Zdrav odnos
s novcem

Ekonomski analitičar Velimir Šonje: Novac je plemenita stvar jer nastaje kad se dobro radi nešto što je potrebno drugim ljudima

Ekonomski analitičar Velimir Šonje: Novac je plemenita stvar jer nastaje kad se dobro radi nešto što je potrebno drugim ljudima

Velimir Šonje poznati je ekonomski analitičar i direktor tvrtke Arhivanalitika za izdavaštvo i savjetovanje. Šonje je sudjelovao kao savjetnik Vlade u timu koji je osmislio stabilizacijski program kojim je u Hrvatskoj 1993. zaustavljena hiperinflacija, a nakon toga u HNB-u kao izvršni direktor sektora za istraživanja i statistiku. Evo što kaže na trenutnu stopu inflacije, trendove investiranja, cijene nekretnina i porezne stope u Hrvatskoj.

  • Kako je krenuo tvoj poslovni put, čime se sve baviš i što najviše voliš raditi?

Velimir: Mislio sam da ću biti znanstvenik, profesor, tako nešto. Fakultet mi je dobro išao, brzo sam završio magisterij, radio na Ekonomskom institutu u Zagrebu. No brzo sam shvatio da mi najbolje idu konkretne primjene znanja. Imao sam samo 27 godina kada sam bio savjetnik Vlade RH na projektu rušenja visoke inflacije 1993. To me vodilo u HNB gdje sam do 2000. bio izvršni direktor za istraživanja i statistiku.

Da, tada sam radio u tvornici novca. Ali, u meni je tinjao poduzetnički i menadžerski nerv. Nakon tri godine u upravi RBA 2000.-2003. pokrenuo sam svoju tvrtku za poslovno savjetovanje i uz jedan kraći izlet u investicijsko bankarstvo, bavim se konzultantskim poslovima već 20 godina.

Moj konzalting uvijek mora sadržavati jaku analitičku komponentu pa mogu reći da najviše volim konzalting projekte u području makroekonomije i financija za klijente koji znaju što žele, a to sami ne znaju napraviti, pa onda „izvrtimo“ jako puno podataka, analiza i provedemo edukacije da dođemo do nekog zaključka ili nove usluge za koju obučavamo ljude u korporacijama, financijskim institucijama i javnim službama. To me još uvijek „drži“ nakon 20 godina u konzultantskom poslu i više od 30 u ekonomskoj i financijskoj analizi.

  • Kakav je tvoj odnos prema novcu i je li se on mijenjao s godinama?

Velimir: U odnosu prema novcu postoji filozofski, psihološki i praktični dio. To je vrlo osobno, ne pretendiram da je moja interpretacija univerzalna. Filozofski gledano, novac nastaje kad se dobro radi nešto što je potrebno drugim ljudima. Što bolje radiš i što je to što radiš potrebnije drugima, novca je više. Tako da je novac zapravo plemenita stvar.

Psihološki, novac je utvara koja u svakom času može nestati. On ima tu frustrirajuću stranu – izaziva strah od nestanka, gubitka, koji je kod onih koji ga imaju jednak anksioznosti zbog nemanja kod onih koji ga nemaju. Tu ne donosim nikakav moralan sud, samo sumiram ono što sam u životu uočio. Poznajem ljude koji se zapravo boje novca i nastoje ga što prije potrošiti – pretvoriti u nešto opipljivo. Poznajem i one koji obožavaju novac. Sve je to jako kompleksno i ambivalentno, a u sebi pronalazim sve te elemente odnosa prema novcu – nema niti jedna strana koja preteže.

No, najvažnije, praktično, s novcem treba znati kao i sa svakom drugom imovinom. Nešto znanja o novcu dobro dođe da se prevlada ranije spomenuti psihološki problem. Što se tiče promjene odnosa prema novcu s godinama, da si me isto pitanje pitala pred 30 godina vjerojatno bih odgovorio drugačije. No jedini razlog je u tome što tada nisam imao novca.

Ako imaš i znanja i sreće, imat ćeš više novca s 57 nego s 27, no nisam siguran što se u odnosu prema novcu mijenja zbog samih godina, a što zbog toga što s godinama ipak imaš više.

  • U što ti investiraš budući “sve znaš“?

Velimir: Glavna pretpostavka dobrog investiranja je suprotna: moraš krenuti od toga da ništa ne znaš i da moraš uložiti ogroman trud da nešto saznaš. To vrijedi jednako za Warrena Buffeta i mladog čovjeka koji je dobio prvi posao. Princip gotovo svakog dana ili, ajde, svake godine kreće ispočetka: nešto što si jučer znao možda više nije znanje. Kada tako postaviš stvari, onda ulaganje novca postaje ono što stvarno jest – težak posao. To je kao s bauštelom i svakim drugim ozbiljnim poslom – tko nije zaozbiljno probao, ne može znati.

Čarolija ne postoji, pa se uvijek rukovodim nekim stoljetnim principima koji su davno zapisani u knjigama. Prvo, uvijek imam oko jedne trećine ulaganja u rizičnim pozicijama, npr. dionicama. Ako sam optimističan u pogledu budućeg rasta vrijednosti taj udjel može ići prema gore i do 60%, ali nikad iznad 60 i nikad ispod 30%, ni kad mi se čini najmračnije.

Kako 99% ljudi ne zna dobro odabrati dionice, preporučam fondove, ETF-ove i slične instrumente za koje treba pitati svog financijskog savjetnika. Kako o svemu tome iz profesionalnih razloga znam nešto više, usuđujem se jednim dijelom sam birati poduzeća u čiji ću kapital ulagati, ali sam strašno oprezan jer se na taj način narušava načelo diversifikacije.

Evo, trenutno imam tri dionice hrvatskih poduzeća i udjele u jednom. Preostali dio je u obveznicama ili u cashu na tržištu novca. To je sada preporučljivo jer su kamate na tržištu novca solidne. Na Zagrebačkoj burzi se može kupiti cash ETF, ako ne znate kako nazovite neku brokersku kuću i objasnit će vam (pazite na brokerske provizije!), a ministarstvo financija svima nudi da kupe kratkoročne državne obveznice, i to je u redu.

Drugi princip je da ozbiljno ulaganje traži vrijeme. Svaki dan barem jedan do dva sata razmišljam o ulaganjima i propitujem ih. Pitam se što bih mogao učiniti bolje, treba li nešto mijenjati, i sve to samo za to da bih napravio 10-20 transakcija godišnje. Većina ljudi nema vremena za to, pa uvijek vrijedi ono načelo pitaj financijskog savjetnika, profesionalca kojem je to posao svaki dan. Ali, kako odabrati financijskog savjetnika ili investicijski fond? To je teško pitanje. Kao kad biraš doktora, odvjetnika, ima ih i dobrih i loših. Lako je pogriješiti.

Ja ću teže pogriješiti u pitanjima financija, no uvijek razmišljam o tome da drugi ljudi biraju financijske savjetnike i fondove kao što ja biram doktore ili odvjetnike – ne znajući dovoljno o njihovoj struci. Pa evo kako ja biram eksperte u područjima o kojima ne znam ništa ili malo: gledam im karijere, obrazovanje, neke radove ako su ih objavili, pokušavam shvatiti načine kako grade argumentaciju čak i kada tu argumentaciju ne razumijem do kraja, gledam barataju li informacijama ili se samo bave osobnim PR-om i ljuljaju na lovorikama davno stečenog autoriteta.

To ćete lako detektirati proučavajući kako netko piše. No ima ih dobrih koji slabo pišu, pa se nemojte rukovoditi samo time, iako je dobar prvi filtar.

  • Što si naučio o novcu od svojih baka i djedova te roditelja? A što prenosiš djeci?

Velimir: Moji roditelji su bili aktivni u socijalizmu u kojem se baš i nije ulagalo, osim u vikendice – tko je mogao. Mi nismo dobili financijska znanja od roditelja jer društveni sustav njima nije dao da se bave financijskim ulaganjima, a ja sam presretan što sam prekinuo taj niz i ipak nešto prenio na djecu.

Moja djeca nisu ekonomisti – bježali su od profesije tate i mame. Ali, oboje su vrlo rano usvojili tri glavne stvari. Prvo, naučili su temeljne ekonomske principe tipa prihod, rashod, dobit, porez, pokrit se možeš koliko ti je pokrivač širok, i slične narodne mudrosti koje smo ipak, ajde da ne budemo nepravedni prema roditeljima i bakama, dobili predajom …

Drugo, rano su shvatili što je načelo diversifikacije (jaja, košara i te stvari) i treće, najranije su shvatili da se u financijama pa i životu igra na dugi rok. Moje mlađe i nemirnije dijete moralo je probati i kripto i izgubiti da shvati da za većinu ljudi, osim za malobrojne sretnike ili još malobrojnije koji organiziraju kladionicu, vrijede neki univerzalni principi o kojima su mama i tata govorili: maraton, a ne sprint.

Slavni ekonomist Keynes cinično je tvrdio da smo u dugom roku svi mrtvi. To je jedna od najštetnijih uzrečica kada se ne koristi u ispravnom kontekstu. Moje životno iskustvo je suprotno: samo dugi rok se broji. Čim su počeli raditi, dakle prije 30-te, moja djeca su otvorila dobrovoljnu mirovinsku štednju. Uopće nije bilo bitno uplaćuju li 5, 25 ili 40 eura na mjesec, bitno je da su otvorili i to je tatu učinilo ponosnim.

U prijevodu, ako imate dovoljno dug vremenski horizont, ako znate da je jako rizično sva jaja staviti u istu košaru i ako znate koliko zapravo ne znate, pronađite investicijski fond s reputacijom koji ulaže u dionice, po mogućnosti u cijelom svijetu, i držite tako nikad manje od trećine svoje financijske štednje. Ako ste mladi taj udjel može biti i puno veći, jer imate najvrjedniji resurs na svijetu – vrijeme. Pa ako vrijednosti u nekoj krizi padnu, ima vremena za oporavak i novi uzlet.

  • Što je važno da svi znamo o Hrvatskoj od statističkih pokazatelja, da imamo širu sliku?

Velimir: Čitajte Ekonomski lab! Šalim se, napola. Glavni mediji vam neće puno pomoći, svi su fokusirani samo na zadnji podatak koji može zavarati – može odudarati od trenda – a onda se naslovima „nabrije“ taj zadnji podatak koji je možda puki „statistički šum“.

Ako pratite ekonomske analitičare koji nastupaju u javnosti i tumače podatke, slušajte ih i pratite dvije stvari. Prvo, koliko barataju podacima i argumentima, a koliko se služe metaforama (prvi su bolji iako su tiši i medijski manje efektni), i drugo, pamtite što su rekli i koliko su bili u pravu u prošlosti. S vremenom pronađite svog favorita.

Danas postoji solidna ponuda jednostavnih ekonomskih informacija. HUP ima glavnog ekonomista koji članicama šalje svoje analize. HGK nudi analitičke servise na Digitalnoj komori. Možete od svoje banke, ako radite s četiri velike koje imaju svoje ekonomske odjele, tražiti da vam daju analize svojih makroekonomista.

Na webu HNB-a u sekciji publikacije nalazi se gomila besplatnih analiza i sadržaja o aktualnim trendovima. Sve se to predstavlja na jednostavan način koji se može brzo provariti, pa makar da čitate samo sažetke. Ponuda je nebo i zemlja u odnosu na stanje pred 20, da ne govorimo 30 godina.

Hereza: potrošite 10 minuta tjedno, 2 minute u prosjeku radnim danom, da pročitate barem naslove vijesti na home page Državnog zavoda za statistiku. Za godinu dana počet ćete shvaćati kako se stvari mijenjaju. I da, stvarno, čitajte Ekonomski lab!

  • Je li Hrvatska porezna oaza ili pakao za poduzetnike – stalno se ljudi žale da su ovdje visoki porezi, no kad malo bolje pogledamo, i nisu?

Velimir: Niti oaza, niti pakao. Hrvatska je mlaka sredina. Porezi su relativno visoki za dostignuti stupanj razvoja koji je još uvijek približno četvrtinu ispod prosjeka EU. U nama sličnim zemljama u srednjoj i istočnoj Europi porezi su u prosjeku niži. A opet, naši su porezi i doprinosi niži nego u većini razvijenih država.

Tko ima dobar biznis, porezi u Hrvatskoj ga neće ugušiti. Mi imamo puno veći problem sa sporošću administrativnih procedura i nejasnom regulativom nego s porezima, iako mi se čini da u zadnjih nekoliko godina i administracija malo napreduje. Važno je da se narednih nekoliko godina porezi i doprinosi ne povećavaju. Već i to bi bilo neko postignuće.

  • Nitko nema kristalnu kuglu, znamo, pa ni ti, no prema tvom mišljenju hoće li i dalje rasti kamatne stope? Stope inflacije? Hoće li pasti cijena nekretnina? Zapravo, što možemo očekivati i kako shodno tome planirati poslovne i osobne financije?

Velimir: Ciklus velikog rasta kamatnih stopa bliži se svome kraju, no u ekonomiji se puno stvari mijenja s vremenskom odgodom. Bankarske kamatne stope će još neko kraće vrijeme rasti nakon što središnje banke prestanu s podizanjem, a sada već nekoliko mjeseci ne podižu više kamatne stope. Razlog je taj što inflacija usporava. U EU će vrlo brzo, već iduće godine, stići na ciljanih 2% kada inflacija postaje jedva primjetna.

Kod nas će ipak biti malo veća jer imamo jednu od većih stopa rasta plaća u EU. A cijene nekretnina ulaze u fazu pauziranja rasta. U značajan pad ne vjerujem, ali vjerujem da će sljedeći ciklus rasta cijena nekretnina biti selektivniji od ovog kada je sve raslo. Pad broja stanovnika uzet će veći danak. Kvaliteta i dobro održavanje uvijek će značiti dobru cijenu i dugoročnu aprecijaciju vrijednosti, no nekretninama koje ne udovoljavaju te uvjete cijene neće rasti kao većini drugih imovina.

  • Da sutra imaš sat vremena mogućnost predavati djeci u srednjoj školi o financijama – što bi im rekao? Što moraju znati i razumjeti?

Velimir: Na prvom satu bih im ispričao ovo što sam tebi ispričao u intervjuu, a onda bih im rekao: „Tko želi učiti osnovne financijske formule, neka dođe na sljedećih nekoliko sati. Tko ne želi, može na igralište ili u kafić. Ali znajte jednu stvar: ovi koji ostanu učiti formule imaju veću vjerojatnost da će u prosjeku bolje zarađivati u životu od ovih koji odu na igralište ili u kafić.

To ne znači da netko od ovih na igralištu i u kafiću neće možda biti bogatiji od prosjeka ovih koji će učiti formule. Možda se među njima krije novi Luka Modrić ili Edo Murtić. Isto tako, netko od ovih koji će učiti formule možda će biti puno siromašniji od prosjeka ovih koji idu van, jer je možda rođen pod nesretnom zvijezdom. No, ja govorim o prosjecima, razumijete me? Ne? Uz financijske formule treba učiti i statistiku. To je jedna od najkorisnijih i univerzalno primjenjivih vještina koje možete savladati u životu.

  • Koja je tvoja poruka našim čitateljicama i čitateljima?

Velimir: Mislim da sam ju upravo izrekao.

Foto: Privatna arhiva Velimira Šonje

Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
WhatsApp
Email
Slični tekstovi

Održana još jedna promocija knjige “Ne radi se o novcu, radi se o nama” u jedinstvenom ambijentu imanja KuSshh na Krku

Planirate investirati u obveznice? Evo koje biste pojmove trebali znati razlikovati ako ste potpuni početnik

Malene Rydahl: Istraživanja su pokazala da novac ne utječe na sreću kod samo 1% ljudi

Prijava za članice

Pretraga

znn