Javno nastupam, tačnije moderiram, zapravo cijeli svoj život, od vrtića. Porodična predispozicija, rekla bih. Recitatorska sekcija u osnovnoj školi, pobjeda na republičkom takmičenju, u ratnim godinama u Sarajevu radio postaje moja prva velika ljubav, nakon šest godina dolazi televizija, a onda odnosi s javnošću.
I stotine moderiranih događaja bilo kojeg formata – da, da, od rock koncerata – preko debata o ljudskim pravima do komemoracija.
Prirodno, uz svijest o vještini, dolaze i pozivi za treninge javnog nastupa i vještine prezentiranja. Naravno, svaki put uz tremu, da li sam dovoljno spremna/obrazovana/educirana/(nastavite niz).
Prošlog vikenda smo imali sjajnu radionicu na kojoj je prštala energija što smo samo nastavili na kafi u VIP klubu i zaključila sam jednu vrlo važnu stvar.
Problem straha od javnog nastupa kod žena (a i ptice na grani o tome pričaju kao jednom od dva najveća straha na svijetu) dolazi iz kulturološkog konteksta, on je duboko povezan sa njenim odgojem, sa njenom prirodnom nenamećućom ulogom na mjestima odlučivanja.
I, ovaj zaključak sam donijela prošle godine radeći treninge sa ženama koje pokušavaju i u politici uspjeti i pretpostavljate – sve redom su rekle – dajte vi meni nešto da radim, ali ja vam nisam za kamere.
Ma nemoj. A eto muškarci jesu. Jašta su.
Na kraju dvodnevne radionice sa njih pet, kad smo se već prilično zbližile, zapravo sam, i ne znajući i ne planiravši, održala motivacijski govor. Osvijestivši koliko su moji roditelji učinili za mene svojim odgojem i odnosom.
Strah od javnog nastupa dolazi od straha od tuđe procjene koja će, onda kad sasvim sigurno pogriješimo, jer smo, jelte žene, potvrditi sve sumnje u ženske kompetencije i eto vidite da meni ovdje nije mjesto. Ma kako da ne.
Eto, pun svijet kompetentnih, stručnih i artikuliranih muškaraca!
Kod nas, osobito u BiH politici, već 25 godina nas vode i realno zaviše u crno. Ali, kad se njihova imena vide na listama niko ne pita jesu li sposobni, kompetentni, hoće li znati, kako će izbalansirati porodične i poslovne obaveze.
Znaju to i one odvažne koje su se odlučile baviti politikom i suočiti se na dnevnoj osnovi upravo s takvim predrasudama.
Jer, ni njih, kao ni veliku većinu žena na Balkanu, nije se poticalo da razmišljaju, da artikuliraju, da zastupaju svoja stajališta i, ne daj Bože, zastupaju interese slabijih, potlačenih obespravljenih.
Ona se ne slika, ona ne istupa, ona se ne nameće.
Ona je tu da obavi sav posao. Kako u kući, tako i u korporacijama, a i u politici.
A on će se slikati. Jer, i kad je pitaju, ona kaže – joj, nemojte mene. Od ankete na ulici što mislite o novom poskupljenju? – do poziva za gostovanja u tematskoj emisiji kao stručnjakinju u oblasti.
E, pa ne možemo tako u Europu. (Ispričavam se čitateljicama iz Hrvatske koje su već u Evropi).
Dakle, javni nastup je preuzimanje odgovornosti za izrečenu misao, stav, mišljenje i spremnost da iza toga stojimo bez obzira na sve.
Stoga, udahnite duboko, osvijestite sve vještine i znanja kojima vladate i kad budete u prilici odazovite se svakom pozivu da date izjavu, napišete kolumnu (znam, Kristina da sad klimaš zadovoljno glavom jer je evo i ja pišem), održite prezentaciju pred šefom, upravom, klijentom, gostujte na televiziji i jasno i glasno kažite nekoliko važnih činjenica u eter.
Ako želite, prije toga prođite edukaciju, osnažite se u tom smislu.
Javni diskurs vapi za svakom od nas koje znaju, vrijedno rade i spremne su da preskoče taj procjep između joj, nemojte mene! do da vam ja nešto kažem! Budite jedna od tih!
Foto: Pexels
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
2023. © Mojnovac.hr. Sva prava pridržana.
Izrada web stranice: Artelekt Media d.o.o.
