Vrijednost povezivanja: Zašto networking znači još više kad si daleko od doma
Tek kad neko vrijeme provodiš u inozemstvu, daleko od doma, počneš drukčije razumijevati koliko vrijedi osjećaj povezanosti. Ne mislim samo na obitelj, prijatelje ili poznata mjesta, nego na onaj tihi osjećaj da negdje i dalje pripadaš. Da postoji krug ljudi s kojima dijeliš jezik, iskustva, način razmišljanja i onu vrstu bliskosti koju ne treba posebno objašnjavati.
Meni je to postalo jasno kroz zajednicu Žene i novac. Po prirodi sam introvertirana i networking mi nikada nije bio nešto sasvim prirodno. Dugo sam tu riječ povezivala s eventima, kratkim razgovorima i onom vrstom samouvjerenosti koja meni nikad nije dolazila spontano. S vremenom sam, međutim, shvatila da pravo povezivanje nema mnogo veze s glasnoćom, a puno više s ljudskošću. Na kraju nije presudno koliko ljudi poznaješ, nego postoji li netko kome se možeš javiti kad ti treba savjet, preporuka ili samo poznato lice uz kavu.
U to sam se uvjerila kad sam putovala u Australiju i na Novi Zeland. Kroz ŽiN sam se povezala s jednim kontaktom s kojim sam otišla na ručak. Nekome sa strane to možda zvuči kao mala stvar, ali meni nije bila. U takvim trenucima shvatiš koliko znači kad na drugom kraju svijeta postoji netko s kim možeš sjesti, porazgovarati i na trenutak osjetiti nešto poznato u potpuno novom okruženju.
Takvi susreti nisu važni samo zato što ti netko može pomoći oko nečeg praktičnog. Važni su zato što vraćaju osjećaj pripadnosti. Ponekad je dovoljno da te netko dočeka, sasluša ili s tobom podijeli sat vremena svog vremena pa da se svijet odjednom učini manjim, toplijim i sigurnijim.
Slično sam osjetila i nedavno, kad sam se povezala s jednom članicom iz Beča. Javila sam joj se zbog nekoliko poslovnih pitanja, sasvim spontano. Nekoliko poruka i malo razmjene iskustva bilo je dovoljno da osjetim koliko se lako iz jednog poslovnog kontakta razvije odnos u kojem povjerenje dolazi prirodno. Toliko da tu osobu bez razmišljanja poželiš ugostiti kad sljedeći put dođe u SAD.
Bila sam i s druge strane takvih priča. Sjećam se jedne članice zajednice Žene i novac koja je bila na edukaciji u Americi, tri mjeseca daleko od obitelji i prijatelja. Pojavila sam se na njezinim vratima s browniesima, sirom i krekerima, samo da se osjeća malo više kao kod kuće. Nije to bila velika gesta, ali upravo je u tome poanta. Bliskost se često ne gradi kroz velike riječi, nego kroz male znakove pažnje. Kroz to da nekoga primijetiš i da mu u pravom trenutku pružiš malo topline.
Možda mi upravo zato toliko znači biti dio grupe Žene i novac. Ta mi zajednica daje osjećaj da sam i dalje povezana, ne samo s temama koje su mi važne, nego i sa ženama koje dijele slična iskustva, pitanja i vrijednosti. To nije samo prostor za razmjenu informacija, nego i mjesto na kojem se osjeća bliskost. Mjesto koje mi, i na daljinu, čuva osjećaj pripadnosti.
To mi je posebno važno jer udaljenost ponekad pojača osjećaj odvojenosti od svega što ti je blisko. Upravo zato mnogo znači znati da ta nit prema Hrvatskoj i dalje postoji, kroz razgovore, kontakte i zajednicu. Ne samo kao nostalgija, nego kao stvarna povezanost s dijelom sebe iz kojeg sam potekla.
Zbog toga danas i na samu ideju networkinga gledam drukčije. U Hrvatskoj je povezivanje važno jer se mnogo toga i dalje gradi na povjerenju, preporuci i osobnom kontaktu. Ali to ne mora imati negativnu konotaciju. Ne mora značiti zatvorene krugove, nego nešto puno zdravije: da nekoga preporučiš jer znaš da je kvalitetan, da nekoga spojiš s pravom osobom, da podijeliš iskustvo i možda otvoriš neka vrata koja su tebi u jednom trenutku bila zatvorena.
Kad si daleko od doma, sve to dobiva još jednu dimenziju. Tada povezivanje nije samo korisna vještina, nego i emocionalni oslonac. Znači da te razveseli pročitati grupni chat, dodati svoj komentar, mišljenje ili kontakt i znati da imaš nekoga kome se možeš javiti. Znači da profesionalni kontakt može postati osoba s kojom ćeš otići na kavu, prošetati, podijeliti dilemu ili se jednostavno nasmijati nakon napornog dana. Znači da udaljenost ne mora izbrisati bliskost.
Možda je baš zato lijepo vidjeti da zajednica Žene i novac to tako dobro razumije. Kroz članke, susrete i retreatove ne gradi samo prostor za učenje i razmjenu znanja, nego i prostor u kojem su podrška, pripadnost i međusobno povezivanje prirodan dio ženskog rasta. A mislim da je upravo to ono što mnogim ženama danas treba, ne samo informacija, nego i osjećaj da ne moraju sve same.
Danas zato iskreno mogu reći da je privilegija biti dio takve zajednice. Privilegija je znati da negdje postoji netko kome se možeš javiti. Privilegija je i biti ta osoba za nekog drugog. A kad si daleko od doma, možda više nego ikad shvatiš koliko to vrijedi.
Možda se baš zato jedna jednostavna istina uvijek iznova pokaže točnom: it takes a village.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
