U Hrvatskoj se i dalje vodi tiha borba s percepcijom vrijednosti rada. Pogotovo kada je riječ o uslugama čišćenja. Iako mnogi od nas danas zbog zaposlenosti, nedostatka vremena ili jednostavno komfora traže pomoć profesionalaca, cijena tog rada i dalje se doživljava kao – šok.
Kao vlasnica agencije za čišćenje, nedavno sam imala zanimljivo iskustvo: trokatnica, ogromne staklene površine, dvije godine nisu dotaknute ni krpom ni vodom. Vlasnici uvjereni da to i dalje košta 200 eura. Samo da kažem – ne košta. Danas takva usluga vrijedi 800 eura. Njima naravno – preskupo. Pa popustim, proradi grižnja savjesti pa spustim na 600 eura. Oni pristanu, priznaju da je posao odrađen, ali odmah nakon toga stiže poruka. Citiram: “Ne može vam satnica biti 75 eura. Molimo cjenik i račun. U protivnom ćemo se obratiti institucijama.”
Institucijama! Kao da sam organizirani kriminal, a ne žena s usisavačem.

Naravno, ne bojim se prijetnji – pošaljem i račun i cjenik. Ali u glavi mi ostaje isto pitanje: koliko vrijedi moj rad?
Jer dok sam čistila, u kutu sam uočila zapakirano Hugo Boss odijelo. Na njemu račun – 1170 eura. Razumijem – ja nisam Hugo Boss. Ali i moj brend, moj rad, moja usluga imaju vrijednost. U svoje uređaje, edukacije i oglašavanje ulažem bez pitanja, kao što i oni ulažu u odijela. I ne pregovaram sa svojim dobavljačem o cijeni usisavača, niti ga ucjenjujem “institucijama”.
Zašto je onda vrijednost mog rada uvijek pod znakom pitanja?
Za kraj, priznajem, još me i obradovalo što je pala kiša!