Žena iz Senja koja je povijest pretvorila u budućnost: Poduzetnička priča Ileane Tomljanović
Ileana Tomljanović nije samo poduzetnica – ona je živa iskra promjene, žena koja pretvara povijest u doživljaj, a ideje u konkretne projekte. Nakon više od desetljeća rada u školstvu, odlučila je vlastiti glas ne stišavati, nego ga pojačati – i to u sredini koja često šuti. Danas vodi kuću koja priča, suvenirnicu koja osjeća i projekt koji povezuje kulturu, psihologiju i turizam na posve nov način.
U razgovoru za Mojnovac.hr, otkriva kako izgleda stvarati na „rubovima razumljivog“– čak i bez milijuna – gradi nasljeđe puno veće vrijednosti.
Foto: Ileana Tomljanović
Hm, nisam sigurna je li planirano ili stihijski, ali moj poduzetnički put krenuo je iz zbornice. Nakon 12 godina u školi kao stručni suradnik, shvatila sam da sustav i ja imamo različite planove za život. Ja sam htjela stvarati, a sustav je htio da se uklopim. Spoj nije uspio.
Danas sam orijentirana prema Senju, imam History House Moja Ti 1830, kuću koja nije samo smještaj nego živa pozornica prošlosti. Tamo, glavnu ulogu glumi grofica Dragančić, žena iz 18. stoljeća koja me „posjeduje“ kad vodim goste kroz priču o kući. Ponekad mislim da mi i kuhinju preuređuje (smijeh).
Tu je i ČAgod, suvenirnica koja je sve samo ne klasična. To je mjesto gdje se ljudi zadrže zbog osjećaja, ne zbog magneta. I da, radim na projektu Silent herITage – nešto između kulturne psihologije, obiteljskog naslijeđa, storytellinga i turizma. Pomalo zvuči kao da sam izmislila novu znanost, i možda i jesam (smijeh).
I uz sve to tu su žene iz Like s kojima kuham jedan žestok klaster ideja. Spoiler: ima brkova i bure, ali i biznisa i smijeha, to dolazi uskoro i sigurno ćete nas prepoznati.
Ali ništa od toga ne bi bilo bez Bože, mog muža i partnera u svemu. On je tihi arhitekt snova, s inženjerskim mozgom i kuhačom u ruci. Doslovno. On je čarobna ruka svakog prostora. Moja vizija često leti jako visoko, on je taj koji zna kako je spustiti na zemlju – ali da ne udari. Naša priča je zajednički rad, ljubav, puno smijeha i još više kompromisa.
Moj odnos s novcem? Rekla bih – staro prijateljstvo s povremenim ignoriranjem. Poštujem ga, ne dišem za njim. Naučila sam da novac dođe i ode, ali obraz i ideje ostaju.
Odrasla sam uz samohranu mamu heroinu (bez plašta, ali s punim rukama svega) i baku Nadu, kraljicu praktične magije. Znale smo iz ničeg napraviti nešto. I to mi je ostalo: novac trebaš znati zaraditi, ali i znati što ti stvarno treba.
Ne trčim za milijunima – trčim za značenjem. A znaš što? Kada to radiš dovoljno autentično, i novac se nekako priključi. Kao da i on voli dobre priče.
Teško je, ali i slatko. Mentalitet ,,što će selo reć“ ovdje još uvijek ima status božanstva, ali nisam tu da se klanjam idolima. Kada u maloj sredini kreneš raditi nešto drugačije, prvo te ne gledaju – nego skeniraju. ,,Otkud sad ona, što si je umislila,, I tek kad ne padneš, kad se iz svake bure digneš još ravnija, počne dolaziti ono tiho klimanje glavom: ,,možda ipak zna što radi“. U tim trenutcima shvatiš da mindset nije samo fensi riječ, već stvarna prepreka. Veća od financija, veća od birokracije (smijeh). I naučiš da ga ne mijenjaš vikom. Mjenjaš ga primjerom. Godinama.
Znam što znači kad svi oko tebe igraju po pravilima koja nikad nisu tvoja. Ali nisam odrasla da šutim. Odrasla sam uz Nadu koja me naučila da nadu ne smiješ ispuštati iz ruku, ni kada je zamrzne realnost. I kada mi bude najteže, sama sebi kažem – hej, pa ja imam Nadu. Doslovno. I simbolično. Učili su me tiho preživljavati, a ja sam odlučila glasno stvarati.
U mojoj priči nema šefova, ali ima tim. Muž kuha vizije sa mnom, dvoje djece odrasta uz majku koja ne pita ,,smijem li,, nego kaže ,,idem“. Kada kažu to se tu ne radi, meni samo proradi – bolje da me pratite, jer već jesam krenula.
Ipak, veseli me što je sve veći broj onih koji mi kažu ,,pa vidiš da se ipak može, hvala ti…„
Nastavljam naravno biti ona koja pleše po marginama razumljivoga. Tiho, ali odlučno razvijam Silent herITage – projekt koji će vjerujem promijeniti način na koji gledamo vlastitu povijest i turistički doživljaj. Povezujem stručnjake, mjesta i priče na načine koji još nisu viđeni kod nas. Zapanjujuće je koliko se toga može ispričati kada se različiti stručnjaci naizgled nespojivih područja povežu jednim projektom. Imam ideje koje uključuje senzorne priče, tehnologiju koja osjeća, stare fotografije koje pričaju budućnost…
Ja nisam od onih što čekaju da im se otvori prostor. Ja sam od onih što prostor naprave. I još stave ključ u ruke drugima. Zato mi je izuzetno zadovoljstvo da sam u svojoj regiji Ličko senjskoj našla istomišljenice, hrabre žene s kojima razvijam mini klaster. Ne zato što je u trendu, nego zato što znamo kako izgleda kada godinama nosi i posao, i djecu, i kućanstvo, i tuđe sumnje.
Hoćemo prostor gdje ženska kreativnost više nije hobi, nego ozbiljan kapital. Hoćemo regiju u kojoj nije čudno da žena vodi, stvara, gradi, misli i glasno govori. Ne tražimo dopuštenje. Tražimo suradnju. Gradimo mostove između destinacija, priča, žena koje žele više. Naša redija ima priču. Ima karakter. Ima brk. I zato poručujemo jasno i s osmjehom – Čuvaj se senjske bure i brkate cure. Jer dolazimo s vizijom, proizvodom i planom.
Ne planiram stati jer dan mi je ionako prekratak i bez stajanja. I priznajem – sretna sam kada me preplave ideje. Taj nemir, to je moj znak da živim.
Prestani čekati zeleno svijetlo od ljudi koji ni sami ne znaju gdje idu. Ne moraš biti ,,dobra,, da bi bila vrijedna. Ne moraš biti ,,tiha“ da bi te slušali. Radi ono što te vuče iznutra, čak i kad ne znaš kako ćeš. Naučit ćeš. Na greškama, na pogrešnim ljudima, u skladištima, za šankovima, u šutnji i u nepravdi. Ali ćeš znati. Jer si ti ta, i bit ćeš dobro. Ne zato što ti netko pomogne, nego zato što nećeš odustat.
A svima koji ovo čitaju poručujem. Ne postoji pravo vrijeme. Postoji tvoje vrijeme. I ako te svrbi neka ideja, neka ludost, neka zamisao – počni. Možda ćeš biti čudna. Možda ćeš biti prva. Ali ako ostaneš – jednog dana će netko reći: ,,hvala što nisi odustala, jer sad i ja mogu“. I za kraj da ti budem iskrena – nije lako. Ali nisi ni ti od šećera. A jesi od snova. Pa izvoli – nosi ih.
Foto: Ileana Tomljanović
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
