Branka Devčić: Naša potreba za povezanošću, koja daje osjećaj sigurnosti, snažnija je od želje da budemo uspješni i bogati
Dr. sc. Branka Devčić sistemska je konstelatorica usmjerena na poticanje i promicanje sistemskog razmišljanja i djelovanja pojedinaca i grupa ljudi, osnivačica je škole za sistemske konstelatore u Zagrebu te udruge Kuća dijaloga. U povodu majčinog dana pitali smo ju kako majka i ostatak obitelji utječu na naš odnos prema novcu.
Branka: Više od pola svog života sam provela radeći u znanosti, u području medicinske fizike – prvo u Hrvatskoj, potom u Austriji. Imala sam sreću raditi ono što me je radovalo. Kad me je prestalo radovati, otvarale su se nove mogućnosti bez da sam ih tražila. I tako su u vremenu nezadovoljstva i zasićenosti radom na fakultetu u moj život ušle i sistemske konstelacije.
Joseph Campbell, veliki poznavatelj mitova svjetskih kultura, rekao je u jednom intervjuu nešto što me prati još uvijek: Follow your bliss! Sistemske konstelacije su bile i ostale moj “bliss“. Nisam ušla u kompromis zbog prividnog osjećaja sigurnosti i u svojoj pedeset prvoj godini života sam napustila sigurnu luku akademskih voda i osamostalila se.
U životu sam se usuđivala početi ispočetka i nikada nisam požalila. Kad se to gleda sada, s veće vremenske udaljenosti, čini se kao da je sve išlo lako, ali nije uvijek bilo tako. Bilo je sumnji, nedoumica i borbe same sa sobom na tom putu, ali je na kraju uvijek pobijedio hrabriji dio mene, onaj koji je vjerovao u sebe. Svaki put je pošlo po dobru i isplatilo se u svakom pogledu.
Prije trinaest godina sam organizirala prvu sustavnu edukaciju u vođenju sistemskih strukturnih konstelacija u Hrvatskoj, u svibnju će u program ući trinaesta generacija polaznika. Osnovala sam i udrugu Kuća dijaloga koja si je uzela za zadatak da promovira sistemske strukturne konstelacije i sistemski način razmišljanja. Sve te aktivnosti, uz individualni rad s klijentima iziskuju puno angažmana, tako da još uvijek radim od jutra – do sutra.
Branka: Ako se radi o tome da mjesečno primam određenu svotu na ime minulog rada, po tom kriteriju jesam penzionerka. Ali ako govorimo o aspektu umirovljenja, o osobi koja je prestala raditi, onda to definitivno nisam. No, odlučila sam polako stati na loptu. Provedbu programa edukacije preuzimaju moje kolegice iz Udruge, kompetentan tim voditeljica, koje su dugo bile uz mene kao asistentice. To me izuzetno raduje i ispunjava zahvalnošću.
Veselim se da ću tako uskoro imati i malo više vremena za sebe i za svoju obitelj. Kad malo predahnem, nastavit ću raditi, ali manje. Mislim da još imam znanja i vještina koje mogu dati dalje i željela bih ih uobličiti. Sad sam u 69. godini života i opet na novom početku.
Branka: Iskusila sam kako je to kad dobivaš novac svaki mjesec, bez obzira na angažman (po tome sam uvijek bila potplaćena) i kako je kad ga moraš samostalno privrediti (i tu sam u početku bila potplaćena).
Novac je važan i omogućuje mi kvalitetan život (po mojim kriterijima), ali mi nikada nije bio motivacija i fokus, on je za mene bio posljedica, a ne cilj. Nikad ga nisam imala toliko da sam se morala brinuti kako da ga zbrinem ili umnožim, uvijek ga je bilo nekako taman uz nešto viška. I zadovoljna sam time.
Počela sam zarađivati vrlo rano i tako sam si osiguravala pristojan džeparac. Novac sam tada trošila na putovanja interrailom i fotografsku opremu i filmove. Dakle, novac sam štedjela za stvari koje su me veselile. I još je uvijek tako.
Branka: Nisam osoba koja razmišlja o tome tako da bi svaki odgovor bio izmišljen.
Branka: Mislim da je to jedna jako široka tema u koju su uključeni praktički svi sistemi, od obiteljskog do kulturološkog. Odnos prema novcu počinjemo razvijati u obitelji, još od malih nogu. Neki roditelji teško izdvajaju za neku igračku, drugi obasipaju dijete poklonima i visokim džeparcem.
Učimo o vrijednosti novca na način da ga u obitelji ima ili da ga nema, da se on mora zaraditi teškom mukom ili pak da dotječe i bez rada. Gradimo svoja uvjerenja vezana uz novac ovisno o tome gdje su u prostoru tih krajnosti smještena naša prva iskustva. Kasnije se u školi taj odnos dalje formira kroz usporedbu, koliko si mogu priuštiti u odnosu na druge. To stvara osjećaj prihvaćenosti ili odbačenosti, sljedeći puzzle u slici o novcu. I tako malo po malo učimo i stvaramo predodžbe o važnosti imanja ili nemanja novca.
Novac je rijetko sam sebi svrha. On obično stoji za druge stvari u našem životu i vrlo često postaje nadomjestkom ili pak simbolom čežnje za nečim što nismo dobili ili što nemamo. To su ponajviše osjećaj sigurnosti, moći, ugleda, osjećaj vlastite vrijednosti. Dakle, iza našeg odnosa prema novcu uvijek stoji i neka druga potreba, ne samo egzistencijalna. Novac time postaje surogat za zadovoljenje potrebe.
Dobro je osvijestiti koju potrebu još pokušavamo zadovoljiti novcem, jer novac to sigurno neće učiniti. Nju ćemo morati zadovoljiti na drugi način. Novac je općenito preopterećen predodžbama, uvjerenjima i očekivanjima. U svakom slučaju, dobro je otkriti vlastita i razgrnuti ih kako bi novac dobio na lakoći.
Branka: Nisam sigurna da je učenje o novcu vezano uz spol roditelja. Također, osjećaj sigurnosti nije nužno vezan uz novac, već uz doživljaj povezanosti. Ona je krucijalna za naš život. Odrastamo promatrajući i doživljavajući okolinu. Ako imamo roditelja ili roditelje s kojim smo emotivno povezani i uz koje se osjećamo sigurnim, nereflektirano ćemo prihvatiti i njihove stavove i uvjerenja. To se odnosi i na novac. Referentne osobe mogu biti ne samo roditelji, već i bake i djedovi. Ima dosta ljudi koji su odrasli s bakama i djedovima, jer su roditelji morali privređivati u dugom gradu ili zemlji.
U konstelacijskom radu sam se nerijetko susretala s osobama koje su imale znanje i vještine i sve predispozicije da dobro zarađuju, a to ipak nisu. U pozadini je najčešće bila lojalnost prema nekom članu obitelji. Jedan primjer: kćer otvara firmu i nakon više godina napornog rada još uvijek ne može ostvariti ni egzistencijalni minimum. Pogled u povijest obitelji otkriva da su njezina oba roditelja u više navrata pokušali zajedno pokrenuti posao i nisu uspjeli. Novca je uvijek bilo dovoljno za život, ne i za luksuz. Kćer slijedi obrazac i izgleda tako, kao da je razvila uvjerenje “Ne mogu biti uspješnija i bogatija od vas“.
Radi se o jednom obliku samosabotaže i nesvjesnom pokušaju zadržavanja povezanosti kroz prisličivanje. Naša potreba za povezanošću, koja daje osjećaj sigurnosti, snažnija je od želje da budemo uspješni i bogati.
Problemi s novcem u sadašnjosti mogu vući svoje korijene iz dalje prošlosti i ukazivati na neke prelomne i traumatske događaje ili neriješene odnose u obitelji. To je uvijek dobro provjeriti jer njihovo razrješavanje ima pozitivan učinak ne samo za nas, već i za cijeli obiteljski sustav.
Iako ovdje spominjem samo problematičan odnos prema novcu, ima na sreću i dovoljno pozitivnih primjera, ali oni su rijetko tako interesantni kao problemi, zar ne? 🙂
Branka: Nerado dajem savjete, ali ako moram, onda sljedeći: Pogledajte kojoj osobi u obitelji ste slični u svom odnosu prema novcu. Ako je takav odnos prema novcu za vas nepovoljan – mijenjajte ga! Zabluda je misliti da bi nas osobe, kojima smo slični ili lojalni, odbacile kad bismo se ponašali drugačije od njih. One su u pravilu sretne, kad biramo svoje vlastite puteve i načine.
A ako ste imali sreće odrasli u obitelji koja je imala zdrav odnos prema novcu – budite joj zahvalni!
Foto: Branka Devčić
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
