Ana Ivančić: Mišljenja sam da u odjeću i modne dodatke vrijedi pametno ulagati
Razgovarali smo s Anom Ivančić, osnivačicom Garderoba Concept Store-a, mjesta na kojem se i u Zagrebu mogu kupiti poznati skandinavski brendovi poput Ganni, Rodebjer, Stine Goya i mnogih drugih. Nakon godina rada u korporaciji, Ana je napravila potpuni zaokret u karijeri, a njen rad prepoznao je i New York Times.
Ana: To je bila zasigurno jedna od najvećih životnih odluka koje sam donijela, a sazrijevala je godinama. U početku je to bila želja na razini “kako bi bilo lijepo jednog dana…”. Onda je ta želja započela poprimati konkretnije konture i odlukom francuskog dioničara BNP Paribas da proda osiguravajuću kuću na čijem sam čelu bila punih 11 godina, želja se pretvorila u poslovni projekt. Kako sam tijekom korporativne karijere u više navrata bila u situaciji pokretanja nekog posla iz nule, ali tada za druge, sjećam se da mi je Kristina Ercegović jednom prokomentirala da sam na neki način već i dobila poduzetničko iskustvo.
Suočena sa situacijom prodaje društva kojem sam bila na čelu, prirodno sam počela razmišljati gdje ću svoju karijeru nastaviti dalje. U financijskoj industriji mi više ništa nije djelovalo dovoljno izazovno, pa sam tako počela razmišljati o nečemu izvan zone poslovnog komfora, preispitujući što me to još veseli i što na hrvatskom tržištu potencijalno fali.
Krenula sam od sebe, svoje strasti prema odjeći, vjerujući da mogu ponuditi nešto što je do tada nedostajalo, a za što postoji kritična masa zainteresiranih klijenata. Sretna sam što danas, nakon gotovo 7 godina, mogu reći da je Garderoba prepoznata upravo onako kako sam se nadala i kako sam je zamislila – mjesto susreta i referentna točka za poklonike mode, skandinavskog modnog dizajna, stiliste i one koji uživaju u odjeći i svemu lijepom.
Foto: Garderoba
Ana: Pandemija korona virusa je započela nepune tri godine od otvaranja Garderoba Concept Storea u Zagrebu i nepunih godinu dana Garderobe u Rovinju. Dakle, vrlo rano je razvoj poslovanja bio narušen vrlo ozbiljnom krizom u kojoj je ključno bilo održati glavu iznad vode. Bio je to veliki ispit održivosti za moj mladi poduzetnički poduhvat i vjerovala sam da će sve dalje biti dobro ako izdržimo. Najveći problem je bila likvidnost i velike zalihe naručene robe koja je stigla u Garderobu netom prije lockdowna.
Iako to nije bila prvotna ideja za Garderobu Rovinj, tu smo trgovinu tijekom korone primarno pretvorili u tzv. Garderobu Archive gdje smo narednih par godina upravo prodavali te kolekcije po sniženim cijenama. Obzirom da smo se kao skandinavska modna trgovina profilirali kao mjesto gdje se prodaju bezvremenski modeli odjeće i modnih dodataka, prodavanje prošlih kolekcija po nižim cijenama za Rovinj se pokazalo kao dobar model.
U Koroni je ključan bio krug naših stalnih kupaca u Zagrebu koje smo okupili prvih nekoliko godina, ali i pokretanje još jednog prodajnog kanala – Garderobine web trgovine. Iako sam smatrala da se naš prodajni koncept i pristup kupcu ne može prenijeti na web, korona i lockdown su nam pokazali da smo bez webshopa zapravo jako ranjivi. Tako sam se upustila u otvaranje još jedne trgovine, ovoga puta one virtualne, što je predstavljalo novu investiciju i ulaganje u nova znanja i vještine.
Danas mogu reći da sva tri kanala prodaje koje Garderoba danas ima, imaju svoju ulogu i međusobno se odlično upotpunjuju te tako čine cjelokupni koncept održivim i stabilnim.
Foto: Garderoba
Ana: Za mene je novac nešto što je dobro imati kako bi život bio jednostavniji i ljepši i kako bi si mogli priuštiti ono što nam za takav život treba. Nisam osobito štedljiva i tu se dobro nadopunjujem sa suprugom, koji o trošenju puno više promišlja.
Davnih dana mi je kao vrlo mladom menadžeru jedan iskusan bankar rekao da je rast plaće uvijek popraćen s rastom potreba i da vrlo rijetko predstavlja izvor za značajniju štednju. Moja se karijera po završetku Pravnog fakulteta razvijala velikom brzinom, tako da sam već nakon par godina došla do prvog menadžerskog ugovora, a s vremenom su oni u sebi sadržavali i bonuse vezane uz rezultate poslovanja, koji su bili moj ulagački potencijal.
Ukratko, volim imati neki ušteđeni iznos koji mi daje osjećaj sigurnosti, kao police životnog osiguranja i one za slučaj potrebe ozbiljnijeg liječenja zbog “ne daj Bože” teških bolesti. Ali si istovremeno volim priuštiti neka svoja veselja, poput pokojeg komada odjeće ili assesoira omiljenog kreatora kojeg ne prodajemo u Garderobi.
Ana: Po meni je najvažnije pravilo svakog ulaganja diverzifikacija, odnosno “ne držati sva jaja u istoj košari”. Zato sam kroz život, što sama, što sa suprugom ulagala u fondove, police životnog osiguranja, nekretnine, uz uvijek prisutan neki iznos na računu u banci.
Ipak, bez obzira na zakonitosti kojih smo se držali, i mi smo bili jedni od onih koji su izgubili značajan dio ulaganja uslijed krize 2008. godine. To su, međutim, ipak iznimne situacije, kao što je bila i pandemija 2020. godine.
Ana: Mislim da smo svi mi puno toga možemo i trebamo naučiti od svojih predaka vezano uz odnos prema novcu. Osobno sam naučila da se poželjno kretati u okviru svojih financijskih mogućnosti, bez zaduživanja i očekivanja da će se financijska konstrukcija potencijalno zatvoriti pomoću sreće ili isključivo na osnovu pretpostavki za koje nemamo nikakvu sigurnost.
Isto tako, mislim da poduzetništvo podrazumijeva i zdrav odnos prema preuzimanju rizika, pa tako i onih financijskih, uz potrebnu dozu opreza, jer rizik nikada ne smije biti toliki da za sobom povuče cijelu obitelj.
Ana: Danas mogu reći da sam prije gotovo punih 7 godina sve investirala u vlastiti posao. Kako sam prije toga preko 20 godina radila u financijskoj industriji, dio ušteđevine sam imala u dionicama, policama životnog osiguranja, fondovima. Moj bi suprug ipak rekao da sam oduvijek najviše ulagala u odjeću, torbe, cipele i nakit, tako da danas imam pravu kolekciju koju stalno iznova recikliram kroz svježe kombinacije, dok jednom godišnje s kćerima organiziram mini buvljak na kojem prodajemo svoje pre-loved komade svojim prijateljicama i poznanicama po simboličnim cijenama, tako da ti isti komadi dobivaju neki novi život.
Kad sam se odlučila na pokretanje vlastitog biznisa, rasprodala sam sve financijske proizvode koje sam imala, osim police životnog osiguranja i police dječjeg osiguranja za najmlađeg sina te tako prikupila značajan dio potrebnog obrtnog kapitala za kupnju robe i uređenje prostora u Zagrebu.
Ana: Uf, ovako možda zvuči pomalo grubo 🙂
No, suprug i ja smo uvijek bili spremni ulagati u obrazovanje i razne dodatne aktivnosti naše djece, i evo danas nam je i najmlađi sin upisao željeni fakultet i započinje svoj put ka samostalnosti. Svi troje su odrasli u sposobne i kompetentne mlade ljude, s time da obje kćeri već više godina rade u struci i razvijaju svoje karijere. Znaju da smo tata i ja tu za njih i da ćemo im pripomoći kad dođe do velikih životnih investicija kao što je primjerice kupnja stana, ali ne očekuju da će dobiti ključ u ruke.
Tako smo ih odgajali i u svim su svojim velikim željama trebali i tijekom školovanja sudjelovati i sa svojom ušteđevinom. Tako je bilo od kupnje mobitela, računala, nekih putovanja… Razvili smo tako u njima ono nama poznato zadovoljstvo kad si nešto priuštiš sam, nakon što si zaradio nešto svojim radom.
Ana: Na sreću nisam nikada napravila veliku pogrešku koja bi bila presudna za opstanak posla. Manjih grešaka je bilo, ali njih pripisujem onoj poznatoj tko radi taj i griješi. Važno je iz tih grešaka naučiti i ne ponavljati ih, ali nije potrebno na njima trošiti puno vremena i energije.
Bez obzira jesam li radila s tuđim novcem ili danas kad radim s vlastitim, moj je pristup troškovima i poslovanju uvijek bio maksimalno oprezan i najbolji u okviru mojih mogućnosti. Jedino tako znam i mogu raditi.
Ana: Općenito sam mišljenja da u odjeću i modne dodatke vrijedi ulagati. Pri tome ne mislim da treba bezglavo trošiti i tako gomilati nešto što ne nosimo ili nešto što ne može preživjeti nekoliko nošenja.
Glavna premisa je kupovati manje, ali kvalitetnije, odnosno iz raspoloživog budžeta kupiti stvari koje nam dobro stoje, koje su kvalitetne, daju se kombinirati s onim što već imamo u ormaru i nije stvar trenutnog trenda koji će već sutra biti prošlost.
Što pojedina poslovna žena treba imati u ormaru prvenstveno ovisi o poslu kojim se bavi, njezinim godinama, stasu. Ipak, uvijek možemo krenuti od kvalitetnog crnog sakoa, bijele košulje, kvalitetnog odijela, suknje i raznih tipova haljina. Sve to je po meni uvijek dobrodošlo obogatiti s dobrim komadom nakita, maramom i naravno kao pečat odgovarajućom torbom i cipelama. Upravo torbe i cipele pripadaju dijelu odjevnih kombinacija u koje vrijedi uložiti, jer na njima kombinacije ili lete ili padaju.
Ana: Kad danas gledam unazad, mislim da bih ponovno birala isti put, jer sam putem puno toga naučila i upravo prolazeći kroz teške faze postala sam ono što sam danas.
Ipak, voljela bih da mi je netko upravo to rekao kad sam kretala u odrasli život, kao što ja to govorim svojoj djeci. S vremenom sam postala svjesna da rastemo upravo kroz poteškoće koje u životu uspijemo svladati i prepreke koje uspijemo preskočiti. Zato i duboko vjerujem u osamostaljivanje djece i njihovo osposobljavanje da što ranije sami donose neke bitne odluke, naravno uz roditeljski savjet i bezuvjetnu potporu.
Foto: Ana Ivančić
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
2023. © Mojnovac.hr. Sva prava pridržana.
Izrada web stranice: Artelekt Media d.o.o.
