Vikend iza nas bio je nakon dugo vremena, još otprije pandemije, veliki vikend hollywoodske filmske industrije.
Iako vrlo različiti, komedija Barbie Grete Gerwig o kultnoj lutki iz tvornice Mattel te biografski film o idejnom tvorcu atomske bombe Oppenheimer Christophera Nolana, počeli su igrati isti dan, kako u svijetu, tako i u nas. Iako je sezona godišnjih odmora u punom jeku, dobiti karte za jedan od ova dva najočekivanija naslova godine bez rezervacije prošli je vikend u Zagrebu bila teško moguća misija.
Margot Robbie in Barbie. PHOTO: JAAP BUITENDIJK/WARNER BROS.
Moj izbor bila je Barbie. Lutka Barbie jedan je od najpoznatijih, a u isto vrijeme najproblematičnijih brendova na svijetu. Barbie na svojim sićušnim plećima nosi težinu standarda ljepote, ženskog osnaživanja i feminističkih prijepora nekoliko generacija u posljednjih 60 godina. Slogan najave (Ako voliš Barbie, ovaj film je za tebe. Ako mrziš Barbie, ovaj film je za tebe.) potvrda je da se Barbie, na najdoslovniji način, tiče svakoga od nas.
Od trenutka kada je Barbie, punog imena Barbara Millicent Roberts, 1959. godine došla na scenu zahvaljujući svojoj osnivačici Ruth Handler, lutka je bila kontroverzna.
Do njezine pojave lutke za djevojčice kreirali su muški direktori industrije igračaka i one su postojale isključivo u formi bebe. Vjerovali su da se djevojčice isključivo žele igrati majki, svojim lutkama bebama.
Bili su uvjereni da će djevojčice biti zbunjene prikazom potpuno odrasle žene, no dogodilo se upravo suprotno – Barbie je postala senzacija. Neovisna, atraktivna mlada žena koja ima svoju kuću, auto, odjeću, kućne ljubimce, posao i prijateljice na prvu je izgledala kao pobjeda feminizma u patrijarhalnom društvu 60-ih godina.
Nakon nekog vremena, Barbie je postala kontroverzna, a u jednoj od sljedećih faza i nepoželjna. Posljednje 64 godine Barbie je bila u središtu bezbrojnih rasprava o tome tko su žene, što bi trebale biti, kako izgledati i što željeti.
Osamdesete godine prošlog stoljeća obilježio je pokret protiv osnaživanja žena, a prelaskom u devedesete psiholozi su počeli dizati uzbunu zbog krize povjerenja djevojčica u institucije. Pojavio se pojam seksualnog uznemiravanja, a žene na sveučilišnim kampusima prijavljivale su alarmantnu učestalost seksualnih napada.
Novi val feminizma bio je na vrhuncu i sa sobom je zbog seksualiziranog izgleda povukao i Barbie. Problematične su bile i njezine neprirodne proporcije, poput omjera struka i bokova koji ne bi mogao postojati u stvarnom životu bez žrtvovanja ključnih unutarnjih organa. Kasnije je, osobito u SAD-u, sporna bila njena neizostavna plava kosa i bijela put.
Unatoč predstavljanju crnih i latino Barbie 1980. godine, zajedno s posebnim kolekcijama poput Barbies of the World iz 1980-ih, svi su znali da je jedina prava Barbie bila utjelovljenje istog zapadnog ideala ljepote upisanog u druge američke institucije ženstvenosti, od Hollywooda preko Miss Amerike do Playboya.
Ona je tako kultna, ali je također tako komplicirana, izjavila je Margot Robbie, glavna glumica koja je utjelovila Barbie, ali i producirala film sa svojim suprugom Tomom Ackerleyem i njihovom tvrtkom LuckyChap Entertainment.
Iako Robbie možda izgleda kao stereotipna Barbie, ona sama kao dijete nije bila previše zainteresirana za igru s ovom savršenom lutkom. Više je voljela boravak na otvorenom u svojoj rodnoj Australiji. Ipak, kao predana producentica na filmovima kao što su Ja, Tonya i Mlada žena koja obećava, pratila je napredovanje gotovo 15-godišnjih Mattelovih napora da s kompanijom Universal Pictures stvori igrani film Barbie. Kad se u priču, uz redateljicu feminističku ikonu Gretu Gerwig, kao producentica uključila Robbie, karte su se posložile, uključujući i akviziciju ozbiljnog Ryana Goslinga za ulogu Kena.
Film počinje uvodom koji parodira sekvencu The Dawn of Men iz filma 2001.: Odiseja u svemiru (s djevojkama, ne ljudima-majmunima), a zatim se prebacuje u Barbieland, kaleidoskopsku zemlju čuda. Barbie (Margot Robbie), koja sebe naziva Stereotipnom Barbie, uživa u još jednom savršenom danu u zatvorenoj zajednici igračaka.
Barbie i raznolika skupina drugih barbika vladaju idiličnom zemljom živeći u domovima s ravnim krovovima, čistim linijama i ružičastim dekorom, koji evocira estetiku doba kada se Barbie prvi put pojavila na tržištu: Palm Springs oko 1960. Vladarice ove zemlje su žene, barbike, kojima kenovi služe tek kao zgodni privjesak, bez osobite važnosti ili prava glasa. Ken je beskrajno zaljubljen u Barbie i prešutno prelazi preko njezinog omalovažavanja.
Plastični ružičasti raj pokazuje se manje gostoljubivim kad glavna junakinja počne imati misli i iskustva koja nisu tipična za Barbie: misli na smrt i celulit. Prava drama nastaje kad joj se stopala, koja su oblikovana da pristaju na visoke potpetice, spuste na normalan, ravan ljudski oblik.
Ova promjena na Barbienom tijelu, kojom su druge barbike užasnute, ključna je za radnju. Kad Barbiena stopala dotaknu tlo, traži savjet od neprilagođene verzije lutke (sjajna Kate McKinnon), koja joj prepisuje natikače Birkenstock i putovanje u stvarni svijet. Uskoro, Barbie s Kenom putuje u Los Angeles. Ondje je Barbie zapanjena otkrivanjem seksizma, s kojim se nikad prije nije susrela, dok je Ken oduševljen otkrićem patrijarhata, kontrapunktom koji generira daljnji zaplet.
Jedna od komičnijih situacija je kad Barbie ugleda plakat za natjecanje Miss Universe, misleći da je riječ o članicama Vrhovnog suda budući da u Barbie Zemlji tako izgleda sudsko vijeće, samo s više ružičaste boje. Utjehu od strašne spoznaje o užasima stvarnog svijeta traži na gradilištu, koje je u njezinoj zemlji puno ženskih radnica uvijek spremnih na podršku, a dočeka je spolno uznemiravanje muških građevinskih radnika. Ken je, s druge strane, osupnut time što je već samim time što je muškarac u većini svakodnevnih situacija uvažavan.
Osobito zanimljiva scena odvija se u korporaciji Mattel koja nastoji vratiti Barbie u svijet lutaka. Uprava sastavljena isključivo od muških članova (blesavog CEO-a glumi genijalni Will Ferrell) osnivačicu Ruth drži u podrumskoj prostoriji, preuzimajući zasluge za uspjeh brenda.
Prava zavrzlama nastaje kada se patrijarhat stvarnog svijeta prelije u Barbieland. Do jučer kirurginje, sutkinje i predsjednice preko noći postaju podložne žene koje služe kenove, nesigurne jesu li im dobro servirale piće i popeglale odjeću.
U velikom finalu barbike vraćaju svoju žensku moć, ali na mudriji način nego prije krize. Naime, u početku filma kenovi su degradirani na način kao što su to žene u patrijarhalnim društvima: nemaju pravo glasa, financijski su ovisni o barbikama, bez vlastite nekretnine. Prosvijetljena ljudskim iskustvima, pa i prvim suzama koje je iskusila, Barbie na kraju filma osnažuje Kena da pronađe vlastitu svrhu i bez nje, shvativši da mogu ostvariti kvalitetan odnos jedino ako su oboje cjeloviti.
Film je sjajno režiran, vizualno atraktivan, s odličnom kostimografijom i scenografijom te maestralnim glumačkim postavom. Kad se razmakne sladunjavi ružičasti sloj, film postavlja neka duboka egzistencijalna, feministička i sociološka pitanja, na koje svaka od nas možda ima drugačije odgovore.
Neka od meni zanimljivijih jesu je li nama ženama dominantno prirođenija uloga žene ili uloga majke (zašto su djevojčice tako zdušno odbacile bebe u korist barbika) te bi li se svaka od nas radije igrala običnom Barbie prosječnog izgleda nego plavokosom barbikom idealnih proporcija? Stvarnost pokazuje da su se mnoge obične, ali i trudne barbike prestale proizvoditi iz jednostavnog razloga što ih već desetljećima djevojčice u pravilu ne žele. Najpopularnija je ipak stereotipna Barbie koja izgleda kao Margot Robbie.
Foto: Pexels
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
2023. © Mojnovac.hr. Sva prava pridržana.
Izrada web stranice: Artelekt Media d.o.o.
