Ona ide doma u 17.00, dok sam ja na poslu do 19.00 svaki dan, požalila se jednom moja bivša kolegica našoj šefici na mene zbog čega sam završila na razgovoru kod šefice.
Podsjećam, radila sam u digitalnom marketingu, a svi koji nešto znaju o tom poslu, znaju da posao ne završava kad izađete iz ureda, nego se nastavlja nekad do ponoći, a ne jenjava ni vikendom. Ako radiš onaj dio digitalije vezan na individualne korisnike ili B2C.
Svejedno, ja sam išla na razgovor jer odlazim s posla u vrijeme kada posao službeno završava.
Nešto kasni zbog mene? Postoji problem koji hitno trebam riješiti? – pitala sam šeficu.
Ništa nije kasnilo, ništa se nije trebalo rješavati odmah.
Ali sam ostavljala krivi dojam da manje radim pa se drugi osjećaju loše.
Ne, osjećala se samo ta jedna kolegica koja je život posvetila poslu i željela je postati direktorica. Ja nisam.
Moj privatni život uvijek je bio odijeljen od posla ako nije bio moj vlastiti biznis. I dalje smatram kako je to dobro i zdravo. I za moju psihu, i za posao.
Frustriran, iskorišten i iscrpljen radnik, konstantno u strahu da ne radi dovoljno i da će biti kažnjen, nije dobar radnik.
On je plaćenik, ustrašena pješadija koja vas ogovara gdje god stigne. I znate što, ne radi više od one osobe koja odlazi s posla u 17. Jer, ostajala sam nekad kad je trebalo dulje, i do 21 h, pa sam vidjela kako se provodi vrijeme (o čemu ne bih javno), ali glavno da se kartica za izlazak registrirala barem u 19.00.
Šefovi su gledali formu. Ona je postala direktorica, ja nisam.
Možda je problem u kolegici, dodala sam šefici, ako ona ne može svoj posao obaviti unutar radnog vremena, možda nije dovoljno sposobna. Ili ima previše posla na leđima. Kako god, moj posao je obavljen, ali ja mogu ostati u uredu do 19 ako treba biti pro forma.
Bila sam lagano bezobrazna, zapravo ljuta na kolegicu koja se išla službeno žaliti na mene.
Sve je završilo tako da sam ja i dalje odlazila s posla u 17, a projekt koji sam baš tad vodila nagrađen je te godine. Ali mi je ostala gorčina jer sam privedena na razgovor zato jer sam odlazila s posla nakon kraja radnog vremena i više nisam osjećala zanos prema poslu na tom radnom mjestu.
Pa tko je tu lud?
Zašto sam ovo ispričala?
Jer želim vama poslodavcima reći nekoliko stvari.
Kako postupati s radnicima?
1. Gledajte kako netko radi, omogućite mu zatvoreni ured i mirnu atmosferu
Umjesto da gledate kada tko dolazi na posao i kada odlazi, gledajte kako radi.
Umjesto da gledate tko se bolje sredio, gledajte tko samo priča, a tko producira.
Umjesto da u oglas stavite kako je atmosfera dinamična, napišite kako je mirna. Ne biste vjerovali, ali puno ljudi bolje radi u tišini, kad imaju vremena za razmišljati. Dinamična atmosfera nerijetko znači kaos i ostajat ćeš na poslu do 19, ali te nećemo platiti više jer te uopće ne cijenimo.
Umjesto da imate open space prostore (otvoreni ured), stavite koju pregradu, barem biljkama da se radnici ne osjećaju kao u tvornici ili na kolodvoru. Uostalom, open space znači hrpu vizualnih i audio distrakcija, užas za produktivnost.
Pitajte radnike vole li to, kladim se da bi veliki dio njih odabralo manji ured s najviše dvije do tri kolege. Ne, slušalice nisu rješenje, ne mogu svi raditi uz glazbu.
Umjesto da stavljate stolove tako da svi bulje u monitore drugih, okrenite stolove tako da je iza leđa radnika zid i da ima neki minimum privatnosti, umjesto da stalno razmišlja tko mu gleda u monitor i hoće li dobiti otkaz ako pogledate privatni e-mail ili Facebook. Što on ima to raditi za vrijeme radnog vremena, mislite sad?
2. Pauza
Svakom treba pauza, nitko ne može fokusirano raditi dulje od 45-60 minuta – zato su i školski sati tako kratki.
Uostalom, ako čovjek nešto očekuje na mail ili facebooku, bolje da to provjeri nego da cijeli radni dan razmišlja o tome, a ne o poslu.
Ako imate pauzu za pušenje, bolje da imate pauzu za sve pa neka netko bude na mailu, netko van s cigaretom. Pušači si uzimaju pod normalno zapaliti 10 puta dnevno vani, a to je valjda sat vremena odmora kojeg nepušači nemaju. I neka odu zapaliti, svima treba predah. Ne treba vam netko nervozan jer nije zapalio pored vas.
3. Omogućite im edukacije
Naučite nešto ljude, nemojte ih samo zaposliti i očekivati da oni sve nauče sami, da prate novosti i savladavaju nove vještine u slobodno vrijeme, odredite jedan dan u mjesecu za neki interni ili vanjski trening i edukaciju.
Platite im neku konferenciju ili, ako vas pitaju da odu o svom trošku, pustite ih da odu. Znate već onu staru – što ako ga naučim svemu, a on ode? i odgovor – a što ako ga ne naučite ničem novom i on ostane?
Poslodavci očekuju da nove vještine i znanja valjda usvajamo privatno, rijetko koji sustavno educira ljude. No ima ih, radila sam za neke i po njihovim se rezultatima vidi uloženo.
4. Team Building treba biti u radno vrijeme
Jednom mjesečno organizirajte zajednički doručak ili ručak, ujedno će vam to biti i daleko potreban mini- teambuilding, opuštanje i upoznavanje jedni drugih.
Nemojte organizirati piće nakon posla jer opet ulazite u osobno vrijeme zaposlenika koji možda imaju druge planove nakon posla, posebno ako imaju djecu, i osjećat će se izostavljeno ako svi idu, a oni ne.
Osobno sam mrzila sva ta pića nakon posla. Daj me više pusti da idem dečku i frendovima!
5. Mjesto za pogreške i konstruktivna kritika
Dajte im priliku da pogriješe bez vike i drame. Upozorite ih, ali bez ucjena i lošeg osjećaja, motivirajte zaposlenika da bolje radi jer onaj koga su upravo izgrdili sigurno se ne osjeća dobro, poletno i sigurno u sebe da nastavi raditi bolje.
I nikako ga ne kritizirajte pred drugim kolegama. Grozno je kad ispadneš budala pred svima. Svi griješimo, sigurno ste i vi nekad pogriješili.
6. Kućni ljubimci na poslu
Ako imate politiku dovođenja kućnih ljubimaca na posao, pitajte anonimno sve radnike je li im to u redu. Neki ljudi se boje pasa, ali se boje i to reći. Neki su ljudi alergični.
U jednoj firmi (nisam tamo radila) su u jednom trenutku imali u uredu više pasa nego zaposlenika pa su na kraju zabranili njihovo dovođenje jer su psi značili gomile distrakcija i više šetnji dnevno.
7. Redovni razgovori
Razgovarajte sa zaposlenicima redovno 1 na 1, pitajte ih što rade, imaju li kakvih problema koji se redovno pojavljuju, treba li im pomoć…
Možete puno toga doznati o procesima na poslu i klijentima pa i drugačije sve organizirati da povećate produktivnost. Radnici znaju mnogo više od šefova što im krade vrijeme.
8. Dodatni motivi, bonus, 13. plaća
I za kraj, ne očekujte da radnik živi za vašu firmu. Jer je to vaša firma, ne njihova.
Zašto bi netko radio do 19 za vaše snove ako je plaćen za rad 9-17 h?
Stavite se u njihove cipele. Ako očekujete ekstra zalaganje, ponudite im motiv i razlog.
Uostalom, posla uvijek ima i mogli bi svaki dan ostati do ponoći raditi. Zašto ne zaposlite više ljudi umjesto da od trenutnih radnika očekujete da rade 10 ili 12 sati?
Zašto radniku koji se ubija za firmu ili koji je doveo novog klijenta ne date postotak, bonus, 13. plaću?
Niste se toga baš sjetili, ali se sjećate da je prije četiri dana izašao malo dulje na gablec?
Ako se osjećate loše kao poslodavac, moguće je da ste vi problem, ne radnici. 😉