Smrt je tabu tema. O njoj ne razmišljamo i ne pričamo. I zapravo, težinu koju nosi ne možemo razumjeti. Dok ne pokuca na vrata našeg života. Dok ne doživimo gubitak nekog svog.
Zakon i propisi za zaposlenike propisuju minimalne okvire koji se odnose na plaćeni dopust za smrt člana obitelji. Tri dana za najbliže članove uže obitelji, jedan dan za ostale članove. Kolektivnim ugovorima neke tvrtke svojim zaposlenicima omogućuju više dana plaćenog dopusta, no neke se drže državnog minimuma.
To znači da se čovjek na posao vraća dok je još u stanju šoka, a to ne samo da ne donosi korist za tvrtku, već i loše utječe na kolege, koji se, ukoliko se radi o zdravoj, empatičnoj radnoj okolini, opterećuju s razmišljanjem kako utješiti tu osobu pa u takvoj situaciji teško mogu biti fokusirani na posao. Rad od kuće (ako je ikako izvediv), na neko je vrijeme idealno rješenje za ljude koji su u procesu žalovanja, ali i za poslodavca.
U prosincu 2022. godine, iznenada sam izgubila tatu. Ne mogu napisati oca. To mi se nekako čini hladnim. Moj je tata bio glazbenik, umjetnička duša, veliki emotivac s kojim sam u odnosu, kao uostalom svi s roditeljima, prošla i uspone i padove, no uvijek je znao pokazati koliko voli svoje cure – mamu, sestru i mene. Ta je ljubav bila opipljiva. Ta ljubav nedostaje. Zauvijek.
Samo 22 dana nakon tate, otišao je i Massimo. Činjenica da je dovoljno napisati ime, govori sve. Bio je veliki, unikatni glazbenik i čovjek, a uloga osobe od njegovog velikog povjerenja koja uređuje njegove društvene mreže te surađuje na njegovim projektima, bila je za mene više od posla, bila je izvor ponosa i zadovoljstva. Bila je čast surađivati s njim. I danas surađujem s njegovom obitelji u čuvanju uspomene na tog velikog umjetnika. Ali on nedostaje. Massimalno.
Dva gubitka u samo 22 dana učinila su od mene, koju bi većina ljudi koja me poznaje opisala kao punu energije, pokretača, pozitivku, onu koja tješi, gura, sve može, osobu koja se ne tri, ne pet dana, ne ni mjesec dana, već puno duže, osjećala kao da me prekrila tamna i poput olova teška deka koja me gušila, ali istovremeno sam se ispod nje osjećala zaštićena u toj ljušturi od tuge za koju sam mislila da ju baš nitko ne može razumjeti. I nije mogao. I ne može. Jer svi smo različiti. I svatko se s tugom nosi na različit način.
Kad je prošlo prvo stanje šoka, valjalo se trgnuti, naći način kako funkcionirati. Troškovi koje kao paušalni obrtnik morate podmiriti pristižu svaki mjesec. Jer život ide dalje. To je ono što vam govore svi, a vama u tim danima žalovanja je mučno baš svaki put kad čujete tu rečenicu. Jer ljuti ste na taj život. Ne želite da ide dalje. Želite vratiti vrijeme.
Poklopljena tugom, u sebi nisam nalazila snagu za bilo kakvu vrstu proaktivnosti. A upravo je ona ključna za dogovaranje i realizaciju poslova. Poduzetnik mora poduzimati. A ja umjesto da istražujem situaciju na tržištu i šaljem ponude, odlučila sam neko vrijeme živjeti od ušteđevine i svoju energiju usmjeriti u pohađanje raznih vrsta terapija kako bih se izvukla iz teškog stanja i crnila u kojem se nisam prepoznavala. Odlučila sam i putovati, maknuti se iz okruženja koje me podsjećalo na novu, nepotpunu sliku mog malog kruga velikih ljudi.
Kada padnemo, možemo i moramo ustati i sami, ali puno to lakše ide uz pomoć ljudi. Kakve smo odnose izgradili u poslovnom svijetu, kroz networking, ili kroz suradnju na (bivšem) radnom mjestu, kakav smo trag ostavili kao (ex) kolege i kao ljudi, sve se to pokaže u trenutku kad nam je najteže, kad nam je potrebna podrška da se dignemo i dan po dan, „nastavljamo naprijed, a ne dalje“, kako je u svom TED govoru o žalovanju izrekla američka autorica i podcasterica Nora McInerny.
Normalno je, kažu stručnjaci, da žalovanje traje dvije godine te da tijekom tog perioda prolazite različite faze. To naravno, ne znači da nakon tog perioda tuga prestaje. Ne, vi s gubitkom i komadićima tuge koje u sebi nosite, jednostavno morate naučiti živjeti.
Nikada neću zaboraviti dobro koje su mi učinili neki od mojih poznanika iz poslovnog svijeta koji su me, u najtežoj, prvoj godini žalovanja, zvali da surađujem na njihovim projektima. I nikada neću zaboraviti dobro koje su mi učinile (bivše) kolegice pozivajući me na suradnju u različitim projektima tvrtke u koju sam se u drugoj godini žalovanja vratila raditi jer sam to, u tom trenutku života, uz zadržavanje paušalnog obrta, prepoznala kao najbolji put za sebe.
Svi smo različiti pa će mnogi i u fazi žalovanja pronaći u sebi snagu za proaktivnost. No, važno je u toj fazi biti nježan prema sebi i dobro procijeniti što možemo dati drugima. Kad razmišljamo o štednji, rijetko je kome na pameti da je ušteđevinu važno imati i zbog lakšeg funkcioniranja u razdoblju žalovanja. A važno je. Ali najvažnije je imati ljude.
Ulažite u odnose. Trudite se dati najbolje od sebe. Kao kolege i kao ljudi. Razmišljate o tome kakav trag ostavljate. Kako u privatnom tako i u poslovnom životu. Jer kada vas tuga slomi i povuče prema dnu, tragom koji ste ostavili do vas će doći ljudi koji će vam pomoći da se vratite na površinu. I osnaženi krenete naprijed.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
