Neke žene ne brane patrijarhat zato što vole nepravdu. Nego zato što se boje što dolazi nakon slobode
Zašto neke žene toliko gorljivo brane sustav koji ih zapravo ograničava? Zašto žena kritizira drugu ženu jer je „previše glasna“, „previše ambiciozna“, „previše slobodna“ ili jednostavno svoja? Zašto majka guši kćerinu neovisnost? Zašto neke žene otvoreno podržavaju politike koje smanjuju prava drugih žena?
Odgovor nije ni jednostavan ni ugodan. Najlakše bi bilo reći da su neke žene protiv žena, ali stvarnost je puno složenija. Patrijarhat nije samo društveni ili politički sustav. On je i emocionalni sustav u kojem su mnoge žene odrasle, kroz koji su naučile kako dobiti sigurnost, pripadnost, ljubav i osjećaj vrijednosti. Upravo zato ga ponekad i brane.
Patrijarhat najbolje funkcionira kada izgleda potpuno normalno. Nitko ne mora djevojčici izravno reći da vrijedi manje. Dovoljno je da odrasta uz poruke o tome kakva bi „dobra žena“ trebala biti. Tiha. Pristojna. Ne previše zahtjevna. Ne previše glasna. Ne previše ambiciozna. Ona koja ne stvara probleme i ne traži previše prostora za sebe.
S vremenom mnoge žene nauče da se prilagodba nagrađuje, a izlazak iz okvira kažnjava. Nekad otvoreno, nekad vrlo suptilno. Kroz kritiku, ismijavanje, odbacivanje ili etiketu da su sebične. Zato ne čudi da se mnoge radije odluče za sigurnost nego za autentičnost.
Volimo govoriti o slobodi kao o nečemu što svi žele, ali stvarnost je da sloboda često dolazi s računom koji nije svatko spreman platiti. Ona može značiti sukob s obitelji, promjenu odnosa, financijsku nesigurnost ili osjećaj usamljenosti.
Ako je žena cijeli život učena da njezina vrijednost dolazi kroz brigu za druge, kroz žrtvu ili ugađanje, tada joj sustav koji takvo ponašanje nagrađuje neće izgledati kao zatvor. Izgledat će kao smisao života. Zato neke žene ne brane nužno nepravdu. One brane način na koji su same naučile preživjeti.
Jedan od najneugodnijih dijelova ove teme jest činjenica da žene često ne brane sustav nego vlastite životne izbore. Ako je netko proveo desetljeća vjerujući da je dobra žena ona koja šuti, trpi i stavlja sebe na posljednje mjesto, tada žena koja živi drugačije može postati prijetnja.
Ne zato što radi nešto loše, nego zato što otvara teško pitanje: „A što ako sam i ja mogla drugačije?“ Iza tog pitanja često se krije tuga. Tuga za propuštenim prilikama, za odlukama koje nikada nisu donesene i za dijelovima sebe koji su ostali neproživljeni. Zato se ponekad najviše osuđuju upravo žene koje su se usudile izaći iz okvira.
Ovaj obrazac posebno je vidljiv u tradicionalnijim društvima, bilo da govorimo o dijelovima arapskog svijeta, Balkana ili Mediterana. Kći ondje često nije samo dijete. Ona postaje društvo, emocionalna podrška, smisao i osoba koja ostaje uz majku.
Ako žena nikada nije razvila identitet izvan uloge supruge i majke, tada kćerina neovisnost može izgledati kao prijetnja. Zato neke majke obeshrabruju odlazak na studij u drugi grad, stvaraju osjećaj krivnje oko osamostaljivanja ili emocionalno vežu kćeri uz sebe.
Najteži dio ove priče jest činjenica da mnoge od tih majki iskreno vole svoju djecu. Problem nije uvijek nedostatak ljubavi. Ponekad je problem što nikada nisu naučile da ljubav ne znači zadržati dijete uz sebe, nego ga osposobiti da jednog dana ode svojim putem.
Žene se često prikazuje kao prirodne suparnice, ali velik dio te konkurencije zapravo je naučen. U društvima u kojima su žene stoljećima imale ograničen pristup moći, novcu i utjecaju, pažnja, status i priznanje postali su rijedak resurs.
Zato se žene ponekad uspoređuju oko izgleda, godina, partnera, djece ili karijere. No posljednjih godina događa se i nešto ohrabrujuće. Sve više žena gradi mreže podrške, poslovne zajednice, mentorstva i suradnje. Kada prestanu gledati jedna drugu kao konkurenciju, otvara se prostor za nešto puno produktivnije: suradnju.
Možda je upravo to najvažnija lekcija cijele priče. Ljudi ne brane uvijek ono što im koristi. Vrlo često brane ono što im je poznato. A poznato i sigurno nisu ista stvar.
Zato neke žene podržavaju obrasce koji ih ograničavaju. Ne zato što vole nepravdu. Ne zato što mrze druge žene. Nego zato što su unutar tog sustava pronašle način da prežive, budu prihvaćene i osjećaju se sigurno.
Tek kada to razumijemo, možemo voditi ozbiljan razgovor o promjenama. Jer promjena ne počinje optuživanjem. Počinje razumijevanjem razloga zbog kojih se ljudi toliko grčevito drže onoga što poznaju, čak i kada ih to više ne služi.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
