Najopasniji ljudi nisu uvijek zli, agresivni ni posebno moćni. Ponekad su ljubazni, pristojni, obrazovani i sasvim ugodni za kavu. A onda naprave nešto čime nanesu štetu drugima, ne ostvare nikakvu korist za sebe i, kao mali bonus, pogoršaju i vlastiti položaj. Teško je pronaći racionalno objašnjenje jer ga često nema. Upravo je u tome problem.
Talijanski ekonomski povjesničar Carlo M. Cipolla pokušao je tu pojavu objasniti u eseju Temeljni zakoni ljudske gluposti. Njegova definicija nema mnogo veze s kvocijentom inteligencije, diplomom ili sposobnošću rješavanja složenih zadataka. Prema Cipolli, glupa je ona osoba koja drugome prouzroči gubitak, a da pritom sama ništa ne dobije. Katkad izgubi zajedno s njim.
Volimo vjerovati da bismo glupu osobu odmah prepoznali. Očekujemo ograničen rječnik, manjak obrazovanja, lošu gramatiku ili neki drugi zgodan znak upozorenja. Nažalost, stvarnost nije tako uredna. Glupost nije zanimanje, društveni sloj ni stupanj obrazovanja i ne nosi pločicu s imenom.
Cipolla je tvrdio da je vjerojatnost da će netko postupati glupo neovisna o njegovim drugim osobinama. Osoba može biti bogata ili siromašna, obrazovana ili neobrazovana, utjecajna ili potpuno nevažna. Može biti dobra, velikodušna i topla, a ipak donijeti odluku koja svima nanosi štetu. To je možda najneugodniji dio njegove teorije. Lakše nam je glupost pripisati ljudima koji nam se ionako ne sviđaju. Puno ju je teže prepoznati kod simpatičnog kolege, dragog rođaka ili u vlastitom ponašanju, a gotovo svi smo barem jednom iz inata, taštine, straha ili potrebe da budemo u pravu napravili nešto od čega nitko nije imao koristi.
Zao čovjek nanosi štetu drugima kako bi ostvario korist za sebe. Možemo prezirati njegove postupke, ali barem razumijemo računicu. Želi novac, položaj, kontrolu, osvetu ili neku prednost. Njegovo ponašanje ima cilj, pa ga je zato donekle moguće predvidjeti. Znamo što želi i možemo pretpostaviti koliko je daleko spreman ići.
Glupa osoba nema takvu računicu. Ona može širiti laž koju nije provjerila, sabotirati odluku koja bi koristila i njoj, uništiti suradnju zbog sitne uvrede ili podržati potez zbog kojeg će i sama živjeti lošije. Kada joj objasnite posljedice, često se još čvršće drži prvotnog stava. Ne zato što iza njega stoji neki veliki plan, nego zato što bi priznanje pogreške boljelo više od same štete.
Zato je s takvim ponašanjem teško pregovarati. Razumnom čovjeku možete ponuditi argument. Sebičnom čovjeku interes. Zlom čovjeku možete postaviti granicu i posljedicu. Osobi koja djeluje mimo dokaza i protiv vlastitog interesa nemate što ponuditi. Vi tražite logiku, a ona nije bila uključena u proces.
Nije slučajno da je Cipolla bio ekonomist. Njegova definicija zapravo je mala knjigovodstvena tablica: tko dobiva, a tko gubi. Upravo se u novcu glupost često najlakše vidi. To je žena koja u piramidnu prodajnu shemu uvlači vlastite prijateljice, iako od toga nema gotovo ništa osim narušenih odnosa. Ulagač koji u panici prodaje na dnu tržišnog pada jer prodaju i svi ostali, pa privremeni gubitak pretvara u trajni. Ljudi koji slijede financijskog gurua bez ijednog provjerljivog rezultata samo zato što ga prati još sto tisuća ljudi. Posudba iz inata, kredit iz prkosa, kupnja iz potrebe da se nekome nešto dokaže.
U svim tim slučajevima netko gubi, a nitko zapravo ne dobiva. To je Cipollina definicija ispisana na bankovnom računu.
Jedan razuman čovjek može imati bolje argumente od stotinu nerazumnih ljudi. To ne znači da će pobijediti. Stotinu ljudi ima stotinu glasova, stotinu profila na društvenim mrežama i stotinu načina da stvori dojam kako je broj zamijenio dokaz.
Pojedinac može napraviti ograničenu štetu. Masa može lošu odluku pretvoriti u pokret, poslovnu politiku, javno mišljenje ili državni problem. Ponavljanje počinje zvučati kao potvrda, pripadnost postaje važnija od činjenica, a sumnja se proglašava izdajom. Većina pritom ne mora razumjeti što podržava. Dovoljno je da ponavlja.
Tu dolazimo do jedne od najopasnijih osobina gluposti: povodljivosti. Osobu koja ne razumije posljedice vlastitih odluka lako je uvjeriti da je tuđi interes zapravo njezin. Dovoljno je ponuditi jednostavnog krivca, snažnu emociju i osjećaj pripadnosti. Dok složeni problemi traže znanje, strpljenje i sposobnost podnošenja neizvjesnosti, glupost preferira slogan.
Zao čovjek sam može napraviti štetu, ali za veliku štetu trebaju mu pomagači. Ljudi koji neće postavljati pitanja, koji će ponoviti ono što im je rečeno i izvršiti ono što im je naređeno. Ne moraju svi biti zli, dovoljno je da ne razmišljaju o posljedicama. Povijest nije puna samo opasnih vođa. Puna je i običnih ljudi koji su zaključili da se njih ništa ne tiče, da netko drugi sigurno zna bolje ili da nije njihov posao pitati kamo sve to vodi. Zlo daje nalog, ali glupost često odrađuje logistiku.
Upravo zato su glupi ljudi ponekad opasniji od otvoreno zlonamjernih. Zlog čovjeka uglavnom prepoznajemo kao prijetnju. Glup nam se čini bezazlenim. Zato mu dajemo pristup, povjerenje i prostor koji nikada ne bismo dali nekome čije namjere jasno vidimo.
Najprije treba prestati poistovjećivati glupost s nedostatkom obrazovanja. Diploma ne štiti od loših odluka, kao što ni njezin nedostatak ne znači da osoba nema zdrav razum. Važnije je promatrati obrazac. Nanosi li netko redovito štetu drugima, iako od toga nema nikakvu korist? Odbija li učiti iz posljedica? Mijenja li mišljenje pod pritiskom grupe, a zatim ga brani kao vlastito uvjerenje?
Drugo, nije svaku osobu moguće uvjeriti. To je posebno teška lekcija za razumne ljude jer vjeruju da će bolji argument na kraju pobijediti. Neće uvijek. Ponekad je korisnije postaviti granicu, ograničiti štetu i prestati sudjelovati u raspravi koja samo troši vrijeme.
I napokon, dobro je povremeno provjeriti vlastite odluke. Dobivam li ovime nešto stvarno ili samo pokušavam dokazati da sam u pravu? Hoće li moja reakcija popraviti situaciju ili će svima biti gore? Bih li donijela istu odluku kada nitko ne bi znao da je moja?
Cipollin prvi zakon kaže da uvijek podcjenjujemo broj glupih ljudi oko sebe. Njegov peti upozorava da je glupa osoba najopasnija vrsta osobe. No iz njegove teorije vrijedi izvući još jednu, manje ugodnu poruku: glupost nije zatvorena skupina ljudi kojoj mi, srećom, ne pripadamo. To je način ponašanja u koji svatko može skliznuti kada prestane provjeravati činjenice, razmišljati o posljedicama i priznavati vlastite pogreške.
Problem, dakle, nisu samo glupi ljudi među nama. Problem počinje onoga trenutka kada smo potpuno sigurni da mi nikada ne možemo biti jedni od njih.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
