Zdrav odnos
s novcem

Marin Rogić o Hrvatskom kišobranu: Imamo stabilnu proizvodnju što je rezultiralo konkurentnošću na izvoznom tržištu i prilikom da zaposlimo osobe s invaliditetom

Marin Rogić o Hrvatskom kišobranu: Imamo stabilnu proizvodnju što je rezultiralo konkurentnošću na izvoznom tržištu i prilikom da zaposlimo osobe s invaliditetom

Marin Rogić vlasnik je tvrtke Hrvatski kišobran iz Zaprešića koji je pokrenuo proizvodnju kišobrana i kvalitetom se nametnuo jednim od najvećih svjetskih brendova. U 2018. godini preko 40-ak radnika proizvelo je preko 200.000 kišobrana, 6.500 torbi za kupovinu, 5.500 kabanica, trenutačno se gotovo 30% ukupne prodaje izvozi, a proizvodi su dostupni na više od 700 prodajnih lokacija.

O vlastitom poduzetničkom iskustvu pričat će i na nadolazećem 68. Business Cafe-u u Zagrebu, a evo što je otkrio za portal Mojnovca.hr!

  • Kako je tekao tvoj poduzetnički put?

Marin: Prvi posao mojih prijatelja i mene bio je prodaja borova još u srednjoj školi. Iz današnje perspektive znam, da slučajno nismo bili mladi i neozbiljni pa čak i neodgovorni, da bi taj poduhvat bio jedan od žešćih promašaja. Ništa nismo istražili, stali smo se među prodavače borova, a da nismo zakupili lokaciju, nismo imali nikakve papire i dobavljači su nam bili izuzetno loši. Ipak, brzo smo shvatili da se možemo zabavljati i da možemo nuditi ono što nitko nije (dostavu borova pješice do stana) tako da smo skupili novac za poklone oko Božića.

Nakon toga stjecajem okolnosti završio sam u kiosku (vlasništvo mojih roditelja). Tu sam naučio 90 posto stvari o prodaji i nabavi te o kupcima. Mislim da se tu glavnina nije mijenjala zadnjih 30 godina, a vjerujem i puno duže. Vrijednosti o win win poziciji, jednakim šansama i iskrenosti vrijede jednako u svim vremenima. Toga sam se uvijek držao.

Na kiosku sam prodao prve sunčane naočale pa kišobrane kao odgovor na kišne dane i iz toga se je rodila ideja da nešto proizvedemo. Kišobrani su se činili jednostavnijima, što nikako nije točno. Čitav život (osim malo na početku) radim zajedno sa suprugom Natašom. Ona je pribraniji dio poduzetničkog para, a ja sam onaj koji sanja. 😊

Nakon ulaska u proizvodnju, nastavili smo proizvoditi u kaznionici Lipovica u sklopu radne terapije. Takav pristup bio je zanimljiv mnogim medijima pa smo brzo dobili na prepoznatljivost koju smo iskoristili za ulazak u shopping centre. To nam je dalo mogućnost da imamo stabilnu proizvodnju što je rezultiralo konkurentnošću na izvoznom tržištu. Ta konkurentnost dala je pak mogućnost zapošljavanja osoba s invaliditetom i dala je kišobranu dušu.

Kao što i sami vidite, puno je tu bilo uzročno posljedičnih veza, puno ambicija, nadanja, a i podosta sreće. Ono što sigurno nije bilo slučajno, to je stil pristupa tržištu gdje se ne postavljamo prema kupcu kao da je kupac lopov, kao da samo želi korist za sebe i s figama u džepu. Mi vjerujemo da ako postavimo stvari pravedno (pa makar to iziskuje rizik) da će i rezultati onda biti pravedni.

Evo primjera, već 10 godina popravljamo kišobrane na riječ, besplatno, u našoj firmi. Napravili smo socijalni eksperiment i rekli smo da ćemo to raditi skroz dok broj potrganih kišobrana ne pređe 0,2 posto proizvedenih godišnje. Da ćemo onda provjeravati kako se je to dogodilo, imaju li kupci račun i slično. Eto, još nismo prešli 0,2%.

Kada bi neki vanzemaljac gledao upravo taj slučaj, sigurno bi prenio na svoju planetu iskustvo nekog nerealnog sklada i poštenja. E o tome mi sanjamo, da to nerealno postane svakodnevno.

Foto: Hrvatski kišobran

  • Kakav je tvoj odnos s novcem i koliko se mijenjao s godinama ?

Marin: Moj davno pokojni otac je bio vrlo mudar čovjek i uvijek nas je pripremao za život. Sjećam se da nas je kao klince stalno tražio da brojimo promet od kioska. Tu je bila hrpetina novca od kojeg smo mi zaradili vrlo malo jer su bile takve marže. Mi klinci nikada nismo dobili nikakvu nagradu za ta brojanja. Za većinu stvari jesmo, ali za brojanje nikada.

Tako sam naučio da je novac za poslovanje za mene nevidljiv, zabranjen i nedostupan. Možda baš zbog toga nikada nisam mjerio osobni uspjeh u kapitalu, tržištu ili brendu, nego u količini lijepog vremena koje provodim sa svojom obitelji, u uspješnosti pojedinih projekata i prenošenju znanja nekim novim nadama. Nisam tip za prvu klasu u zrakoplovu, više sam za skok s padobranom.

  • Koje si pogreške napravio u poslu?

Marin: Napravio sam hrpu pogrešaka. Jednom je došao jedan čovjek iz velikog investicijskog fonda procjenjivati vrijednost poduzeća.
Ja sam mu sve ispričao i on me je ozbiljno pogledao i rekao: Ne mogu si zamisliti koliko ste pokušaja i pogreška napravili da biste danas prodavali kišobrane Svjetskom ekonomskom forumu ili Međunarodnom olimpijskom odboru.

Ja sam mu rekao da put u neistražena područja (jedina masovna proizvodnja kišobrana u Europi to svakako je) sigurno vodi kroz razne labirinte. Ako želite baš taksativne greške, rado ću ih spomenuti na nadolazećem Business Cafeu gdje gostujem! 😊

Foto: Hrvatski kišobran

  • Što je za tebe uspjeh?

Marin: Uspjeh je imati pametnu, mudru, samosvjesnu, zdravu, poštenu i pravednu djecu. Nisam imao te sve parametre u čitavom životu i zato znam kolika je vrijednost nabrojanoga.

Što se posla tiče, uspjeh je kada imaš osjećaj da se nećeš sramiti pred onima koji nas čekaju jednom kada nas dočekaju. Uspjeh je i to što smo integrirali dečka s Aspergerom u naše svakodnevne poslovne zadatke. To nikada ne bi postigao u niti jednoj drugoj ulozi, nego kao vlasnik. Iskreno, upravo to smatram najvećim osobnim uspjehom.

  • U što ulažeš?

Marin: U osobni razvoj, edukaciju, NLP, edukaciju zaposlenika, nove pogone, fotonaponsku elektranu, nešto u dionice (pretežno za žensku njegu tijela, jer tu nikada nisam pogriješio), edukaciju djece, mali biznis na Rabu i to je to.

  • Kakvi su planovi za dalje?

Marin: Zadržati pravi smjer. Moguća je prodaja nekog djela poduzeća, možda izađemo na burzu. Tko zna. Sve ovisi o budućoj potražnji.

  • Što bi savjetovao drugim poduzetnicima, ali i čitateljima našega portala?

Marin: Prvo što bih savjetovao, je da odu do svojih roditelja i ako roditelji pripadaju onim roditeljima koji ih tjeraju u sigurnost državnih službi i ne dozvoljavaju im da se osobno pronađu u poduzetništvu, da im kažu kako ih od danas nije briga za njihove predrasude i strahove i kako trebaju mir i prostor te podršku za svaki neuspjeh koji će se dogoditi na putu, a bit će ih puno.

Ako imaju roditelje kakve sam ja imao, one koji uokvire i stave diplomu sedmog mjesta od osam na nekom bezveznom taekwondo turniru, neka da ih lijepo zagrle, zahvale im se da shvate da imaju sve što im je potrebno za uspjeh u poslu.

Foto: Marin Rogić

Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
WhatsApp
Email
Slični tekstovi

Priča o cipelama, curama i novcu: Što je uzrok vječno praznog studentskog novčanika?

Je li Hrvatska porezna oaza ili samo pustinja?

Lider u 21. stoljeću: Ne mora biti savršen, ali mora znati kako motivirati i pokrenuti ljude

Prijava za članice

Pretraga

znn