Zdrav odnos
s novcem

Boris Trupčević: Novac je važan kad ga nemaš, a nevažan kad ga imaš

Boris Trupčević: Novac je važan kad ga nemaš, a nevažan kad ga imaš

Medijski stručnjak Boris Trupčević nedavno postao je najpoznatiji hodočasnik među menadžerima. Proljetos je ostavio sve i otišao prehodati put od Francuske do Atlantika. Svoje iskustvo čuvenog hodočašća Camino de Santiago pretočio je u knjigu 1000 kilometara povratka sebi koju upravo promovira.

Trupčević je bio dugogodišnji glavni urednik i predsjednik uprave 24sata, direktor Styria Media Group za Hrvatsku i predsjednik Hrvatske Udruge novinskih izdavača. Tijekom karijere bio je i predsjednik uprave Večernjeg lista, izdavački direktor Sanoma Magazines Zagreb (današnja Adria Media), glavni urednik magazina Story, novinar i urednik u Jutarnjem listu.

Bio je član odbora direktora u nekoliko europskih i svjetskih izdavačkih asocijacija, uključujući International News Media Association. Poznat je kao digitalni evangelist i promicatelj digitalne transformacije. Osnivač je nagrade Ponos Hrvatske. Napustivši medijsku industriju, bio je globalni CEO švedske beauty-tech kompanije FOREO, a danas je konzultant, startup angel investor, AI entuzijast, strateški savjetnik i – nordijski hodač.

Foto: Boris Trupčević

  • Čime se sve sada baviš i što najviše voliš raditi? Uzeo si više vremena za sebe, kako to točno izgleda? U kojem smjeru vidiš sebe dalje?

Boris: Nakon više od 25 godina intenzivne karijere u kojoj nisam imao ozbiljniju stanku, darovao sam sebi gap year, svojevrsni sabbatical, odmor i odmak od svega. Posvetio sam se sebi i obitelji. Iskoristio sam priliku i odlučio ispuniti svoju veliku želju, otići na čuveno hodočašće Camino de Santiago.

Iako to uopće nisam ni planirao ni namjeravao, kasnije sam sam napisao knjigu 1000 kilometara povratka sebi koju najradije opisujem kao introspekcijski putopis. U njoj sam sažeo svoja životna razmišljanja, pisao o ljubavi i potrazi za smislom, a neizbježno i o poslu koji je, zapravo, tek sporedna tema knjige. Moji se poslovni uvidi pojavljuju kroz čitavu knjigu, no izdvojio sam posebno poglavlje u kojem sam poželio ljudima u biznisu darovati pouke Camina za lidere i menadžere.

Foto: Knjiga – 1000 kilometara povratka sebi

Uzeti vrijeme za sebe – za osluškivanje vlastite nutrine, želja, potreba i duše – zaista je neopisivo dragocjeno. Svakodnevica zaglušuje naš unutarnji glas i konstantnom bukom potiskuje naše misli. Isto nam čini i prebrzi ritam života, kao i sve uloge koje u njemu igramo. U svemu tome većina nas zaboravi izdvojiti ne samo vrijeme za sebe, nego i vrijeme za razmišljanje. To je vrijeme dragocjeno i u poslu, a navika uzimanja vremena za razmišljanje, kao i korištenja različitih tehnika razmišljanja presudna je za poslovni uspjeh.

Trenutačno postupno prelazim iz faze osluškivanja sebe u fazu nove aktivacije. Radim na nekoliko projekata, radim kao konzultant, educiram se (sve ono za što prije nisam imao vremena), susrećem mnogo ljudi i tragam za prostorom u kojem mogu u budućnosti dati najveći doprinos, a istovremeno zadovoljiti svoju vječnu potrebu za rastom i razvojem. No, ovaj put stavljajući sebe na prvo mjesto, pritom donoseći u posao, bilo koji, još više nego prije. Vjerujem da je to itekako moguće, biti bolji i sebi i obitelji i poslu ako djeluješ svjesnije i mudrije nego prije. Nisam zasad konačno odlučio što dalje, nisam još ništa izabrao kao glavni smjer, a nisam ništa ni odbacio.

Kada bih mogao birati prema srcu, smjer koji mi je daleko najdraži jest pomaganje drugima. Ništa mi ne donosi veću radost i zahvalnost od pomaganja. Upravo zato sam kroz godinu pro bono savjetovao mnoge startup tvrtke i pojedince. A u nekom vlastitom unutarnjem svijetu, golemu radost mi donose nova znanja i spoznaje. Želim učiti, to me ispunjava.

  • Kao netko tko ima ogromno iskustvo na vodećim pozicijama u velikim medijima, prava si osoba da te pitamo – je li prije bila kokoš ili jaje, odnosno što misliš serviraju li mediji/nameću teme ljudima ili jednostavno odgovaraju na potražnju pa se zato najviše čita to što se čita?

Boris: Uh, nemoguće pitanje za koje ne postoji jednostavan odgovor. To je začarani krug, a možda i spirala prema dolje. U današnje vrijeme, nažalost, mislim da je sve izraženije zadovoljavanje potražnje, čak i podilaženje publici, a sve u suludoj trci za čitanošću, gledanošću i klikanošću, pri čemu ljudi pogrešno misle da klikovi nužno donose novac. To nije točno, no borba za pažnju publike degenerirala je u zaglupljivanje, pa čak i nepoštivanje publike. Zaboravlja se da publika nisu brojke, nego ljudi.

Davno su usvojene loše navike poput click-bait naslova koji su se duboko ukorijenili u medije svugdje u svijetu, usprkos tome što ih ljudi masovno ismijavaju. Dio medija kao da je isključio mozak i radi na autopilotu, bez ikakvog promišljanja. Dio medija i urednika kao da su zaboravili da imaju i druge odgovornosti, prije svega informirati i educirati, na način koji je svrsishodan i pošten. Dio medija upao je u zamku brojki, zaboravljajući da oduvijek postoji Gaussova krivulja u kojoj većinu čine prosječni.

Neki se mediji obraćaju samo prosječnima, a neki zapravo donjem dijelu krivulje, pa stoga ne čudi da obrazovaniji i pametniji dio društva sa zgražanjem odbacuje medije. S druge strane, odbacuju ih i glupi i nezreli, skloni teorijama zavjere, oni koji su kao kanalizacija društva isplivali na površinu kroz društvene mreže. U svemu tome, pametniji su prepušteni sami sebi, rijetko tko se njima obraća, kao i čitavom nizu važnih društvenih skupina koje masovni mediji potpuno zaobilaze.

Ne želim ni moralizirati ni pametovati, no dijagnoza stanja zaista je poražavajuća. Profesionalnim i tradicionalnim medijima izmaknuto je tlo pod nogama jer je potrgan poslovni model čitave medijske industrije, ne samo industrije informiranja, nego i zabave. Naprosto su žrtva dugotrajnog globalnog trenda čije su posljedice zasad nesagledive.

Profesionalni informativni mediji koji su se vodili etičkim i stručnim načelima devastirani su i ekonomski i kadrovski. Njihov je utjecaj dramatično umanjen. Istovremeno, svjedočimo uzletu propagande, manipulacija, kulture konflikta i opće idiotizacije. Mogli bismo kao pozitivno vidjeti i veliku demokratizaciju javnog i medijskog prostora, no pribojavam se da prevladavaju loši učinci promjena.

Društvo uglavnom nije svjesno da je javni i medijski prostor radikalno dereguliran i pretvoren u Divlji zapad. Također, volim izdvojiti jedan pokazatelj, iako ne postoje točne brojke nego samo odokativne procjene. Nekad davno na deset novinara postojao je jedan propagandist, bilo gdje, u PR industriji, oglašavanju, gdje god. Danas je obratno. Na jednog novinara postoji deset propagandista, a možda je i mnogo gori omjer. To ne može biti dobro za društvo.

  • Kako si se snašao kao muškarac u ženskoj, beauty industriji?

Boris: Odlično! Moja je medijska karijera najviše bila vezana uz žensku publiku. Tematski i žanrovski najviše sam se time bavio, kao urednik u Jutarnjem listu, kao glavni urednik u magazinu Story, pa čak i kao glavni uredni i direktor 24sata. Malo je poznato da gotovo nema novina koje imaju više od 50 posto ženske publike, što odgovara reprezentaciji žena u općoj populaciji, a 24sata su među vrlo rijetkim primjerima novina u čitavom svijetu koje su to postigle.

Gotovo sve novine bilo gdje u svijetu oduvijek su imale preko 65% muške publike, dakle bile su i ostale refleksija muškog svijeta. Stoga je meni bilo relativno lako pronaći se u beauty industriji koja se obraća primarno ženama. To je za mene bio poznati teren, a moj je posao bio prije svega komunikacijski, dakle vrlo srodan dotadašnjim iskustvima.

No, radeći u toj industriji morao sam dobro proučiti čitavu industriju. I zaključak nije bio lijep. Većina te industrije eksploatira žensku nesigurnost i neosviještenost tako što, narodski rečeno, prodaje ženama muda pod bubrege. Imao sam sreću da sam radio za brend koji je takve postavke želio challengirati i razotkrivati.

Zvučat će otrcano, no zaista smatram da je za žensku ljepotu mnogo važniji veliki osmijeh, duševno zdravlje i zadovoljstvo, tjelesno zdravlje i ljepota iznutra koja dolazi iz prehrane i rekreacije, nego bilo koja kremica, serum, čudotvorni preparat ili invazivna intervencija. Uz to, stvarna je magija ponosno prihvaćanje sebe, svojih mana, svojih specifičnosti. Samopouzdanje u svoju nutrinu i vanjštinu energetski je signal mnogo moćniji od bilo koje vizualne dekoracije. Muškarci to osjete, pogotovo oni koji nešto vrijede.

  • Kakav je tvoj odnos prema novcu i je li se on mijenjao s godinama?

Boris: Naravno. Novac je važan kad ga nemaš, kad si na početku života i karijere, a nevažan kad ga imaš, ako si se realizirao. Možda je to previše pojednostavljeno, ali vjerujem da se mnogo ljudi s time može identificirati. Moje djetinjstvo obilježile su krizne osamdesete, stabilizacije, bonovi za gorivo, redukcije za struju i velika inflacija. Novca tada baš i nije bilo, pa smo svi živjeli skromno i bili usmjereni na neke druge vrijednosti i sadržaje.

Dugo sam imao usađeni refleks štednje, a opustio sam se tek kada sam imao novaca više nego mi je bilo potrebno za život, pa čak i vrlo dobar život. Katkad sam se možda i previše opustio, ali vodio sam se mišlju da se jednom živi i da novac postoji kako bi se trošio. Nikad mi nije bilo žao potrošiti na iskustva, putovanja i doživljaje, pogotovo ako bih trošio na djecu. Njima ne trebaju stvari nego iskustva i horizonti. Njih ne smijemo učiti da vrijedi ono što nose na sebi, nego ono što nose u sebi. Luksuz me pak nikad nije zanimao. Imam podosta odjeće i obuće vrhunskih brendova, što sam kupovao prije svega zbog posla, no sve to sam kupovao u outletima. To sam uglavnom doživljavao kao radnu odjeću, osim ponekih komada koji su odgovarali izričaju moje pankerske mladosti.

Sada sam došao u točku života u kojoj mi novac ne predstavlja ništa, samo je sredstvo ostvarivanja nekih potreba i želja, a one su sve skromnije. Naučio sam u međuvremenu da su najvrijednije stvari zapravo besplatne, počevši od ljubavi. Konačno, na hodočašću sam živio na cesti, nomadski kao skitnica i lutalica. Tu sam naučio da sve što je potrebno za sreću stane u jedan ruksak. Naučio sam i koliko su stvari prolazne. Ništa materijalno ne može čovjeku u bitnome donijeti duševni mir i spokoj, a ništa nećemo ni ponijeti na onu stranu.

Naravno, sve što govorim vrijedi ukoliko čovjek može zadovoljiti svoje osnovne potrebe i malo više od toga. Nažalost, živimo u raslojenom društvu u kojem mnogi oko nas nemaju dovoljno novaca i žive vrlo teško.

Novac je alat, sredstvo našeg djelovanja. Novac ne smije biti cilj ili svrha našeg djelovanja, a pogotovo ne može biti izvor sreće i istinskog zadovoljstva. Novac katkad vrijedi i izgubiti kako bismo naučili ne pridavati mu preveliku važnost. U globalnoj financijskoj krizi 2009. izgubio sam ogroman novac na tržištu kapitala i to mi je bila velika škola. Trebalo mi je više od desetljeća da se ponovno odvažim investirati.

  • ŽIN: U što investiraš?

Boris: Investiram najviše na hrvatskoj i američkim burzama u tehnološke kompanije, u sektor koji barem donekle razumijem i za koji vjerujem da ima prosperitetnu budućnost. Tu su dakako kompanije u području umjetne inteligencije. Iako nastojim biti dugoročni ulagač, nisam ljubitelj ulaganja u nekretnine jer volim likvidnost, naprosto mirnije spavam ako znam da, zatreba li, mogu relativno brzo doći do casha. Nastojim se držati value investing strategije, što nije lako u tom sektoru, no katkad se ograničeno upustim u kratkoročnije spekulacije.

  • Vidjela sam da ulažeš i u startupove? Koji te zanimaju? Što ti je presudno kod izbora ulaganja? Tim, ideja, potencijal… što sve gledaš i što je na kraju presudno?

Boris: U tom dijelu djelujem vrlo ograničeno i gledam sve navedeno, a ponajviše ljude. Uložio sam u nekolicinu startupa i na tome stao iz dva razloga. Prvo, nisam veliki investitor i nemam puno novaca za rizična ulaganja. Drugo, zaključio sam da su mnoga takva ulaganja zapravo superrizična, zahtijevaju puno energije i praćenje razvoja startupa.

U takvo ulaganje valja staviti samo novac koji smo spremni izgubiti, za što je šansa vrlo velika. Uložio sam isključivo u tvrtke koje imaju postojeće poslovanje i dokazane kompetencije, a solidan potencijal rasta. Također, uložio sam prije svega u ljude na čelu tih tvrtki u čije sposobnosti vjerujem. Izdvojit ću dva primjera: CircuitMess Alberta Gajšaka i Include Ivana Mrvoša. Zaista vjerujem da će ti dečki napraviti velike stvari.

  • Bio si na Caminu i napisao knjigu. Izjavio si da si našao odgovore koje si tražio, no nas zanimaju pitanja koja misliš da si svi trebamo postaviti čim prije u životu?

Boris: Pronašao sam neke odgovore. Neke nisam. A svakako sam pronašao i mnoštvo novih pitanja za neki novi Camino. Uh, ovo je baš teško pitanje, ha-ha. Čitav je niz velikih pitanja koja je korisno razjasniti što ranije.

Za početak, tko smo zaista. Što čini naše iskonsko i autentično jastvo, izvan tuđih i vlastitih nametnutih očekivanja, društvenih uvjetovanja, roditeljskih uputa i svega što je prekrilo izvor našeg postojanja. To je, naravno, teško i cjeloživotno pitanje na koje ne postoji jednostavan odgovor, niti se na njega može odgovoriti brzo. No, vrijednost bavljenja tim pitanjem jest prije svega u očuvanju kontakta sa samim sobom, odnosno u produbljivanju svjesnog kontakta s vlastitom nutrinom.

Tko sa sobom ostvari kvalitetan odnos, moći će ga ostvariti i s drugima. Također, samo oni koji nauče voljeti sebe bit će sposobni istinski voljeti druge. A to me dovodi do drugog pitanja – što je ljubav? Većina ljudi upušta se u život i odnose bez odgovora na to pitanje. Kada bi djeca u školi učila što je ljubav, a pogotovo što nije ljubav, bili bismo mnogo sretnija civilizacija. Previše ljudi ne zna što je zapravo ljubav, a pravu ljubav nikad nisu osjetili. To je tragično, obzirom da sve više vjerujem da je ljubav jedina važna stvar u životu, u svim svojim vrstama i oblicima.

Niz mogu nastaviti još i ovim pitanjima: što osjećamo (osjećamo, ne mislimo!) kao važno u svojem životu, koje vrijednosti želimo slijediti, gdje želimo postaviti svoje granice, što su naše strasti, jesmo li spremni žrtvovati kratkoročne užitke za dugoročne dobitke, što nas istinski ispunjava, a što su tek kompenzacije i distrakcije, što želimo ostaviti iza sebe kada budemo odlazili, za čime bismo žalili na samrti, a zbog čega bismo otišli spokojno i zadovoljno

Lista je podugačka i ima malo veze s praktičnim pitanjima života. Važna pitanja svode se na samospoznaju i smisao. Ako jasno odgovorimo na ta pitanja, i na njima zauvijek radimo, praktična pitanja odgovorit će se sama od sebe. Slično je i u poslu, ako ne znamo što nam je vizija i strategija, ne možemo ispravno odgovoriti niti na jedno praktično i taktičko pitanje. Pogubljeno lutamo. Ako pak imamo jasnu viziju i strategiju, sva daljnja pitanja unaprijed su razriješena.

  • Koja je tvoja mjera uspjeha? Novac, vrijeme, kvaliteta života ili nešto drugo?

Boris: Novac, imovina, formalne titule, članske iskaznice i svi ostali materijalni i nematerijalni posjedi samo su emocionalne kompenzacije i hrana za ego. Ništa od toga nije zaista važno i ništa od toga nećemo ponijeti sa sobom u grob. Ne znamo što ćemo, ako išta, uopće ponijeti, ali te stvari sigurno nećemo.

Kvaliteta života je pojam koji svatko doživljava drugačije, za mene ona prije svega proizlazi iz nas samih, iz našeg odnosa prema sebi i svojoj stvarnosti, a ne iz životnog standarda. Vrijeme je svakako važno jer je konačan i nepovratan resurs. Važno je kako i na što trošimo svoje vrijeme, no to je nedjeljivo od trošenja srodnih resursa pažnje i energije. U tom smislu, ne mislim da se trebamo boriti za vrijeme, iako je slobodno vrijeme dragocjeno, nego se trebamo naprosto izboriti za – sebe. Ako se možemo izboriti za najbolju verziju sebe, onda ćemo i drugima biti korisniji.

Uspjeh, dakle, mogu definirati kao dostizanje što višeg stupnja osobnog rasta i razvoja, što god radili u životu, a to je prije svega duhovna kategorija. No, istinski uspjeh najradije bih mjerio ukupnom ostavštinom, ali najmanje materijalnom. Ne bih ga mjerio vlastitim dosezima, nego kroz druge. Mjerio bih ga onime što smo dali drugima, u svakom smislu. Dakle, mjerio bih ga darivanjem i dobročinstvom svih vrsta, tragom koji iza sebe i oko sebe ostavljamo. Drugim riječima, uspjeh bih mjerio dosegnutom sposobnošću za ljubav i količinom ljubavi koju smo vlastitim djelovanjem multiplicirali.

  • Izjavio si da mediji imaju problem pronaći ekonomski održiv model, da su i do 80% tekstova PR. Vidjela sam da si u jednom intervjuu spomenuo da je prava mjera vrijeme, a ne klikovi. Naši čitatelji (pola žene i muškarci) su u prosjeku 7 minuta na našem portalu, ipak imamo značajno manje čitatelja, a time i klikova od velikih mainstream medija. Naša su misija financijski neovisne žene. Što bi savjetovao nama kao portalu, a što našim čitateljicama?

Boris: Potrajalo bi predugo da objasnim problem klikova, ali ukratko – klikovi su jedna od najvećih gluposti za kojima se globalna medijska industrija povela. Klikovi su ništa. Pažnja, vrijeme, lojalnost i korisnost su sve. Vi niste komercijalni masovni medij koji ganja gigantske brojeve, koja god metrika bila. Vama su analitičke metrike samo dodatna i sporedna informacija. Vi ste nišni medij misije i svrhe, pa stoga svoj uspjeh trebate mjeriti isključivo kvalitativno, što je mnogo teže.

Vaša je mjera uspjeha broj žena kojima ste pomogli da postanu financijski neovisne, broj žena koje su upravo zbog vaših savjeta unaprijedile svoj život, korisnost i primjenjivost tih savjeta, broj žena koje ste inspirirale i osnažile, broj žena do kojih ste doprle i kojima ste otvorile oči, broj žena koje ste motivirale da rade na istoj misiji.

Smatram da se ne trebate opterećivati analitičkim brojkama nego isključivo uspješnošću širenja vaših ideja. Vi niste medij u tradicionalnom smislu, vi ste više aktivisti.

A vašim čitateljicama bih savjetovao da budu manje samozatajne i samokritične, da snažnije vjeruju u sebe, a ako im je to preteško jer je uvijek teško sebe mijenjati, da se usmjere u osnaživanje samopouzdanja drugih žena. Budite vidljivije drugim ženama, budite im prisutne. Biti nekome inspiracija golema je nagrada, ali to zahtijeva napor. Taj je napor vrijedan truda, a plodovi vašeg djelovanja multiplicirat će se više nego što možete zamisliti.

  • Što bi volio da je tebi netko rekao dok si bio mlađi?

Boris: Ne sekiraj se i ne shvaćaj ništa previše osobno i preozbiljno.

Foto: Foreo

Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
WhatsApp
Email
Slični tekstovi

Branimir Brkljač: Kroz Mokrin House u par godina prošlo je stotine digitalnih nomada iz preko 50 zemalja svijeta

Zašto je psihologija u investiranju toliko bitna?

DigitalPub Day 2024 okupio vodeće stručnjake digitalne industrije

Prijava za članice

Pretraga

znn