Zadnje dvije minute odlučuju kako će vas pamtiti
„Grozan dan.” Ta se rečenica u nekom obliku izgovori u gotovo svakom stanu, negdje oko sedam navečer, kad smo doslovno iscijeđeni od radnog dana. A kad malo zagrebemo ispod površine, ispadne da je dan imao dva dobra sata, jedan sasvim neutralan, i jedan ružan razgovor u pola pet i vožnju kući u koloni.
Dan se, dakle, ne zbraja. Dan se pamti po dva trenutka.
Daniel Kahneman i suradnici objavili su 1993. pokus koji to pokazuje na prilično neugodan način. Ispitanici su ruku držali u vodi od četrnaest stupnjeva, šezdeset sekundi. Hladno je i neugodno. U drugom su pokušaju istu stvar radili drugom rukom, samo su ruku držali trideset sekundi dulje, dok se voda polako podizala na petnaest stupnjeva. I dalje neugodno, ali ipak malo manje.
Onda su ih pitali koji bi pokušaj radije ponovili. Većina je izabrala onaj dulji. Više ukupne neugode, ali „bolji“ kraj. Ugodniji. S manje boli.
Pojava se zove pravilo vrhunca i kraja (peak-end rule).
Pamćenje radi kao urednik. Od cijelog dana zadrži dva kadra: najintenzivniji trenutak i onaj zadnji. Trajanje mu je gotovo nevažno. Cijeli film koštao bi ga previše energije, pa sprema dvije fotografije i naslov. To vam je kao kad vam s desetodnevnog putovanja ostane pet slika. Onih devetsto ostalih niste ni otvorili. Zato dvotjedni godišnji odmor u sjećanju stane u tri slike, a jedna loša večer na kraju tog istog putovanja zna obojiti sve što je bilo prije nje. Naravno, u crno.
Ali tu se krije i alat. Besplatan. Ako pamćenje bira kraj, onda kraj možete birati – vi. To vrijedi za sastanak, za radni dan, za razgovor s djetetom i za godišnji odmor.
Iz toga slijedi nešto što se kosi sa zdravim razumom. Trajanje dobrog gotovo se ne broji. Popodne s djetetom koje traje četiri sata i ono koje traje sat i pol ostavljaju sličan trag, ako se ovo kraće bolje završi. Loša je to vijest za svakoga tko krivnju zbog manjka vremena plaća produljivanjem onoga što ionako ne ide. A dobra za svakoga tko tog vremena nema napretek.
Vrhunac je druga polovica pravila. Njega je teže naručiti, ali mu se da pripremiti teren. Vrhunci su rijetko planirani i gotovo nikad skupi. To je jedan razgovor koji je otišao dublje nego što se očekivalo, jedan smijeh do suza, jedan trenutak u kojem se nešto konačno posložilo. Ono što možete napraviti jest ostaviti im prostora, jer preplanirani dan nema pukotinu u koju bi takav trenutak stao.
Kad držim radionice, zadnjih deset minuta namjerno izgledaju drukčije od ostatka. Prvih godina sam ih trošio na sažetak, jer mi se to činilo korisnim. Ocjene su bile solidne, ljudi su odlazili pristojno zadovoljni. Otkad tih deset minuta ide na jednu konkretnu stvar koju svatko odnosi sa sobom, ocjene su osjetno drukčije, a sadržaj u sredini se nije promijenio ni za redak.
Ostaje jedno pitanje, i lakše ga je postaviti nego odgovoriti. Kad danas navečer legnete, koja će vam dva kadra ostati od cijelog dana? Ako vam se ne sviđaju, sutra barem jedan od njih imate u svojim rukama – onaj zadnji.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
