u Hrvatsku poslije dugih godina u inozemstvu gdje sam većinom radila za razne međunarodne organizacije.

  • Koje su ključne aktivnosti udruge na razini godine?

Marinka: Što se tiče OPG aktivnosti, bavila sam se čišćenjem terena koji su bili zapušteni. Nekoliko mjeseci sam radila na zemlji uz pomoć volontera u ekološkoj poljoprivredi koji su došli iz čitavog svijeta i to je bilo jedno jako lijepo iskustvo. Pokušavam stvoriti svoje ekološke proizvode.

Izrađivala sam logo i web stranicu te kreirala izlete i ture po otoku. Uređujem također jedan prostor koji bi mogao postati kušaonica. Što se udruge tiče, fokusirali smo se na održivost. Organizirali smo seriju radionica vezanih za ekološku poljoprivredu, izrade sapuna i sl. U ožujku smo zajedno s općinom Blato i kulturnim centrom Blato organizirali humanitarnu modnu reviju nošenja svečane odjeće pod nazivom: “Pet bojih kapi“. Modna revija je bila uspješna te smo mjesec dana poslije odlučili otvoriti svoj dućan za razmjenu i prodaju takve odjeće u centru Vele Luke. To nam je uspjelo.

U siječnju smo prijavili jedan tradicionalni otočni suvenir na natječaj za Hrvatski otočni proizvod. Ja sam bila uvjerena da će to biti odobreno za najkasnije tri mjeseca.  Zovemo i čekamo, čekamo i zovemo. Od povratka u Hrvatsku postalo mi je jasno da s hrvatskim institucijama treba biti strpljiv i u postupku komunikacije redovno prakticirati pranajamu.

  • U čemu je specifičnost žena u poduzetništvu na otocima?

Marinka: Sezonski karakter života na otocima utječe i na poduzetničke aktivnosti koje su također većim dijelom orijentirane na sezonu i o njoj ovise. Žene koje su u poduzetništvu na otocima su uglavnom znatno više orijentirane na svoje obitelji nego na povezivanje s drugim poduzetnicama. Postoji zatvorenost i oprez u odnosu prema svima koje osobno ne znaju.

Poduzetništvo je u svojoj srži samotno djelo. Postoji poduzetnik/ca i njegov/njen poduzetnički cilj. Otok sve ogoljava i intenzivira pa tako i tu činjenicu. Primijetila sam sa na otoku najbolje opstaju obiteljski biznisi i to je vjerojatno model koji posebno odgovara ženama tradicionalno orijentiranim na obitelj.

Na otoku postoji potpuni nedostatak radne snage, ne samo kvalificirane, nego bilo kakve. Rezultat je da otočani postaju tzv. katice-za-sve tj. sve rade sami. Rezultat su improvizacije i polovna, nespretna rješenja, ali i kreativnost, genijalnost te svestranost iz nužde. Osim što nema dovoljno radne snage, na otoku nema dovoljno potrošača što svakako utječe na profit i opstanak poduzetnika. Na žalost, sve više gledam kako su mnogi ugostiteljski biznisi koji su prije radili čitave godine postali sezonski.

Poduzetnici koji se bave trgovinom ovise o transportu koji je često nepouzdan. Jadrolinija nas zimi časti sporim i neudobnim trajektima koji zbog zastarjelosti svojih garaža nemaju potrebne uvjete za kamione. Ako naručujete namještaj preko internet trgovina, dostava za otok Korčulu se plaća dodatnih 20 posto. Isto je npr. sa stočnom hranom.

Otok Korčula nema niti jedan jeftiniji supermarket kao što je Lidl već ima puno skuplje dućane kao što su Konzum ili Studenac.  Zašto primjerice Brač ima normalne trgovine, a Korčula koje je jedan od najnaseljenijih otoka, nema?

  • S kojim problemima se susrećete u svom radu?

Marinka: Meni osobno, budući da imam OPG, najteže mi je pala neuredna zemljišno-knjižna situacija, sporost u radu institucija i sudova. Naplaćala sam se odvjetnicima i geodetima. Znam da to nije problem samo na otocima, no ovdje se svi problemi utrostručuju. Teško sam dolazila do relevantnih informacija vezanih za poticaje, savjetovanja vezana za zemlju, ekološki uzgoj i slično.

Rekla bih da je podrška poduzetnika nesustavna i površna, posebice povratnika i stranaca. Sudjelovala sam na nekim edukacijama za poljoprivrednike i tu me začudilo kada se jedna savjetnica odnosila prema poljoprivrednicima kao da su djeca u vrtiću. Njena power point prezentacija je bila dosadna i predugačka. Kasnije su mi polaznici rekli da su sve to čuli bezbroj puta, ali da moraju sjediti na takvim radionicama kako bi dobili poticaj od nekih  dvjestotinjak eura godišnje.

Problemi kojima se susrećem su da često pristajem na loš servis zbog nedostatka opcija. Zimi mi zna biti problem izolacija, nedostaju mi prijatelji koji su negdje pobacani po svjetskim gradovima. Ipak, spektakularna priroda puno toga nadoknadi i ja se često osjećam presretno, pa čak i ganuto što sada živim upravo na ovom prekrasnom otoku koji me svakodnevno daruje plodovima prirode.

  • S čime se žene na otocima uglavnom bave?

Marinka: Žene na otocima se tradicionalno bave turizmom i poljoprivredom, edukacijom i njegom. Muškarci se pretežno bave građevinom. To je tradicionalna podjela rada. U malim sredinama često postoji jaka obiteljska podrška, vrijeme se ne gubi u transportu, svatko ima jednostavan pristup prirodnim resursima, moru, što sigurno smanjuje stres.

Mnoge žene iznajmljuju turističke apartmane ili ih čiste ili rade poslove sezonskog karaktera u hotelima i restoranima. Mnoge žene su u nekim neformalnim radnim odnosima koje ih mogu dovesti u nepovoljni položaj jer nemaju mirovinski staž ili financijski ovise o bračnom partneru. Na otoku nema sigurnih kuća za žene žrtve nasilja.

Žene na otocima ne jedu u restoranima, nema dostave hrane ili fast food-a. Svatko, čini se doma kuha ili ima nekog tko to radi za njega ili nju. Znam također i žene na otoku koje žive same i koje su se potpuno povezale s prirodom i tzv. divljom ženom u sebi. One su neopterećene trendovima, nikome ništa ne pokušavaju dokazati, žive za sebe. Vole skupljati ljekovito bilje, kapare, suše smokve, kisele motar i idu u duge šetnje po prirodi.  Ekološke proizvođačice koje znam na Korčuli i Pelješcu su žene. Kupaju se u moru  i zimi i ljeti. Ženama na otoku rijetko prijeti burnout. Sezona uvijek završi prije nego se dogodi.

  • U čemu vidiš potencijal rasta takvih biznisa?

Marinka: Potencijal rasta biznisa na otoku vidim u održivosti. Mislim da otok mora i može proizvoditi više hrane, a manje smeća. Postojali su periodi u povijesti otoka Korčule kada je otok bio samoodrživ. Početkom 20. stoljeća na otoku je živjelo dvostruko više stanovnika nego danas. Bilo bi mi drago da se to ponovi. Naš potencijal nije u gradnji novih apartmana i stvaranju objekata koji zjape prazni 80 posto vremena u godini. Škole istodobno imaju sve manje učenika. Ne trebaju nam nove kuće, već više obrađene zemlje i to uz pomoć posljednjih tehnologija. Potencijal je u povezivanju s drugim sličnim sredinama u Europi, dijeljenju i širenju dobrih praksi i znanja.

  • Kakvi su planovi za dalje?

Marinka: Nastaviti ono što sam započela.

Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
WhatsApp
Email
Slični tekstovi

Plaću skrivamo kao zmija noge – čak i od partnera

Martina Drezga: Novac mi nikad nije u fokusu, on je posljedica rada, inspiracije i kreacije

Evo kako se mediji obraćaju ženama i zašto je to pogrešno

Prijava za članice

Pretraga

znn