Zdrav odnos
s novcem

Kako od ničega stvoriti nešto? Priča o bijelim hlačama iz Crvenog križa

Kako od ničega stvoriti nešto? Priča o bijelim hlačama iz Crvenog križa

Nedavno me jedan post na LinkedInu vratio u prošlost brže nego DeLorean iz Povratka u budućnost. Naime, jedna kolegica je pisala o tome kako nije mogla ni sanjati prije 20 godina, kada je bila prognanica u Zagrebu, da će jednog dana biti direktorica u jednoj agenciji. Napisala je kako se ona, koja je došla iz jedne male Gline, nikako nije osjećala, a ni izgledala kao dijete iz Zagreba.

Vratila sam malo i svoj film 20 godina unatrag i sjetila se svojih bijelih hlača iz Crvenog križa.

Mi smo također bili prognanici ili izbjeglice, kako nas je tko zvao, iz jedne male Petrinje. Došli smo u jedan turistički grad u kojem smo pronašli privremeni dom. Da budem iskrena, meni je u Crikvenici bilo prekrasno: novi prijatelji, vrlo živ i razvijen gradić, sezona, more. Brzo sam se prilagodila i nastavila svoj život u drugoj sredini.

Doduše, ne onako kako sam navikla. Moji roditelji su bili poduzetnici u Petrinji, koji su nekoliko mjeseci prije rata otvorili mesnicu. Živjeli smo baš dobro i neopterećeno, a financijsko olakšanje smo i mi djeca osjećali. Došao je rat i oni su ostali bez svog friškog biznisa, pa se mama našla u ulozi kućanice. Tata je nastavio posao u sisačkom vodovodu, dvjestotinjak kilometara udaljen od nas. Dolazio bi svakih nekoliko dana.

Živjeli smo u stanu jedne rođakinje i zapravo je nevjerojatno koliko ljudi mogu biti kreativni te u 20-ak kvadrata smjestiti dječju sobu, roditeljsku sobu i dnevni boravak. Sjećam se da smo često mijenjali raspored namještaja ne bismo li pronašli bolju kombinaciju koja će nam dati više prostora.

Iako smo osjetili da to nije više ona financijska poduzetnička sloboda, naši roditelji su se uvijek trudili da nam ništa ne nedostaje. Iako smo često išli u Crveni križ po hranu, mama se baš jako trudila da zamaskira okuse konzervi i svako jelo napravi finim. Osim hrane, Crveni križ je bio i naš H&M ili Zara. Zahvaljujući ljudima koji su donirali svoju odjeću i mi smo tada imali odjeću.

Moja mama nije bila profesionalna krojačica, ali tih ratnih godina baš se jako trudila naučiti što više o kreiranju odjeće, od krojenja do šivanja. Imala je i mentoricu, kojoj je šivanje bilo profesija i koja je, kao i mi, izbjegla iz Gospića. Ona je mamu naučila sve o krojenju, materijalima, mašinama i kako od nečega starog napraviti nešto novo.

Nikada nismo kupovali dnevne novine, jer si to nismo mogli priuštiti, ali svaki mjesec jedan časopis je obavezno bio na našem stolu – Burda! On se nije smatrao bačenim novcem, već investicijom. Burda je bio (a mislim da još uvijek i je) njemački časopis za šivanje, koji je u sebi uvijek sadržavao i gotove krojeve za odjeću. Bilo je tu još kojekakvih savjeta o kukičanju i šivanju, ali nama to baš nije puno značilo jer ništa nismo razumjeli. Nama su bili važni krojevi.

Tako je mama na razne načine dolazila do materijala i od njih šivala košulje, hlače, suknje. Često je znala i prepravljati odjeću koju smo donijeli iz Crvenog križa. Nikada u životu neću zaboraviti svoje bijele uske hlače, koje je ona, kao priučena modna dizajnerica i švelja, pretvorila u pravu modnu kreaciju. Rasporila ih je do koljena i s vanjske strane ubacila trokute od bijele tkanine s crvenim točkama. Tako su bijele hlače iz Crvenog križa postale vrlo moderne cool hlače u trapez, uz koje je išla i matching košulja od istog materijala, skrojena i šivana po Burdinom kroju.

Sjećam se kako sam se osjećala važno i cool u toj kombinaciji! Za mene je to bilo ravno Gucciju ili Pradi ili komadu odjeće iz bilo kojeg dizajnerskog dućana kraj kojeg prolazim u Beču. U niti jednom trenutku, u toj svojoj kombinaciji, ja se nisam osjećala jadno, prognanički ili manje vrijedno od mojih prijatelja, koji su živjeli u svojim kućama i stanovima, čiji su roditelji radili na svojim poslovima i imali svoje biznise.

Sada shvaćam da je to bila jedna od glavnih misija mojih roditelja tih ratnih godina. Očuvati dostojanstvo i obitelji i pojedinca. Silno su se trudili da brat i ja imamo normalne živote, da ne osjetimo jadnost i ograničenja te da živimo punim plućima. Makar to značilo učenje novih vještina, šivanje i prekrajanje odjeće iz Crvenog križa te odricanje i uskraćivanje nekih vlastitih potreba.

Ta snalažljivost mojih roditelja i taj mindset ostavio je traga na meni. U bilo kojoj situaciji u kojoj nisam imala novca, ja se nisam osjećala jadno. Uzela sam ono što sam imala i iskoristila na najbolji mogući način. Naučila sam od ničega stvoriti nešto. Nešto vrijedno. Na taj način sam pokrenula i nekoliko svojih brandova i doslovno iz ničega stvorila kruh za sebe i obitelj.

Iako na ratne godine mnogi gledaju kao na traumu (a vjerojatno su i u pravu), ja gledam kao na sjajnu životnu lekciju, koja je jako utjecala na mene i formirala me u osobu kakva sam danas. Utjecala i je na to kako odgajamo našu djecu.

Svi možemo otići kupiti i uložiti kada imamo. Ali što kada nemamo?

Za mene je ovo jedna od ključnih životnih vještina: znati stvoriti nešto iz onoga što imaš na raspolaganju. Nebitno je li to ono što imate u svojoj glavi ili ono što imate materijalno – u svakom trenutku imate na raspolaganju resurse s kojima možete stvoriti nešto sjajno! Baš kao i moja mama.

Foto:

Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
WhatsApp
Email
Slični tekstovi

Stručnjaci dijele tajne SEO optimizacije i digitalnog marketinga uživo u Zagrebu

BDP će do kraja 2024. rasti na 3,5 posto

Znate li što je to surferski mentalitet i kakvu poveznicu ima s biznisom?

Prijava za članice

Pretraga

znn