Kad želite dvije stvari koje se međusobno isključuju: zamka koja vas drži na mjestu
Magarac stoji na pola puta između kante vode i hrpe mrkvi. Gladan je i žedan, može krenuti kamo god želi, ali ne pomiče se. Svaki put kada razmišlja o vodi, shvaća da se udaljava od hrane, a kada razmišlja o hrani, udaljava se od vode. Budući da ne može odlučiti čega se odreći, na kraju ne dobije ništa.
Ta stara filozofska priča vrlo dobro opisuje situacije u kojima se često nalazimo i sami. Želimo promijeniti posao, ali ne želimo izgubiti sigurnost koju nam sadašnji posao pruža. Želimo više zarađivati, ali ne želimo raditi više niti preuzeti dodatnu odgovornost. Želimo pokrenuti vlastiti posao, ali želimo zadržati istu razinu predvidljivosti koju imamo kao zaposlenici. Želimo više vremena za sebe, ali istodobno ne želimo odustati ni od jedne obveze koju smo godinama skupljali.
Seth Godin upravo tu vrstu unutarnjeg sukoba stavlja u središte knjige The Knot. Prema njegovoj interpretaciji, osjećaj da smo zapeli često nema veze s nedostatkom mogućnosti, znanja ili motivacije. Problem je u tome što istodobno pokušavamo ostvariti dvije želje koje koriste isti ograničeni resurs ili jednostavno ne mogu postojati zajedno.
Godin smatra da se pravi problem često može pronaći u jednoj običnoj riječi.
Želim trčati maraton, ali ne želim biti umoran. Želim raditi posao koji me ispunjava, ali ne želim izgubiti prihode i standard koji sada imam. Želim se baviti kreativnim radom, ali teško podnosim mogućnost da netko taj rad odbije.
Ono što dolazi nakon riječi „ali“ često je upravo cijena onoga što želimo.
Teškoća nastaje zato što tu cijenu nerado priznajemo. Radije sebi stvaramo sliku prema kojoj možemo istodobno dobiti promjenu i zadržati sve što nam je sada ugodno. U teoriji želimo novi život, ali u praksi bismo ga najradije dobili bez neizvjesnosti, odricanja ili neugodnog razdoblja prilagodbe.
Godin zato predlaže da konflikt ne pokušavamo ublažiti, nego da ga jasno izgovorimo. Kada kažemo što želimo i odmah dodamo što zbog toga ne želimo izgubiti, puno lakše vidimo što nas zapravo drži na mjestu.
Jedan od primjera koje koristi jest Jackson Pollock. Nakon što je postao jedan od najpoznatijih američkih umjetnika svog vremena, Pollock je mogao nastaviti slikati ono po čemu je već bio prepoznatljiv i za što je postojalo tržište. Umjesto toga počeo je eksperimentirati s drukčijim stilom. Nova djela nisu naišla na isto oduševljenje, a izložba je završila vrlo loše.
Pollock je, pojednostavljeno rečeno, želio nastaviti biti umjetnik koji pomiče granice, ali je istodobno želio zadržati status umjetnika kojemu publika unaprijed odobrava ono što napravi. Te dvije stvari teško je dugo imati istodobno. Onaj tko želi biti prvi često mora prihvatiti i razdoblje u kojem ga tržište, publika ili kolege ne razumiju.
Godin se u knjizi vraća i priči o gordijskom čvoru. Umjesto beskrajnog pokušavanja da se čvor razmrsi na način na koji su to pokušavali svi prije njega, Aleksandar Veliki pronašao je element oko kojeg je cijela konstrukcija bila vezana i uklonio ga.
Ta priča dobro funkcionira kao metafora za životne i poslovne odluke, jer ponekad nije potrebno još bolje organizirati postojeću situaciju. Potrebno je prepoznati što cijelu situaciju drži zategnutom.
Ako netko želi graditi vrlo zahtjevnu tvrtku i istodobno biti svakodnevno potpuno prisutan roditelj troje male djece, njegov glavni problem možda nije kalendar. Problem je količina vremena i energije koju obje uloge traže.
Isto vrijedi za novac. Ako prihod ostane isti, ne možemo istodobno značajno povećati potrošnju i štednju. Ako želimo potpuno izbjeći rizik, moramo prihvatiti da će i očekivani prinos u pravilu biti ograničen. Ako svaki raspoloživi euro trošimo danas, teško ćemo istodobno graditi kapital za budućnost.
U takvim situacijama nije riječ o pronalaženju savršenog trika kojim ćemo dobiti sve. Potrebno je odlučiti što nam je u određenom razdoblju važnije.
Drugi dio Godinove argumentacije povezan je s pojmom otpora, odnosno konceptom koji je popularizirao pisac Steven Pressfield. Riječ je o onom poznatom osjećaju koji se pojavljuje upravo prije stvari koje su nam važne.
Želimo pokrenuti podcast, ali mjesecima proučavamo opremu. Želimo početi pisati, ali još nismo pronašli pravo ime za blog. Želimo ponuditi novu uslugu, ali prvo želimo doraditi web stranicu, vizualni identitet i prezentaciju.
Priprema je potrebna, ali u jednom trenutku lako postane vrlo prihvatljiv oblik odgađanja.
Godin zato savjetuje da se početni korak smanji dok ne postane dovoljno malen da više nemamo dobar razlog zašto ga ne bismo napravili. Ako želite pokrenuti podcast, ne morate prvo pronaći poznatog gosta. Možete snimiti razgovor s osobom koju već poznajete. Ako želite pisati, možete sto dana objavljivati anonimno. Ako želite pokrenuti posao, prvi cilj ne mora biti sto kupaca. Dovoljno je pronaći jednog čovjeka kojem možete riješiti stvaran problem i vidjeti hoće li vam za to biti spreman platiti.
Takvi mali koraci imaju jednu važnu prednost. Umjesto mjeseci zamišljanja što bi se moglo dogoditi, vrlo brzo dobivamo stvarnu informaciju o tome postoji li interes, što možemo popraviti i želimo li uopće nastaviti.
Godin se kroz cijeli razgovor vraća pitanju publike. Tko je osoba kojoj ono što radite treba služiti?
To pitanje može zvučati očito, ali u praksi ga često zamijenimo pitanjem što će drugi ljudi misliti. Problem je u tome što ti drugi ljudi možda uopće nisu naši kupci, čitatelji ili korisnici.
Primjer vozača Ubera dobro pokazuje razliku. Vozač može svaki dan čekati da mu algoritam dodijeli sljedeću vožnju i osjećati da nema gotovo nikakvu kontrolu nad svojim radom. Može, međutim, primijetiti da u njegovoj četvrti postoji skupina ljudi kojima redovito treba siguran i pouzdan prijevoz. Ako pronađe desetak ili petnaest stalnih klijenata koji mu vjeruju, njegov se posao počinje mijenjati. Više nije potpuno ovisan o tome što mu platforma u određenom trenutku ponudi.
Isti princip vrijedi za pisca, konzultanta, poduzetnika ili vlasnika malog obrta. Nije potrebno da ono što radite bude za svakoga. Potrebno je da bude dovoljno dobro za ljude kojima je namijenjeno.
Zato ni negativna reakcija sama po sebi ne znači da je nešto loše. Ako netko knjizi ostavi jednu zvjezdicu, dok je druga osoba smatra izvrsnom, možda se jednostavno radi o tome da knjiga nije bila za prvog čitatelja. To je i dalje korisna informacija, ali potpuno drukčija od zaključka da je proizvod loš.
Godin navodi i primjer Dannyja Meyera i Shake Shacka. Lanac je godinama koristio smrznuti krinkl-cut pomfrit, koji su neki gastronomski kritičari smatrali nedovoljno sofisticiranim. Tvrtka je zato uložila znatan novac u prelazak na svježe rezani krumpir.
Na papiru je novi proizvod trebao biti kvalitetniji. U praksi kupci nisu bili zadovoljni, priprema je zaposlenicima bila složenija, a kvaliteta je ovisila o sezoni i samom krumpiru.
Na kraju su vratili stari pomfrit.
Ključno pitanje nije bilo koji je pomfrit gastronomski sofisticiraniji, nego zašto kupci uopće dolaze u Shake Shack i kakvo iskustvo od njega očekuju.
Slična situacija često se događa malim poduzetnicima. Jedan glasan komentar može ih natjerati da promijene ponudu, cijenu ili način rada, iako osoba koja komentira nikada nije bila njihov kupac niti će to postati. Ako ne znamo kome naš posao služi, lako počnemo donositi odluke prema ljudima koji imaju mišljenje, ali nemaju stvaran odnos s onim što nudimo.
Godin na kraju razlikuje problem od situacije. Problem je nešto za što možemo tražiti rješenje. Situacija je okolnost koju moramo uzeti u obzir.
Gravitacija je situacija. Ne možemo je ukloniti, ali možemo napraviti avion koji leti unatoč njoj. Ograničen broj sati u danu također je situacija. Mogućnost da investicija izgubi vrijednost dio je investiranja. Mogućnost da kupac odbije ponudu dio je prodaje.
Pokušavati ukloniti takve okolnosti često znači trošiti energiju na nešto što nije moguće promijeniti.
Puno je korisnije odlučiti što ćemo napraviti unutar granica koje postoje.
Upravo se tu vraćamo magarcu s početka priče. Njegov problem nije bio nedostatak izbora. Imao je dva sasvim dobra izbora. Ono što nije mogao prihvatiti bila je činjenica da odabirom jednog u tom trenutku odustaje od drugoga.
Isto vrijedi za velik broj naših odluka o poslu, novcu i životu. Svaki ozbiljniji izbor ima cijenu. Veća štednja znači nešto manje potrošnje danas. Promjena posla može donijeti razdoblje nesigurnosti. Pokretanje tvrtke može uzeti dio slobodnog vremena. Investiranje znači prihvatiti da vrijednost imovine neće uvijek rasti.
Zadržavanje svih opcija otvorenima neko vrijeme može djelovati sigurno, ali i ono ima cijenu. Nakon dovoljno dugo vremena, neodlučivanje prestaje biti neutralno i postaje odluka da ostanemo ondje gdje jesmo.
Ponekad je zato korisno dovršiti samo jednu rečenicu: želim nešto napraviti, ali ne želim izgubiti nešto drugo.
U drugom dijelu te rečenice često se nalazi pravi razlog zbog kojeg se još nismo pomaknuli.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
