„Poslat ću vam ponudu pa se čujemo.“
To je rečenica koja je u prodaji odgovorna za više izgubljenih sati nego većina loših sastanaka. Zvuči pristojno. Nitko se nije posvađao, svi su se nasmiješili, ponuda je poslana. Prodavač je u CRM upisao „u tijeku“, a kupac je nastavio živjeti svoj život.
Tjedan dana poslije nastupa drama. Kupac se ne javlja. Ne odgovara na mail. Ne diže telefon. Očito je nestao. Gotovo da se čovjek zabrine pa poželi raspisati potragu.
Naravno, postoje kupci koji jednostavno izbjegavaju odgovor. Postoje i oni koji su odlučili kupiti od nekoga drugoga, a nemaju volje to napisati. Ali nakon dovoljno razgovora s ljudima koji prodaju sve sam manje uvjeren da je tišina uvijek dokaz neozbiljnog kupca.
Ponekad je to račun koji nam stiže za loše vođen razgovor.
Jesmo li saznali zašto kupac uopće razmatra promjenu? Zna li koliko ga sadašnje stanje košta? Tko još sudjeluje u odluci? Kada bi se odluka trebala donijeti? Što se događa ako se ne dogodi ništa? Ako ne znamo odgovore, slanje ponude nije kraj prodajnog procesa. To je početak nagađanja.
A nagađanje je skup poslovni model.
U prodajnim tablicama pritom postoji posebno simpatična kategorija: „Vjerojatno će se realizirati.“ U njoj završi sve što ne želimo izgubiti iz prognoze, iako nismo provjerili postoji li stvarna odluka. Kada se takvih prilika nakupi deset, na papiru tvrtka raste. Na računu se i dalje ništa nije promijenilo.
Problem nije u tome što prognoza mora biti savršena. Problem je kada joj se više vjeruje nego stvarnom razgovoru.
Zamislite tvrtku koja mjesečno pošalje 30 ponuda. Svaka traži po dva sata pripreme, poziva i naknadnog dopisivanja. To je 60 radnih sati. Ako se za polovicu tih ponuda ne zna tko odlučuje ni do kada, velik dio tog vremena vezan je uz prilike čija se stvarna vrijednost ne može procijeniti. Primjer je izmišljen, ali satnica je vrlo stvarna kategorija u svakoj tvrtki.
Prodavač pritom često kaže da ne želi biti napadan. I razumijem ga. Ni ja ne volim kada me netko zove pet puta zato što je njegov CRM za danas predvidio aktivnost. Problem je što smo pomiješali jasnoću s pritiskom.
Nije napadno pitati: „Ako vam pošaljem prijedlog do četvrtka, možemo li u utorak proći kroz njega i odlučiti ima li smisla nastaviti?“ To je dogovor. Napadno je bez dogovora slati šest poruka s pitanjem jeste li vidjeli prethodnih pet.
Neki kupci žele još jednu prezentaciju. Drugi žele usporediti tri dobavljača. Treći zapravo nisu spremni ništa mijenjati, ali im je ugodno razgovarati s osobom koja zna temu. Sve su to legitimne situacije. Nisu sve prodajne prilike. Ako svaki razgovor proglasimo budućim prihodom, gradimo zbirku optimističnih pretpostavki.
Kupcu treba ostaviti prostor da kaže ne. Ponekad je ne najbolji odgovor koji prodavač može dobiti. Zatvara lažnu priliku, oslobađa vrijeme i sprječava da se poslovni plan radi na temelju nečije pristojnosti.
Upravo zbog toga me više zanima koliko tvrtka ima razgovora s dogovorenim sljedećim korakom nego koliko ima poslanih ponuda. Poslana ponuda pokazuje aktivnost. Dogovoreni korak pokazuje da dvije strane barem približno razumiju što slijedi.
Ipak, ni savršen proces ne može natjerati tržište da kupi. Kupac može promijeniti prioritete, ostati bez budžeta ili jednostavno zaključiti da mu rješenje ne treba. To treba poštovati. Prodaja nije pravo na tuđi novac.
No kupac koji nestane nakon ponude katkad nas upozorava na nešto vrlo neugodno: možda smo toliko željeli doći do cijene da nismo provjerili postoji li odluka koju kupac uopće želi donijeti.
Na kraju mjeseca to nije problem bontona. To je problem prognoze prihoda, rasporeda ljudi i vremena koje više ne možemo vratiti. Posebno je opasno kada deset nejasnih ponuda u tablici izgleda kao deset budućih uplata.
Sljedeći put kada budete pisali „samo kratki podsjetnik“, možda vrijedi prvo pitati sebe na što točno podsjećate. Na dogovor koji ste napravili ili na odgovor kojem ste se jednostavno nadali?