Nikada nisam bila veliki nogometni fanatik. Nisam osoba koja zna nabrojati sastav reprezentacije u tri ujutro, niti se pravim da razumijem sve one taktičke strelice koje komentatori crtaju po ekranu kao da objašnjavaju operaciju srca. Ali ove sam se godine ulovila kako pratim FIFA World Cup 2026 više nego što sam očekivala.
Možda i zato što je ovo najveće Svjetsko prvenstvo do sada: prvi put sudjeluje 48 reprezentacija, igraju se 104 utakmice, a domaćini su čak tri zemlje, SAD, Kanada i Meksiko. Više reprezentacija znači više utakmica, više emocija, više drama i, najvažnije, više prostora za ono zbog čega sport ponekad postane zanimljiv čak i ljudima koji inače ne žive za zaleđe: iznenađenja.
I vrlo sam brzo primijetila nešto kod sebe. Umjesto da automatski navijam za favorite, stalno me vuče da navijam za one kojima se daju male šanse. Prema takozvanim ‘autsajderima’. Onima za koje komentatori unaprijed pripremaju onu pristojnu rečenicu nakon poraza: “Dali su sve od sebe.” Što je, prevedeno s televizijskog jezika, uglavnom: “Nitko nije očekivao puno, pa je i ovo dovoljno.”
I mislim da nisam jedina. Ljudi vole ‘autsajdere’. U sportu, poslu, filmovima, pa i u životu. Psiholozi taj fenomen često nazivaju “underdog effect” – sklonost da podržimo one koji ulaze u borbu s manje moći, manje resursa ili manjim šansama. U jednom često citiranom istraživanju, 88 posto ispitanika navijalo je za autsajdera. Dakle, nije to samo moja nova nogometna sentimentalnost. Očito postoji nešto duboko ljudsko u tome da nas privuče netko kome pobjeda nije unaprijed servirana na srebrnom pladnju.
Dok gledam utakmice, shvatila sam da moje navijanje zapravo nema puno veze s nogometom. Ne znam sve igrače. Ne znam povijest svake reprezentacije. Ne analiziram formacije kao da me izbornik čeka da mu javim što dalje. Ali znam prepoznati osjećaj. Onaj trenutak kad netko tko “nema šanse” ipak ostane u igri. Kad favorit počne gubiti onu mirnu sigurnost ljudi koji su navikli da se stvari odvijaju u njihovu korist. Kad se u zraku pojavi ono malo pitanje: čekaj, je li moguće?
Možda nas upravo to toliko privlači. ‘Autsajder’ nas podsjeća da statistika nije sudbina. Da reputacija nije rezultat. Da početna pozicija nije uvijek konačna presuda. U svijetu koji obožava rang-liste, titule, biografije, preporuke, diplome, pratitelje i sve moguće vanjske dokaze uspjeha, autsajder je mali poremećaj sustava. Netko tko uđe na teren i pokvari lijepo složenu prognozu.
A svi mi, priznajmo, ponekad želimo da se prognoza pokvari.
Nedavno sam naišla na rečenicu koja mi se dugo zadržala u glavi: što sam starija, to sam sigurnija da smo kao djeca točno znali tko smo, a onda su nas odrasli odgovorili od toga.
Ima nešto neugodno točno u toj rečenici. Djeca vrlo rano znaju što ih zanima. Znaju što vole. Znaju što žele pokušati. Znaju gdje im prirodno ide energija. Onda polako počnu stizati komentari odraslih, obično zapakirani kao briga, iskustvo ili “realan savjet”. Budi realna. Od toga se ne živi. Nemoj riskirati. Nemoj se isticati. Nemoj se razočarati. Ima vremena. Nema vremena. Prekasno je. Prerano je. Ukratko, uvijek je nekako krivo vrijeme za ono što stvarno želiš.
I malo po malo, mnogi od nas počnu mijenjati smjer. Ne zato što smo se nužno promijenili, nego zato što smo povjerovali da drugi bolje znaju. Zato mislim da nas autsajderi toliko diraju. Oni nas podsjećaju na onu verziju nas samih koja još nije bila istrenirana da nešto nije moguće. Na dio nas koji nije imao savršen plan, ali je imao instinkt. Na dio nas koji se nije pitao hoće li ispasti smiješan, nego je jednostavno pokušavao.
Kada ‘autsajder’ pobijedi, ne slavimo samo sportsku pobjedu. Slavimo ideju da stručnjaci mogu pogriješiti. Da tuđa procjena nije zakon. Da se život ponekad razvije drugačije nego što su svi očekivali. Možda zato takve pobjede djeluju toliko emotivno. One nisu samo rezultat na semaforu. One su mali dokaz da sustav nije nepogrešiv.
Svatko od nas negdje u sebi nosi nešto što je odgodio, utišao ili napustio jer je netko rekao da nije dovoljno pametno, sigurno ili realno. Možda je to posao koji nikada nismo pokrenuli. Možda promjena karijere. Možda selidba. Možda studij. Možda odnos prema novcu. Možda jednostavna želja da napokon prestanemo živjeti prema tuđim očekivanjima i počnemo priznavati vlastite.
Zato možda toliko glasno navijamo za one kojima se ne daju velike šanse. Ne zato što želimo da favorit izgubi, iako, budimo iskreni, ponekad ni to nije potpuno bez šarma. Navijamo zato što želimo vjerovati da i u našem životu postoji prostor za preokret. Da nismo zakasnili. Da nismo otpisani. Da ono što smo jednom ostavili sa strane možda ipak nije zauvijek izgubljeno. Pobjeda ‘autsajdera’ nikada nije samo pobjeda ‘autsajdera’. Ona je mali podsjetnik da priča još nije završena. I možda nas upravo zato toliko dirne.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
