Naravno da postoji – to je investicija u ljudski kapital – i to što ranije u životu. Ipak, ovu investiciju izgleda ne shvaćamo ozbiljno jer sadrži nefinancijske komponente koje teško razumijemo. A ono što ne razumijemo – najradije izbjegavamo.
Zašto je tome tako?
Ako su zdravlje i znanje najbolja garancija za bolju budućnost i ako svi to uzimamo zdravo za gotovo, zašto financije ne prate to znanje?
Kako to da najznačajnije stavke javnih rashoda nisu upravo u korist djece? Zašto još uvijek najveći dio troška brige o djeci, njihovog obrazovanja i zaštite preuzimaju sami roditelji?
Kako je moguće da mlade žene moraju odluke o roditeljstvu donositi na osnovu egzistencijalnih rizika?
Već imam dovoljno godina, iskustva i znanja da me nije briga hoće li netko moje razmišljanje a priori otpisati kao nevažno jer sam nemajka. Možda je i neroditeljstvo, koje smo muž i ja prihvatili kao našu realnost, upravo podsvjesno određeno svjesnošću o propuhu između dimenzija siromaštva kojem bismo naše potomstvo potencijalno izložili. Radeći godinama u organizaciji kreiranoj upravo sa svrhom da ispuni obećanje čovječanstva prema djeci, često sam slušala i govorila da djeca nisu budućnost, nego upravo – sadašnjost.
Moje godine mi daju za pravo i da potvrdim da vremena nema za čekanje političke volje, dogovore stranaka ili kompromise sebičnih interesa.
Vrijeme za investiranje u korist djece je uvijek – jučer, danas i sutra.
Namjerno ne koristim geografske odrednice – jer mi nije ni bitno u kojoj državi, zajednici ili o čijoj teritoriji se radi. U današnje vrijeme migracija, online povezivanja i društvenih nepravdi, čvrsto vjerujem da svako treba živjeti i raditi tamo gdje je bolje i gdje ima više mogućnosti i prilika.
Nadasve, ideal države po mjeri djeteta još uvijek je ideal – čak i u razvijenim ekonomijama i uređenim društvima žive djeca kojima je u prvim godinama života uskraćeno nešto od onoga na što imaju pravo – od zaštite do prilika, obrazovanja ili poštovanja.
Podaci o tome su dostupni javno, a ako podaci ne postoje, to bi mogao biti znak da nešto nije dovoljno bitno, zar ne?
Čak i ako uvedemo notu patriotizma, jasno je da zemlje koje ne investiraju u dobrobit za djecu, taj patriotizam ne žive na djelu.
Nisu to samo nadoknade roditeljima i usluge socijalne zaštite, nisu to samo kvalitetno obrazovanje i zdravstvene usluge, nego su to i poštovanje, prilike i pravičnost.
To je i njihov osjećaj pripadnosti društvu, dojam da ih se sluša i poštuje.
Nisu to samo stipendije ili humanitarne akcije za liječenje, nego i vrijeme koje posvetimo razmišljanju o dobrobiti djece.
Nisu to samo stavke u proračunima, nego i svjesnost da njihova prava nisu uvjetna: svako dijete je dijete, bez obzira na to kakve su im sposobnosti, gdje žive ili tko su im roditelji.
Načelno, svi ćemo se složiti oko toga.
Zato što su rođeni neodvojivo vezani za predrasude, ograničenja i nepravdu – bilo da su im se roditelji razveli, da su im roditelji odlučili živjeti tamo gdje im je bolje, pa ih smatraju manjinom, bilo da su rođeni sa smetnjama u razvoju ili okruženi siromaštvom.
Zašto da brinemo o tuđoj djeci, pita se netko. Zbog prvog pitanja u članku. Ako već ne razumijemo pravičnost i društvenu odgovornost, možemo li uvažiti ekonomsku logiku?
Što jednom reče pametna žena: Hajde da pogledamo u oči jedno dijete koje nije naše i zapitamo se kako im povećati šanse u životu, i to ne za jedan dan, kupovinom jeftinih poklona, nego uvažavanjem jednostavne činjenice – da to dijete nije budućnost, nego i sadašnjost.
Prije nekoliko godina fascinirala me serija Početak života na Netflixu. Iako nije ostvarila broj pregleda poput popularnih naslova, već sam trailer je obećavao – Ako promijenimo početak, mijenjamo cijelu priču.
Znanstvenici već desetljećima prikupljanju dokaze iz prirodnih i društvenih znanosti, o tome da je pravovremena investicija – znači u prvim godinama života – ključna za uspjeh u životu.
Mozak novorođenčeta sadrži gotove sve neurone koje će ikad razviti. Nekih 80 posto mozga razvije se u prve tri godine života.
Iako se sposobnosti razvijaju cijeli život, brojna istraživanja ukazuju na to da empatija i samokontrola razvijeni u prvim godinama života umanjuju vjerojatnost za nasilna i kriminalna ponašanja kasnije u životu.
Interpersonalne vještine i sposobnost učenja, koji se razvijaju u bliskom poticajnom kontaktu sa skrbnicima, jeftina su ulaganja koja rezultiraju dugoročnim koristima – uključujući zdravlje u odrasloj dobi, obrazovanje, zaradu, odnose s partnerima i društveni život.
Ako im je to uskraćeno u ranim godinama, osobe mogu zarađivati čak za trećinu manje od svojih vršnjaka, pokazalo je jedno istraživanje o efektima programa intervencije u ranom djetinjstvu.
Kad zarađuju manje, roditelji svojoj djeci mogu manje priuštiti i tako se ciklus odrastanja u siromaštvu prenosi generacijama.
Na nivou društava, efekti se multipliciraju, a propuštene prilike teško je i skupo kompenzirati.
Dobro zdravlje, adekvatna prehrana, prilike za rano učenje, odgovorno roditeljstvo te sigurnost i zaštita.
Da, dobar dio pomenutog ne može se platiti novcem, ali dovoljno novca – u kombinaciji sa znanjem i ljubavlju – već čini dobar dio čarolije.
Meni kao nemajci preostaje da pratim što o toj čaroliji kaže nauka i da u magičnu formulu dodam i ekonomske argumente.
Foto: Pexels
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
