Umjetna inteligencija vam možda neće uzeti posao, ali može vam uzeti nešto što se teže primijeti, a jednako skupo košta: tržišnu vrijednost onoga što znate.
Već nekoliko godina o umjetnoj inteligenciji razgovaramo kroz isto pitanje: hoće li nam uzeti posao? Razumljivo je. To je pitanje koje se osjeti u želucu. Ali možda postavljamo pogrešno pitanje. Puno neugodnije, i financijski puno važnije, glasi: što ako posao ostane, ali vrijednost onoga što znate raditi padne? Razmislite na trenutak o vlastitom poslu. Koji je zadatak prije dvije ili tri godine tražio vaše iskustvo, koncentraciju i nekoliko sati rada, a danas ga uz pomoć AI-ja možete napraviti za dvadeset minuta? Ako vam barem jedan primjer odmah pada na pamet, promjena se već dogodila. Samo je još ne zovemo pravim imenom.
Novac je mogao kupiti zgradu, strojeve, skladište i distribuciju. Ali ako je trebao dobar tekst, morao je platiti pisca. Za prijevod je trebao prevoditelja, za analizu analitičara, za vizualni identitet dizajnera, za softver programera. Znanje je bilo zaključano u glavama ljudi i do njega se dolazilo preko njih. Upravo je to ljudima bez velikog kapitala davalo određenu pregovaračku moć. Možda niste imali novac, ali imali ste nešto što novac nije mogao jednostavno kopirati. aVještina je bila vaša ulaznica u sobu u kojoj se dijeli novac. Generativna umjetna inteligencija taj odnos počinje mijenjati. Kapitalu daje izravniji pristup vještini, a ljudima koji tu vještinu posjeduju može smanjiti mogućnost da preko nje dođu do kapitala. Nitko ne mora svjesno osmisliti takav ishod. Dovoljno je da tržište nastavi raditi ono što je uvijek radilo: više plaćati ono što je rijetko.
Zamislite vlasnicu male tvrtke kojoj su prije pet godina trebali copywriter, dizajner, prevoditelj i marketinški konzultant. Danas dio tog posla može odraditi sama uz nekoliko AI alata. Možda neće dobiti rezultat vrhunskog stručnjaka, ali često će dobiti nešto sasvim dovoljno dobro za djelić nekadašnje cijene. Za nju je to odlična vijest. Za osobu koja je dvadeset godina gradila upravo tu vještinu, puno manje. Istraživanja među zaposlenicima korisničke podrške već su pokazala da AI osobito može pomoći manje iskusnim zaposlenicima jer im omogućuje da se približe produktivnosti kolega s više iskustva. To je sjajna vijest za početnike i svakoga tko želi brže učiti, ali otvara drugo pitanje: ako se razlika između početnika i stručnjaka smanjuje, što se događa s cijenom stručnosti? Generacijama smo djeci govorili: školuj se, nauči nešto vrijedno i to ti nitko ne može oduzeti. To je i dalje točno. Nitko vam ne mora oduzeti znanje. Dovoljno je da postane manje rijetko.
Ova promjena vjerojatno neće izgledati kao dramatični naslovi o milijunima ljudi koji su odjednom ostali bez posla. Biti će puno tiša. Zadržat ćete svoju titulu, ali tvrtka će možda umjesto tri osobe trebati jednu. Ostat ćete dizajnerica, ali ćete se natjecati s ljudima koji uz AI nude osnovni dizajn za djelić nekadašnje cijene. Ostat ćete prevoditeljica, ali će klijenti sve češće tražiti samo doradu strojnog prijevoda. Ostat ćete izvršna asistentica, ali posao koji je nekada zahtijevao iskustvo i pola dana rada sada će se završiti u pola sata. I tu vrijedi postaviti vrlo jednostavno pitanje: ako ste prije za određeni zadatak trebali osam sati, a danas tri, tko je dobio tih pet sati razlike? Vi, kroz veću plaću, više slobodnog vremena ili manje stresa? Ili poslodavac, kroz veću količinu posla koju sada može proizvesti jedna osoba?
Za žene je to posebno važno jer su snažno zastupljene upravo u administrativnim, uredskim i poslovima poslovne podrške koje generativna umjetna inteligencija može značajno promijeniti. Izloženost AI-ju ne znači automatski gubitak posla. Češće znači da se počinju mijenjati zadaci, očekivanja i količina posla koju jedna osoba može obaviti. Ali kada se posao mijenja brže od pregovaračke moći zaposlenika, veća produktivnost vrlo lako može značiti više zadataka, a ne veću plaću.
Pretpostavimo da tvrtka uz pomoć AI-ja sada s pet ljudi može napraviti posao za koji joj je prije trebalo deset. Produktivnost je porasla. Ostaje samo jedno pitanje: kome pripada razlika? Ne postoji ekonomski zakon koji kaže da će zaposlenik koji uz novi alat proizvodi dvostruko više zbog toga biti dvostruko bolje plaćen. Dio koristi može završiti u većim plaćama, dio u nižim cijenama za potrošače, a dio u većoj dobiti. Povijest posljednjih desetljeća govori nam barem jedno: rast produktivnosti se automatski ne pretvara u jednak rast plaća. I tu ponovno dolazimo do stare razlike između rada i vlasništva. AI tu razliku nije stvorio, ali je može ubrzati i proširiti na zanimanja koja su dosad bila relativno zaštićena: pisanje, analizu, programiranje, dizajn, prevođenje, istraživanje i komunikaciju. Drugim riječima, na velik dio obrazovane srednje klase.
Zato rečenica „AI vam neće uzeti posao, uzet će ga netko tko zna koristiti AI” objašnjava samo polovicu problema. Naravno da trebamo naučiti koristiti nove alate. Ignorirati ih nije strategija. Ali ako vam AI omogućuje da za poslodavca napišete dvostruko više izvještaja, postali ste produktivniji radnik koji i dalje prodaje svoje vrijeme, samo brže. Prava financijska podjela mogla bi nastati između ljudi koji AI koriste samo da bi obavili više posla i onih koji ga koriste da bi nešto izgradili, zadržali ili posjedovali.
Tu je vrlo lako skliznuti u površan savjet „pokrenite nešto svoje”. To nije tako jednostavno. Ista tehnologija koja pojeftinjuje vaše vještine pojeftinjuje i stvaranje jednostavnih proizvoda. Ako vam AI omogući da u jednom vikendu napravite e-knjigu, predložak, online tečaj ili web stranicu, isto može omogućiti i tisućama drugih ljudi. Samo posjedovati nešto nije velika zaštita ako se to nešto može kopirati gotovo bez troška. Puno je važnije pitati što se teže kopira: povjerenje i reputacija, publika koja vas prati, klijenti koji vam se vraćaju, originalan rad, intelektualno vlasništvo, udio u poslu, specifični podaci, distribucija i pristup tržištu.
I postoji još nešto, možda najmanje glamurozno, ali financijski iznimno važno: kapital. Ako dio koristi od rasta produktivnosti završava kod vlasnika kompanija, jedan od načina da pojedinac sudjeluje i na toj strani ekonomije jest dugoročno vlasništvo nad kapitalom, primjerice kroz široko diverzificirana ulaganja. Ulaganje nosi rizik i ne jamči prinos, niti je svima dostupno u jednakoj mjeri. Ali princip je važan: prihod od rada i prihod od vlasništva nisu ista stvar. Zato napravite malu inventuru. Na jednu listu napišite sve za što danas dobivate novac zato što nešto znate raditi. Na drugu napišite sve što posjedujete, a što može stvarati vrijednost bez svakog dodatnog sata vašeg rada: ulaganja, udio u poslu, intelektualno vlasništvo, nekretninu, proizvod, bazu klijenata, publiku ili licencu. Ako je prva lista duga, a druga gotovo prazna, to ne znači da ste nešto pogriješili. Ali možda znači da posao više ne bi trebao biti vaš jedini izvor sigurnosti.
AI nije neprijatelj. Osobi bez velikog kapitala može omogućiti ono za što je nekada trebalo nekoliko zaposlenika. Maloj tvrtki može dati mogućnosti koje su donedavno imale samo velike korporacije. Nekome tko si ne može priuštiti skupe savjetnike može otvoriti pristup znanju koje mu je prije bilo nedostupno. Sve su to stvarne koristi. Ali ako umjetna inteligencija donese veliki skok produktivnosti, jedno pitanje postaje važnije od svih ostalih: tko će posjedovati rezultat te produktivnosti?
Najveći rizik možda nije svijet u kojem strojevi znaju raditi ono što znamo mi. Najveći rizik je svijet u kojem znanje postane jeftino, a vlasništvo ostane skupo. U takvom svijetu pitanje „što znaš raditi?” više nije dovoljno. Treba pitati i ovo: od vrijednosti koju stvaraš, koliko zapravo pripada tebi?
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
