Kad ste bili dijete, sigurno niste maštali o tome kako ćete sjediti u uredu, za radnim stolom, zadubljeni u tipkanje mailova. Ili da će vaša vrijednost biti mjerena timesheetovima u očima ljudskih resursa. A pogotovo niste maštali o nepreglednim često održavanim back-to-back sastancima jer se nalaze u nečijim tuđim KPI-jevima ili kako bi se nadređeni osjećali sigurnije u vezi s odlukama koje donose.
Pokušajte se prisjetiti što ste htjeli biti? Najvjerojatnije medicinska sestra, smetlar, vatrogasac, liječnica, teta u vrtiću ili superheroj. Ta dječja zanimanja nisu bila tek igra – instinktivno ste osjećali da ona imaju duboki smisao i neposredan, pozitivan utjecaj na druge.
U tom čarobnom dječjem svijetu svaki novi dan bio je prilika za novi početak, za novu ulogu, za novo otkrivanje. Jedan dan ste bili zidar i gradili svoju kuću od Legovih kockica, a idući dan liječnik koji izvodi operaciju na medvjediću. Petkom se vaša soba pretvarala u bojište protiv vatrenih požara.
Foto: Unsplash
No kako smo rasli, naš svijet bez granica postupno se sužavao i usmjeravao nas prema jednodimenzionalnim ulogama. Okolina nas je često poticala na fokusiranje na usku specijalizaciju koja zanemaruje mnoštvo naših osobnih interesa i sposobnosti. Kako se naša odjeća mijenjala – iz kostima junaka u poslovna odijela – tako se mijenjao i naš pogled na svijet – postao je manje čudesan, a više funkcionalan. Manje igra, a više – odrađivanje.
Očekivali smo da će ulazak u poslovni svijet biti ostvarenje naših snova, no shvatili smo da stvarnost nije tako blistava. Od nas se očekuje da damo najbolje što imamo – inovativne ideje, vrhunsku produktivnost i neupitnu posvećenost, često i na račun vlastitoga slobodnog vremena.
Godine prolaze, a rutina postaje okov i mnogi od nas se nakon 10, 15 godina pronađu zaglavljeni između zidova ureda, živeći jedan te isti život iz dana u dan. Dok naši prsti obavljaju mehaničke pokrete na radnim mjestima, naši umovi i dalje nemirno lutaju…
I tako jednog dana pojavi se osjećaj težine u prsima. Nešto vas guši, pa vas bole leđa. Štitnjača vam pulsira. Postajete ljutiti, agresivni, nezadovoljni, sve vam smeta – od hladne kave do osjećaja da za sebe nemate ni trenutka, dok za sve ostalo morate imati vremena kao u izobilju. Ne razumijete otkud dolaze sve te emocije.
Američki pjesnik Walt Whitman napisao je: „Ja sam velik, ja sadržavam mnoštva.“ Te riječi upravo se odnose na to da kao ljudi nismo stvoreni za jednoličnu matricu, nego za šarolika iskustva i istraživanje beskonačnih mogućnosti koje nam život pruža.
U poslovnom svijetu u kojem se vrednuje specijalizacija i u kojem se od nas često očekuje da radimo izvan radnog vremena teško je pronaći prostor za mnoštvo. Ideja da bismo mogli kombinirati profesionalne uloge, poput savjetovanja po danu i izrade namještaja ili poučavanja fizike u slobodno vrijeme, čine se nedostižnima.
U svijetu koji se često mjeri uspjehom i poslovnim postignućima postoji jedno duboko ukorijenjeno uvjerenje: da je radno mjesto središnji izvor smisla u našim životima. No kad pitate zaposlenike korporacija što bi zapravo htjeli raditi, shvatit ćete da često maštare o tome da otvore nešto svoje, nešto malo, primjerice coffee shop. Ova želja odražava potragu za radom koji ne samo da zadovoljava financijske potrebe, nego i hrani našu dušu, omogućujući nam da vidimo konkretne rezultate našeg truda u osmijesima zadovoljnih kupaca.
Kad osjetimo prve znakove nezadovoljstva na poslu, često je naš prvi instinkt zatražiti povišicu. Međutim, uskoro shvatimo da nas više novca ipak ne zadovoljava. Povećanje plaće kratkotrajno ublažava simptome, ali ne liječi osnovnu bolest – osjećaj da zaslužujemo više, da naš rad treba imati veći smisao. Suočeni smo s osnovnim pitanjem: tražimo li veću plaću kako bismo sebi podsvjesno opravdali besmisao posla koji radimo i time bili nagrađeni za trpljenje koje svakodnevno moramo podnositi?
I kad se popodne na poslu u agoniji pitate što meni ovo treba, to vaša podsvijest progovara kroz oči djeteta prepunog neostvarenih želja i potencijala da možda može biti drukčije. Da možda mogu biti više od onoga što su mi drugi rekli da jesam.
Odjeli ljudskih resursa i menadžment, iako to možda ne priznaju otvoreno, intuitivno osjećaju težinu koju zaposlenici nose. U pokušaju da ublaže ovu tišinu nezadovoljstva, uvode se različiti benefiti – od beskonačnih zaliha sokova i voća do ping-pong stolova, večeri za gejmanje i team buildinga. Ove površne povlastice služe samo kao privremeni flaster na ranu. No na koliko dugo?
U pokušaju da se usklade zahtjevi posla i želje zaposlenika za balansom između privatnoga i poslovnoga, pojavljuje se 4-dnevni radni tjedan kao inovativno rješenje. On nije samo odgovor na fizički i mentalni umor, nego je i svojevrstan simbol bijega od besmisla koje se često uvuče u naše profesionalne živote. No je li skraćivanje radnog vremena doista lijek za duboko ukorijenjeno nezadovoljstvo ili je to tek površno rješenje za složeniji problem?
Na prvi pogled 4-dnevni radni tjedan čini se kao zgodno rješenje za radnike. Međutim, ovaj model ne rješava korijen problema s kojim se mnogi suočavaju – s osjećajem egzistencijalne praznine. Ako volimo svoj posao, zašto nas on stalno prazni umjesto da nas puni?
Razlog je u svakodnevnom suočavanju s poslovnim aspektima koji često izgledaju kao oblici intelektualnog sadizma – od previsokih KPI-jeva, preko performance sheetova do individualnih razvojnih planova.
Četverodnevni radni tjedan ne nudi rješenje za ove probleme. Dapače, dodatno može pojačati opsjednutost društva efikasnošću i produktivnošću, implicirajući da će kraći radni tjedan automatski pridonijeti većoj učinkovitosti. Postavlja se pitanje – je li realno očekivati da će zaposlenici u samo četiri dana postići ono što su prethodno radili u pet, posebno ako im se produlji radno vrijeme na 10 sati umjesto na 8? Ili će se tvrtke jednostavno odreći jednog dana u tjednu, a zaposlenici će raditi kao i prije – 8 sati dnevno?
Ovaj koncept također predstavlja izazov za zaposlenike: kako iskoristiti dodatno slobodno vrijeme? Dok je teoretski slobodan dan prilika za osobni razvoj, kreativnost i druženje s voljenim osobama, postoji li jamstvo da tvrtke zaposlenike neće dodatno opteretiti poslovnim zadacima koji se nisu stigli obaviti u četiri dana?
U kontekstu društva u kojemu se izjave „Zauzeta sam, ne mogu“, „Imam puno posla“ izjednačavaju s vrlinom i postaju mjera uspjeha, pronaći ravnotežu i istinski smisao IZVAN POSLA postaje ključan izazov. Četverodnevni radni tjedan otvara nam vrata preispitivanju kako provodimo vrijeme i što vrednujemo, ali ne pruža konačan odgovor na pitanje kako da živimo ispunjen život.
Uvođenje četverodnevnog radnog tjedna također može produbiti društvenu nejednakost jer stvara razliku između onih koji si mogu priuštiti luksuz dodatnog dana odmora i onih koji zbog ekonomske situacije nemaju izbora, nego moraju nastaviti uobičajenim radnim tempom. Ili, u najgorem slučaju, potražiti drugi posao nakon što završe s prvim.
No temeljni izazov četverodnevnog radnog tjedna je u njegovu utjecaju na naše stavove prema poslu (i slobodnom vremenu!) i na postojeći sustav koji kroz ideju „karijere“ pokušava definirati našu vrijednost i identitet. Postojeći model posla i poslovanja na prvo mjesto stavlja efikasnost i produktivnost, stoga se mnogi zaposlenici suočavaju s time da njihov posao jednostavno nema neku dublju svrhu. Iako mnogi poduzetnici ostvaruju uspjeh prodajom proizvoda i usluga koji nemaju stvarni pozitivan utjecaj na ljudske živote, zaposlenici koji rade u tim tvrtkama često osjećaju prazninu jer znaju da zapravo nisu nikom pomogli da imaju bolji život.
Ali plaća je ok, isplaćuje se na vrijeme i zato to radiš. No novac nije jedino što želimo od posla, želimo i da bude smislen. Kad u poslu ne vidimo svoje stvarne vrijednosti i želje, njegovo smanjenje – pa čak i uz taj dodatni dan slobode – ne može ispuniti prazninu koju osjećamo.
Kako pronaći posao koji je smislen, pomaže drugima i rješava konkretne probleme? Možda je prvi korak prema njemu ponovno povezivanje s „mnoštvom“ unutar nas – ponovno otkrivanje raznolikih strasti, interesa i sposobnosti koje smo zanemarili ili potisnuli radi profesionalnih očekivanja ili „što će selo reći“.
Nemojte da vas ograničavaju konvencionalne definicije uspjeha. Možda nećete odmah pronaći sve odgovore, ali važno je da krenete – da pronađete nešto do čega vam je stalo i što čini ovaj svijet malo boljim mjestom za život.
Foto: Unsplash