Sve što ste dosad uložili već je potrošeno. I to je dobra vijest
Postoji rečenica koja u glavi zvuči kao razuman argument, a radi kao zamka: uložila sam previše da bih sad odustala.
Čuli ste je od nekoga. Vjerojatno ste je i sami izgovorili. Odnosi se na posao koji vas troši treću godinu, na studij koji vas nikad nije zanimao, na projekt za koji svi u firmi znaju da neće proći i na vezu u kojoj se već dugo ništa ne mijenja.
Hal Arkes i Catherine Blumer objavili su 1985. rad o toj pojavi. Na sveučilišnom kazalištu u Ohiju podijelili su ulaznice po tri cijene, nasumično: puna cijena, mali popust, veliki popust. Predstave su bile iste, sjedala ista, ljudi nasumično raspoređeni. Kroz sljedećih pola godine oni koji su platili punu cijenu dolazili su na više predstava od onih koji su dobili popust.
Novac je kod svih bio jednako potrošen. Razlikovala se samo brojka koja im je ostala u glavi. Pojava se zove zabluda potonulog troška (sunk cost).
Arkes i Blumer pokazali su i odakle to dolazi. Iza toga stoji nešto neuglednije od nade da će se uloženo vratiti: strah da ćemo ispasti rasipni. Odustati znači priznati da je ono prije bilo uzalud, a to peče. Pa radije nastavimo, i uz staro uložimo i novo. To vam je kao da nastavite jesti jelo koje vam ne prija samo zato što ste ga platili. Novac je otišao u sekundi u kojoj ste naručili, a vi ga pokušavate vratiti kroz želudac. Odbojnost prema rasipanju sama po sebi nije glupa. Nastala je u vremenu u kojem se bačena hrana i potrošen trud nisu mogli nadoknaditi maltene do sljedeće sezone. Danas nas ista kočnica drži u projektima koji odavno ne rade.
Ovdje pomaže jedan hladan podatak iz ekonomije. Ono što je potrošeno više ne ulazi ni u jednu računicu o budućnosti. Novac, godine i trud koje ste uložili nestali su jednako, bez obzira na to hoćete li sutra nastaviti ili stati. Jedino pitanje koje još ima smisla glasi: da danas krećem ispočetka, sa svime što sad znam, bih li baš u ovo ušla?
Ajde, budimo pošteni, tu je rečenicu lakše napisati nego izvesti. Dva načina da si je olakšate.
Prvi je da izlazni uvjet postavite unaprijed, dok ste još mirni i nezaljubljeni u stvar. Prije nego uđete u nešto veliko, zapišite rečenicu koja počinje s: odustat ću ako se do tog i tog datuma ne dogodi to i to. Zapisana rečenica ima prednost pred vama iz budućnosti, jer ta buduća vi bit će umorna, uložena i sklona pregovaranju sama sa sobom.
Drugi je da pitanje prebacite na nekoga drugoga. Opišite svoju situaciju prijateljici, ali kao da je njezina, i pitajte je što bi joj savjetovala. Savjet stiže brzo i jasno, jer ona u toj priči nema ništa uloženo. Onda taj savjet primijenite na sebe, iako će vam se u prvi mah činiti pretvrd. Znam. Ali zaista vrijedi.
Najduže sam gledao ljude kako ostaju u poslovima koji su davno prestali imati smisla. Rečenica je uvijek ista, mijenja se samo broj: dvanaest godina, sedamnaest godina. Kad ih pitam što bi napravili da ondje imaju nula godina staža, odgovor stigne u dvije sekunde. Nikad im nije trebalo vremena za razmišljanje. Trebalo im je – dopuštenje.
Isto vrijedi i za firme, samo su brojke veće. Kad me zovu da pogledam projekt koji zapinje, priča gotovo uvijek počne rečenicom o tome koliko je već uloženo. Projekt koji je progutao dvije godine rijetko se gasi na temelju izgleda za budućnost. Gasi se tek kad netko dovoljno visoko naglas kaže ono što svi već znaju. Do tada se odluka odgađa za još jedan kvartal. Pa za još jedan.
Zato ono iz naslova stvarno jest dobra vijest. Sve što ste uložili već je potrošeno, i time vas je prestalo obvezivati. Ništa ne dugujete svojoj mlađoj verziji koja je u to ušla s najboljim namjerama i s puno manje podataka. Ona bi vam, da je možete pitati, vjerojatno rekla da samo idete dalje.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
