Zarađujete više, a ne uspijevate uštedjeti? Možda je problem u ovome
Visoka plaća trebala bi značiti manje brige o novcu. Barem tako zamišljamo stvari dok gledamo tuđe automobile, stanove, putovanja i poslovne uspjehe. Međutim, rast primanja vrlo često prati i rast troškova, pa netko tko zarađuje znatno iznad prosjeka na kraju mjeseca može imati gotovo isti problem kao osoba s mnogo manjom plaćom: sljedeća plaća mora sjesti na vrijeme.
Američki autor Anthony O’Neal nedavno je u razgovoru s Lewisom Howesom naveo podatak da čak 48 posto ljudi koji zarađuju više od 250.000 dolara godišnje živi od plaće do plaće. Riječ je o brojci koju O’Neal iznosi u podcastu, a ne o pokazatelju koji možemo jednostavno preslikati na Hrvatsku, ali ideja iza nje prilično je univerzalna: visoki prihodi i financijska sigurnost nisu ista stvar.
U Hrvatskoj će iznosi biti sasvim drukčiji, ali obrazac je lako prepoznati. S rastom plaće često dolazi veći stan ili veća rata stambenog kredita, noviji automobil na leasing, skuplji godišnji odmori, više restorana, pretplata i kupnji koje su nekada bile luksuz, a s vremenom postanu dio uobičajenog mjesečnog budžeta.
Problem nastaje kada praktički cijeli prihod unaprijed dobije svoju namjenu.
Ako ste nekada zarađivali 1.300 eura, a danas zarađujete 2.500 eura, logično bi bilo očekivati da svaki mjesec možete odvojiti mnogo više novca. U praksi se često dogodi nešto drugo.
Stan od 600 eura zamijeni stan ili kredit od 900 eura. Rabljeni automobil zamijeni automobil s ratom od 400 eura. Vikend na Jadranu postane nekoliko putovanja godišnje, a dostava hrane, restorani i impulzivne kupnje više se ne promatraju kao iznimka.
Svaka pojedinačna odluka može biti potpuno razumna. Problem nastaje kada se sve zbroje.
To je takozvana inflacija životnog stila: kako prihod raste, tako rastu i očekivanja o tome kako bismo trebali živjeti. Povišica tada ne stvara financijski prostor, nego financira skuplju verziju postojećeg života.
Možete zato imati dobru plaću, uredno otplaćivati kredit i voziti automobil koji si formalno možete priuštiti, a istodobno ne imati dovoljno novca da nekoliko mjeseci živite bez redovitog prihoda.
Upravo je to važna razlika između prihoda i financijske sigurnosti.
Bogatstvo kod nas se procjenjuje prema vrlo vidljivim stvarima: nekretnini, automobilu, putovanjima i životnom standardu.
No dvije osobe koje žive gotovo identično mogu imati potpuno različitu financijsku situaciju.
Jedna može imati stan uz relativno malu preostalu glavnicu kredita, nekoliko desetaka tisuća eura štednje i ulaganja te mjesečne troškove znatno ispod svojih prihoda. Druga može imati sličan stan, automobil i primanja, ali gotovo nikakvu rezervu, veliki stambeni kredit, leasing i nekoliko drugih mjesečnih obveza.
Izvana izgledaju jednako. Financijski nisu ni približno u istoj poziciji.
Zato korisnije pitanje od „Koliko zarađujem?” glasi: „Koliko mi ostaje nakon što platim život koji sam izgradio?”
Još bolje pitanje jest: koliko dugo mogu financirati taj život ako mi sutra prestane dolaziti redoviti prihod?
Stambeni kredit kojim je riješeno dugoročno pitanje stanovanja teško je izjednačiti s revolving karticom, nedopuštenim prekoračenjem ili potrošačkim kreditom uzetim za stvari koje su već izgubile vrijednost.
Važnije je pogledati cijenu i svrhu duga.
Poseban problem nastaje kada se dug koristi kako bi se održao životni standard koji trenutni prihodi zapravo ne mogu financirati. Ako se godišnji odmor, novi telefon, namještaj ili svakodnevna potrošnja redovito prebacuju na rate zato što na računu nema dovoljno novca, kredit više nije povremeni financijski alat nego dodatak plaći.
HNB je posljednjih godina upravo zbog snažnog rasta kreditiranja kućanstava upozoravao na rast njihove ranjivosti te je uveo ograničenja kriterija kreditiranja potrošača. Dug hrvatskih kućanstava u 2025. iznosio je oko 31,3 posto BDP-a.
Za osobu koja svaki mjesec potroši gotovo sve što zaradi, prvi cilj vjerojatno ne bi trebao biti pronalazak „najbolje investicije“.
Prvo treba stvoriti prostor između prihoda i troškova.
Ako primate 2.000 eura, a svaki mjesec morate potrošiti 1.950 eura, financijski sustav je vrlo osjetljiv. Dovoljan je veći servis automobila, popravak kućanskog uređaja ili nekoliko neplaniranih troškova i potrebno je posegnuti za karticom, minusom ili novim kreditom.
Zato je mali fond za nepredviđene troškove često važniji od prve investicije. Ne mora odmah iznositi šest mjesečnih plaća. Prvi cilj može biti dovoljno novca da jedan veći neočekivani račun ne poremeti cijeli mjesec.
Nakon toga rezerva se može postupno povećavati.
Hanfa kao jednu od osnova održivog financijskog ponašanja također ističe stvaranje strategije štednje i financijske discipline, pri čemu sposobnost štednje u Hrvatskoj znatno ovisi o dohotku i socioekonomskom položaju kućanstva.
Prvi korak je stvoriti početnu novčanu rezervu za nepredviđene situacije. Ona sprečava da svaki kvar ili izvanredni račun automatski završi na kartici ili u minusu.
Drugi je riješiti skupe dugove. Posebno one s visokim kamatama i dugove kojima se financira tekuća potrošnja. Nije nužno čekati otplatu posljednjeg eura stambenog kredita da biste počeli ulagati, ali ima malo smisla loviti prinos od nekoliko posto dok istodobno plaćate znatno skuplji potrošački dug.
Treći korak je izgraditi ozbiljniju pričuvu. Često se preporučuje iznos koji može pokriti tri do šest mjeseci osnovnih životnih troškova, iako optimalna rezerva ovisi o sigurnosti zaposlenja, broju prihoda u kućanstvu, djeci, kreditima i drugim obvezama.
Četvrti korak je redovito ulaganje. Ne mora početi velikim iznosima. Mnogo je važnije da ulaganje postane dio mjesečnog budžeta, baš kao režije ili rata kredita.
Peti korak jest postupno povećavanje imovine koja vam dugoročno daje više izbora: financijska ulaganja, nekretnina, vlastiti posao ili kombinacija različitih izvora prihoda.
Jedan od najboljih trenutaka za popravljanje osobnih financija nije kada nastane problem, nego kada se povećaju prihodi.
Ako dobijete povišicu od 200 eura i svih 200 eura odmah pretvorite u viši životni standard, vaša se financijska pozicija gotovo nije promijenila.
Ako polovicu tog iznosa počnete automatski odvajati, povišica odjednom postaje alat za izgradnju imovine.
Isto vrijedi za bonuse, povrat poreza, dodatne poslove i druge izvanredne prihode. Nije potrebno svaki dodatni euro spremiti. Novac služi i tome da u njemu uživamo. Ali razlika između financijskog napretka i neprekidnog života od plaće do plaće često nastaje upravo u tome što radimo s novcem koji prije nismo imali.
Financije postaju dodatno složene kada više nisu samo osobne.
Ne postoji jedan model koji odgovara svakom paru. Netko će imati zajednički račun, netko odvojene račune, a mnogi će kombinirati zajednički budžet za stanovanje i obitelj s određenim iznosom osobnog novca kojim svaki partner samostalno raspolaže.
Važnije od samog tehničkog rješenja jest da obje osobe znaju koliki su prihodi, dugovi, obveze i zajednički ciljevi.
Problem nije nužno u tome što je netko kupio cipele, novi bicikl ili otišao na večeru. Mnogo veći problem nastaje kada jedan partner ne zna da postoji kredit, dug na kartici ili ozbiljna financijska obveza koja utječe na cijelo kućanstvo.
Možda je zato korisnije prestati financijski uspjeh mjeriti visinom plaće.
Osoba koja zarađuje 3.000 eura, troši 2.950 i nema ušteđevinu može imati manje financijske slobode od osobe koja zarađuje 2.000 eura, troši 1.400, nema skupih dugova i redovito odvaja dio novca.
To ne znači da visoka plaća nije važna. Naprotiv, veći prihod dramatično olakšava stvaranje financijske sigurnosti. Ali samo ako dio tog prihoda ostane vaš i nakon što mjesec završi.
Prava promjena događa se kada rast plaće više ne znači samo mogućnost veće potrošnje, nego povećanje rezerve, imovine i izbora koje imate.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
