Zdrav odnos
s novcem

Antonija Zaninović: Ponekad mi bude žao što mlađa nisam krenula u poduzetničke vode, no shvaćam da tada nisam bila spremna

Antonija Zaninović: Ponekad mi bude žao što mlađa nisam krenula u poduzetničke vode, no shvaćam da tada nisam bila spremna

Razgovarali smo s Antonijom Zaninović, poduzetnicom i diplomiranom inženjerkom građevine koja se nakon nekoliko godina rada u struci odlučila na zaokret u karijeri i pokretanje vlastite teretane. Danas je vlasnica fitness centra Fit zona u Zagrebu.

  • ŽIN: Kako je krenuo tvoj poduzetnički put? Čime se sve sada baviš i što najviše voliš raditi?

Antonija: Moj poduzetnički put krenuo je sasvim spontano. Kad pogledam unatrag, primjećujem da sam spontano zatvorila krug: svoju ljubav iz djetinjstva, nakon nekoliko digresija, pretvorila sam u svoj životni i poslovni put.

U djetinjstvu sam se bavila sportom. Sa šest godina počela sam trenirati taekwondo. U 15-godišnjoj profesionalnoj karijeri osvojila sam brojna odličja, bila sam prvakinja države i članica juniorske reprezentacije. Iako su svi očekivali da ću upisati Kinezološki fakultet, odlučila sam otići u drugom smjeru. Završila sam Građevinski fakultet i neko vrijeme radila u raznim tvrtkama što mi sada služi kao bogato radno iskustvo.

Još kao apsolventica počela sam raditi u jednom malom fitness centru. Istovremeno sam završavala Građevinski fakultet, vodila treninge, kreirala nove programe i educirala se u području fitnessa.

Posao u građevinskoj struci intenzivan je i dinamičan, a radno vrijeme i angažman na gradilištu često nisu ostavljali puno prostora za obiteljske obaveze. Radila sam na raznim projektima, no uvijek bih nakon posla žurila u teretanu voditi treninge pa tek zatim dolazila doma.

Po rođenju mog sina, neko vrijeme živjeli smo u Njemačkoj. Bilo je to moje vrijeme za istraživanje i slaganje vlastite vizije. Po povratku u Hrvatsku mnoga vrata bila su mi otvorena, no ipak sam odlučila slijediti svoje snove.

Počela sam prilično naivno: okupila sam grupicu prijašnjih vježbača, kupila nekoliko kettlebellsa i održala prvi trening na Bundeku. Nisam znala što me čeka ni kako će se odvijati budućnost, htjela sam samo voditi treninge jer to volim raditi. Nakon par mjeseci preselili smo u školsku dvoranu. Uspjela sam dobiti svega nekoliko termina za svoje vježbače tako da smo vrlo brzo prerasli kapacitet prostora i došlo je vrijeme za otvaranje vlastite dvorane.

Prije nešto više od četiri godine pokrenula sam mali fitness centar Fit zona u Novom Zagrebu s naglaskom na kvalitetan trening, pokret i podizanje kvalitete života. S dolaskom pandemije i proglašenjem općeg lockdowna prebacila sam poslovanje online. Zanimljivo mi je iz sadašnje perspektive promotriti kako se je pokretanje online poslovanja dogodilo u doslovno nekoliko sati. Ranije sam imala viziju o razvoju takvog načina poslovanja, ali u datim okolnostima sam u kratkom vremenu bila doslovno primorana snaći se i raditi nešto novo i drugačije. Nisam ništa znala o takvoj vrsti poslovanja, imala sam samo vještinu vođenja treninga i ljudski nagon preživljavanja.

Isprva se online rad sastojao od oponašanja treninga uživo i njihovoj prilagodbi kućnim uvjetima. Cilj mi je bio našim članovima olakšati novonastalu situaciju.

S vremenom sam razvila sasvim drugi tip poslovanja – online coaching. Kreirala sam program usmjeren na promjenu navika koji pomaže klijenticama da zavole svoje tijelo, budu zdravije i imaju kvalitetniji život. Učim ih kako u pretrpani raspored uklopiti vježbanje i zdraviju prehranu i trajno usvojiti nove navike. Program ima kompletan sustav podrške i pokriva razne segmente koji pomažu mojim klijenticama u promijeni njihovog životnog stila.

Surađujem i s brojnim stručnjacima (nutricionisti, psiholozi, mindfullness treneri…) jer želim klijenticama pružiti što kvalitetniju uslugu. Prednost je što ovakav tip programa klijentice mogu provoditi bilo gdje, a podršku imaju cijelo vrijeme.

Započela sam s idejom vođenja treninga u vlastitoj teretani, no zadnjih godina sve više radim online. Na taj način imam veliku slobodu i neograničene mogućnosti. Svoje trenersko mjesto prepustila sam djelatnicima i naglasak sam stavila na razvoj poslovanja.

Foto: Antonija Zaninović

  • ŽIN: Ljudi u načelu ne vole vježbati. Kako ih ti nagovoriš da zavole?

Antonija: Trudim se odašiljati ono što živim i uistinu volim. Želja mi je široj populaciji osvijestiti benefite treninga i općenito benefite kretanja. Stvoreni smo da bi se kretali, samo je suvremen čovjek okružen mnoštvom izuma, gadgeta i informacija to polako smetnuo s uma.

Ne volim nikoga nagovarati, već nastojim prodrijeti do ljudi kako bi sami shvatili važnost vježbanja. Neki oblik tjelovježbe mora biti dio higijene. Brinemo o svojoj kosi, noktima, zubima, a ne brinemo o kralježnici, kostima, mišićima… Godine nose svoje, starimo, to je neminovno, a nitko ne želi s godinama postati ukočen, nemoćan podići predmet s tla, potrčati za unucima ili tražiti pomoć za svaku drugu radnju u svakodnevici makar se radilo o nošenju vrećica iz trgovine.

Zdravo i snažno tijelo omogućava nam da živimo život kakav želimo. Rezultira i jačim umom, bistrijim mislima, boljim fokusom, većom produktivnošću, većom samostalnošću, s manje posjeta liječnicima te na kraju i većom uštedom novca. Ako u mladosti ne ulažemo u vježbanje, kasnije ćemo puno više novca trošiti na posjete liječnicima i razne lijekove. To je jednostavno tako. Prema jednom istraživanju, jedna kuna uložena u tjelesnu aktivnost štedi šest kuna potrošenih u ljekarni.

Bitno je promijeniti percepciju. Cilj životnog stila koji uključuje tjelovježbu i brigu o sebi nije da imamo još manje vremena, da se osjećamo iscrpljeno i umorno, već da imamo energije za sve životne situacije, da se osjećamo dobro i budemo otporniji na izazove koje život stavlja pred nas, a u konačnici i da budemo ponosni na sebe i svoj životni stil.

Osim toga, svojim primjerom učimo našu djecu što znači zdrav život. Možemo im pričati što god želimo, no ona upijaju naše postupke i energiju. Ulaganjem u sebe i svoju tjelovježbu automatski ulažemo u bolju budućnost naše djece.

  • ŽIN: Preko 60 posto nacije je pretilo i sjedilački način života nas ubija. Kako se pokrenuti, koji je prvi korak, gdje naći motivaciju?

Antonija: Nažalost, jako visoko kotiramo na ljestvici debljine nacija. Neki dan sam pročitala da su Hrvati najdeblji muškarci u Europi i tu činjenicu smatram vrlo poraznom.

Uredski posao uglavnom diktira manje kretanja kroz dan, no uvijek me iznenađuje potpuno neaktivan ostatak dana, često i sasvim pasivan vikend. Ako samo pogledamo susjedne nacije, većina ima razvijenu kulturu kretanja – vikende provode u prirodi, bave se raznim aktivnostima u koje uključuju djecu od najranije dobi. Rastužuje me činjenica da su kod nas uglavnom puni shopping centri i dječje igraonice, a imamo divnu prirodu nadohvat ruke.

Stil života nije jednostavno promijeniti, no isto tako promjena ne mora biti nagla i sveobuhvatna. Bitno je početi mijenjati dio po dio, usvajati naviku po naviku. Ako ne znate od kuda krenuti i pogubljeni ste u šumi informacija, počnite s kretanjem. Za početak svaki dan hodajte barem trideset minuta u komadu. Nakon nekog vremena dodajte kratku jutarnju rutinu – izvodite ciljane vježbe deset minuta. Već s ovim rutinama osjećat ćete se puno bolje i motivirat će vas na daljnju akciju.

Prvi korak ka dobrom zdravlju, a zatim i svemu ostalom kreće od brige prema svome tijelu i umu.

  • ŽIN: Kakav je tvoj odnos prema novcu i je li se on mijenjao s godinama?

Antonija: Kad pogledam unatrag, mogu reći da me kroz život nije pratila svijest o novcu. Uvijek sam imala malu svotu u zalihi, a ostalo sam trošila bez dugoročnijih planova. Nisam imala spoznaju niti viziju kako zaraditi i multiplicirati zarađen novac. Često sam imala dojam da nemam dovoljno novca za sve što želim i osjećala sam se krivo ako bi si priuštila skuplji proizvod ili proizvod koji neću puno koristiti. Svaku kunu željela sam uložiti maksimalno korisno.

Osvještavanjem i prihvaćanjem svojih uvjerenja postepeno sam promijenila i odnos prema novcu.

Danas mi novac omogućava da živim na način na koji želim, da gradim sebe i posao te da ne radim ono što ne volim. Naučila sam da što više dajem, više mi se vraća i pritom ne mislim samo na novac.

  • ŽIN: Štediš li za mirovinu ili druge namjene? Ako da, kako?

Antonija: Smatram da sam mogla pametnije štedjeti. Čini mi se da sam većinu života prilično bezglavo i naivno baratala novcem. Vjerojatno sam potajno znala da se u svakom trenutku mogu na nekoga osloniti, a uvijek sam vjerovala da će sve biti dobro pa je tako na kraju i bilo. Prilično sam intuitivna, a intuicija me je uvijek vodila u dobrom smjeru. Zahvalna sam što sam u svakom trenutku imala novac za sve što mi treba.

Kroz život sam imala cikluse štednje i kad bi skupila dovoljnu svotu novca za željenu stvar, jednostavno bi ju potrošila. Tek prije pet godina počela sam razmišljati o dugoročnijoj štednji i počela plaćati životno osiguranje.

Posljednjih godina postajem svjesna da znanja i vještine koje imam mogu unovčiti i to mi daje dodatnu sigurnost i poticaj. Razmišljam o još nekim oblicima planskih štednji.

  • ŽIN: U što investiraš?

Antonija: Najviše investiram u sebe, odnosno u edukacije koje mi pomažu da rastem privatno i poslovno. Želim brusiti svoje vještine i razvijati se. Ulažem u mentorstva pa tako imam poslovnog mentora s kojim detaljno radim na razvoju svog poslovanja te mentoricu uz koju se razvijam u stručnom smjeru. Članstvo u VIP klubu Žene i novac također smatram investicijom jer nosi puno korisnog sadržaja i vrijednih kontakata.

Ulažem i u svoje slobodno vrijeme: trudim se provoditi ga u prirodi i putovati. Na taj način se punim energijom, dobivam nove ideje i širim poglede.

Smatram da je bitno spoznati da iz svake edukacije, putovanja ili bilo kojeg oblika investicije možemo nešto naučiti. Nekad nam se čini da smo bacili novac, no u biti smo dobili dragocjeno iskustvo. Ako ništa drugo, dobili smo iskustvo spoznaje u kojem smjeru ne želimo ići i koje postupke ne želimo ponavljati.

Jedan oblik investicije mi je i podržavanje biznisa dragih ljudi. Lijepo je investirati u njihov proizvod po punoj cijeni i pokazati im poštovanje.

Dodatno, ne volim se cjenkati niti trošiti vrijeme na rasprave oko sitnih popusta. Vjerujem da koliko dajemo toliko i primamo, tj. primamo čak i više. Kako kupujemo tako i prodajemo. Nerealno je očekivati da će netko uložiti veću svotu novca u naš proizvod ili uslugu ako pokušavamo spustiti cijenu svemu što želimo kupiti.

Razmišljam o još nekim oblicima investiranja u skorijoj budućnosti (fondovi, nekretnine i slično).

  • ŽIN: Kako skaliraš svoj posao, budući da dosta ovisi o tebi?

Antonija: Kada sam otvorila teretanu, sve je ovisilo o meni. Tjednima sam držala po 10-ak treninga dnevno i dolazila doma ispijena. Sjećam se kako bi mi muž navečer znao pričati dnevne dogodovštine, a ja sam samo sjedila i gledala kroz njega, nisam imala snage niti sposobnosti razumjeti što priča.

Ne možemo dugo funkcionirati na ovaj način i ostati zdravi, a još manje razvijati stabilan posao u kojem nećemo isključivo mijenjati svoje vrijeme za novac.

Također, svaka moja ozljeda ili bolest direktno bi utjecala na pad poslovanja. Srećom sam jako brzo shvatila da ne moram i ne mogu sve sama i da je u redu prihvatiti pomoć u razvoju poslovanja.

Sada imam divan tim trenera koji se brinu o teretani. Osobno radim samo s nekoliko klijenata, a svu pažnju usmjerila sam na vertikalno skaliranje usluge, odnosno razvoj online poslovanja koje ima neograničene mogućnosti. Trenutno selimo sav sadržaj na novu platformu, radimo na automatizaciji većine procesa i još boljoj korisničkoj podršci.

  • ŽIN: Koje si pogreške napravila dosada s novcem, a koje s biznisom?

Antonija: Napravila sam dosta pogrešaka jer u mlađim danima nisam uopće pojmila značenje novca, nisam znala kako zaraditi niti kako se odnositi prema zaređenom, nisam shvaćala da naša zarada ovisi o nama i da ne trebamo jeftino prodavati svoje znanje. Jednako je teško prodati skupu i jeftinu uslugu.

Također nisam shvaćala ulaganje u dobru radnu okolinu, sve sam smatrala troškom. Držala sam novac prečvrsto, a počeo mi je dolaziti tek kada sam otpustila taj mindset.

Prije 10-ak godina uložila sam u jedan MLM sistem koji na kraju nije zaživio u našoj državi. Nisam pažljiva u čuvanju vrijednih stvari koje bi s vremenom mogla dobro unovčiti. Radi puno posla i obaveza često ne otkažem na vrijeme neku pretplatu koju u biti ne koristim i slično.

Uglavnom, želim početi pametnije upravljati novcem.

S biznisom srećom nije bilo toliko grešaka. Ubrzo nakon pokretanja samostalnog poslovanja počela sam raditi s poslovnim mentorom koji mi je pomogao da počnem mijenjati mindset i sebe na svim razinama. Smatram da trebam još puno učiti, raditi i brusiti vještine i veseli me proces promjene.

Od malena sam perfekcionist pa su mi takvi bili i prvi poslovni postupci. Tek kada sam se riješila perfekcionizma, posao je počeo rasti. Ne mora biti savršeno. Većina toga ionako je savršena samo u našoj glavi, puno bitnije je početi djelovati. Stvari će se uostalom razvijati putem, a nekad i sasvim promijeniti.

Vjerojatno su još neke odluke mogle biti bolje, no sve to smatram dijelom poslovnog puta. Bitno je i griješiti jer tako više cijenimo uspjehe.

  • ŽIN: Što si naučila o novcu od svojih baka, djedova i roditelja?

Antonija: Odgojena sam prilično tradicionalno. Imala sam sve što mi je bilo potrebno, ali smo se uglavnom trudili štedjeti. Isti mehanizam imala sam i sama na početku svog poslovanja, a novac je počeo dolaziti kada sam ga naučila otpustiti.

Obitelj mi je usadila vrijednosti poput poštenog rada i trošenja u granicama mogućnosti. Učili su me da budem odgovorna za svoje postupke te da poštenje i čist obraz nemaju cijenu. Učili su me da je važan trud i rad i zahvalna sam im na tome. Prvi samostalan novac zaradila sam još u osnovnoj školi. Voljela sam osjećaj da imam vlastiti novac i da mogu ga trošiti kako želim.

Moj otac također je privatni poduzetnik i sada jasno vidim da mu nije bilo lako pronaći balans između posla i obitelji. Najviše je patio on sam jer nije imao vrijeme za sebe i svoje hobije. Na početku mog poslovnog puta pratio me isti obrazac, no ubrzo sam shvatila važnost pronalaska balansa. Ovdje se ponovno provlači tema koju sam spomenula ranije – djeca uče po modelu roditelja, neovisno radi li se o poslu, tjelovježbi ili nečem trećem.

Naslijedila sam i uvjerenje da se novac zarađuje teškim radom. S godinama uviđam da je bitno raditi posao koji volimo i razvijati ga. Važno je biti svjestan, imati mjeru i naći balans. Počinjem i prihvaćati činjenicu da je moguće ubirati plodove svog rada, a ne svaki put ispočetka kopati rupu i saditi kako bi zaslužili plodove.

Moji roditelji vjerojatno bi bili sretniji da sam se uklopila u neku korporacijsku priču i nastavila dobivati plaću temeljenu na znanjima stečenim diplomom Građevinskog fakulteta, no s vremenom su počeli prihvaćati da je moj posao drugačiji i da me čini sretnom.

Često me bivši kolege pitaju radim li još u struci ili se bavim samo fitnessom. Isprva mi nije bilo jasno njihovo pitanje, no sada ga doživljavam kao kompliment. Vide da uživam i automatski moj posao smatraju hobijem. Ovdje se ponovno vraćamo na uvjerenje o teškom radu koje je u našem društvu široko zastupljeno. Ako radiš s osmijehom i uživaš, okolina tvoj posao percipira kao zabavu.

Svaki poduzetnik puno radi, osobito na početku razvoja poslovanja, no ukoliko volimo svoj posao i živimo ga, neusporedivo je lakše. Nije lako niti povući granicu između poslovnog i privatnog, no taj balans je zlata vrijedan.

  • ŽIN: Što učiš svog sina o novcu i kako?

Antonija: Budući da ima sedam godina, trenutno mu se trudim primjerom pokazati kako zaraditi i kako poštovati novac. Po prirodi je radoznao pa često pita o vrijednosti igračaka i stvari koje bi želio imati.

Kada poželi neku igračku, razgovaram s njime o vrijednosti i potrebitosti te igračke. Bitno mi je da razumije zašto ne moramo i ne možemo kupiti baš sve što poželimo. Pustim ga da razmisli o razgovoru i kroz nekoliko dana odluči želi li uistinu tu igračku ili želi uštediti novac za neku veću/skuplju. Isto postupam kad primjerice od bake ili djeda dobije 20 eura koje naravno odmah želi potrošiti.

Kad je bio beba, suprug i ja smo mu otvorili dječju štednju u banci. Na štednju polažemo novac koji dobiva za razne prigode te mu dodatno mjesečno uplaćujemo određenu svotu.

  • ŽIN: Što bi savjetovala mlađoj verziji sebe?

Antonija: Voljela bih da sam ranije otpustila određene obrasce i vjerovala u sebe jer uistinu sve možemo ako smo otvoreni za učenja i promjene.

Ponekad mi bude žao što mlađa nisam krenula u poduzetničke vode, no shvaćam da nisam bila spremna. Sve se događa s razlogom i u pravo vrijeme pa tako i razvoj mog poslovnog puta.

Savjetovala bih si još više putovanja, boravka u prirodi i potraga za vidicima koji oduzimaju dah.

  • ŽIN: Vizija našeg portala su Financijski neovisne žene. Koja je tvoja poruka našim čitateljicama i čitateljima?

Antonija: Budite zahvalne na svemu što imate i ambiciozne da ostvarite sve što želite. Slijedite svoje snove i ulažite u sebe.

Foto: privatna arhiva Antonije Zaninović

Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
WhatsApp
Email
Slični tekstovi

Networking je podcijenjen. Jeste li znali da se druženjem s pravim ljudima zapravo možete obogatiti? Evo i kako!

Održana još jedna promocija knjige “Ne radi se o novcu, radi se o nama” u jedinstvenom ambijentu imanja KuSshh na Krku

Planirate investirati u obveznice? Evo koje biste pojmove trebali znati razlikovati ako ste potpuni početnik

Prijava za članice

Pretraga

znn