Prije nego što odaberete ulaganje, odgovorite na jedno pitanje: Kada će vam trebati novac
Kada govorimo o ulaganju, najčešće raspravljamo o prinosu i riziku. Je li neka dionica preskupa, koliko fond može pasti, treba li kupovati obveznice ili držati novac na računu?
Pritom se često zanemaruje varijabla koja može biti važnija od svega navedenog: vrijeme.
Nije svejedno ulažemo li novac koji će nam trebati za tri godine ili kapital koji ne namjeravamo dirati sljedećih 30 godina. Ista investicija može biti razumna za jednu osobu, a potpuno neprimjerena za drugu, samo zato što nemaju jednak vremenski horizont.
Dobra investicijska strategija zato mora odgovoriti na dva pitanja: koliko rizika možemo podnijeti i koliko dugo novac može ostati uložen.
Pink Floyd je u pjesmi „Time“ opisao osjećaj mladosti u kojoj se ponašamo kao da vremena imamo napretek. Tek poslije shvatimo koliko ga je prošlo i koliko smo prilika propustili čekajući pravi trenutak.
Kod ulaganja taj propust može biti posebno skup.
Vrijeme je važno zato što rizičnija ulaganja u pravilu imaju veće oscilacije. Dugoročni prosjek može izgledati privlačno, ali put do tog prosjeka rijetko je miran i predvidljiv.
S&P 500 tijekom dugih povijesnih razdoblja ostvarivao je prosječan godišnji prinos od približno 10 posto, uključujući reinvestirane dividende. Problem je u tome što pojedinačna godina gotovo nikada ne izgleda kao dugoročni prosjek.
U razdoblju od 50 godina samo je 1993. završila s prinosom vrlo blizu 10 posto, odnosno 10,08 posto.
U ostalim godinama rezultati su bili znatno viši ili niži. Razlog je volatilnost. Godišnji prinosi indeksa mogu snažno odstupati od prosjeka, iako je dugoročni smjer tržišta povijesno bio uzlazan.
Dovoljno je pogledati kretanje S&P 500 od 2000. godine. Godišnji prinosi redom su iznosili:
– 9,1 posto, -11,9 posto, -22,1 posto, +28,7 posto, +10,9 posto, +4,9 posto, +15,8 posto, +5,5 posto, -37 posto, +26,5 posto i +15,1 posto.
Prosjek cijelog razdoblja ne otkriva koliko je putovanje bilo neugodno. Investitoru koji novac štedi za polog za nekretninu nije dovoljno čuti da dionice dugoročno rastu. Njega zanima koliko će novca imati upravo u trenutku kada treba kupiti stan.
Zamislimo osobu koja je početkom 2000. odlučila svake godine uložiti 5.000 dolara u indeksni fond koji prati S&P 500.
Do kraja 2002. uplatila bi ukupno 15.000 dolara, ali bi vrijednost ulaganja iznosila približno 10.446 dolara. Ako je taj novac bio namijenjen za polog za kuću, plan bi se našao u ozbiljnom problemu.
Osoba koja je s istim godišnjim uplatama počela 2003. prošla bi sasvim drukčije. Do kraja 2005. njezino bi ulaganje vrijedilo oko 18.546 dolara.
Razlika nije nastala zato što je jedan investitor bio pametniji. Ključan je bio trenutak ulaska i redoslijed tržišnih prinosa.
To je razlog zbog kojeg dionice uglavnom nisu prikladno mjesto za novac koji će nam sigurno trebati za nekoliko godina. Tržište se može oporaviti, ali možda ne dovoljno brzo za naš osobni rok.
Polog za nekretninu, školarina, kupnja automobila ili veći trošak planiran za dvije, tri ili pet godina traže drukčiji pristup od mirovinske štednje.
Situacija je bitno drukčija za osobu koja ima 30 godina i štedi za mirovinu do koje je ostalo još nekoliko desetljeća.
Kod tako dugog horizonta kratkoročni padovi nisu ugodni, ali nisu jednako opasni kao osobi kojoj novac treba sljedeće godine. Investitor ima više vremena za oporavak tržišta, nastavak redovitih uplata i kupnju dodatnih udjela po nižim cijenama.
Promatramo li desetogodišnja razdoblja S&P 500, negativni prosječni godišnji prinosi bili su povijesno rijetki, osobito kada se u izračun uključe reinvestirane dividende.
Najteža razdoblja obuhvaćala su velike krize. Neki desetogodišnji periodi započeti krajem 1920-ih uključivali su krah iz 1929. godine i Veliku depresiju.
U novijoj povijesti posebno je loše bilo desetljeće koje je obuhvatilo pucanje dot-com balona početkom 2000-ih i globalnu financijsku krizu 2008. godine. Čak i uz reinvestiranje dividendi, prosječan godišnji prinos tog razdoblja bio je blago negativan, oko -0,95 posto.
To je važno upozorenje. Vrijeme smanjuje rizik lošeg ishoda, ali ga ne uklanja potpuno.
Jedna od najčešćih pogrešaka nastaje kada investitor u kalkulator unese očekivani prinos od 8 ili 10 posto i pretpostavi da će novac svake godine rasti jednakim tempom.
U stvarnosti tržište ne isplaćuje fiksnu kamatu.
Jedne godine portfelj može porasti 25 posto, sljedeće pasti 20 posto, a zatim nekoliko godina ostvarivati skromne rezultate. Dugoročni prosjek vidimo tek naknadno.
Posebno je važan redoslijed prinosa. Isti prosječni prinos može dovesti do vrlo različitog rezultata, ovisno o tome kada se padovi dogode.
Dok redovito uplaćujemo i još ne povlačimo novac, pad tržišta može biti prilika za kupnju po nižim cijenama. Kada smo u mirovini i iz portfelja financiramo životne troškove, isti pad postaje mnogo ozbiljniji problem.
Ako moramo prodavati imovinu nakon velikog pada, smanjujemo broj udjela koji će sudjelovati u budućem oporavku.
Investicijske odluke možemo pojednostavljeno promatrati kroz četiri situacije.
Osoba s dugim vremenskim horizontom i visokom sposobnošću podnošenja rizika može veći dio portfelja držati u dionicama. Ima dovoljno vremena da preživi padove i iskoristi potencijal dugoročnog rasta.
Osoba s dugim horizontom, ali slabijom tolerancijom na oscilacije, možda će trebati uravnoteženiji portfelj. Strategija nema smisla ako će je investitor napustiti nakon prvog ozbiljnijeg pada.
Osoba s kratkim horizontom i niskom tolerancijom na rizik trebala bi prednost dati stabilnosti i dostupnosti novca.
Najopasnija kombinacija je kratki horizont i visok rizik. Tada investitor računa da će tržište surađivati upravo u trenutku kada mu je novac potreban.
Možda hoće, ali to više nije plan. To je oklada.
Često se govori da mlađi ulagači mogu biti agresivniji jer imaju više vremena. To je uglavnom točno, ali dob sama po sebi nije dovoljan kriterij.
Tridesetogodišnjak koji ulaže za mirovinu ima dug horizont. Ista osoba možda istodobno štedi za kupnju stana za tri godine. Prvi cilj može opravdati veći udio dionica, dok bi drugi trebao biti znatno konzervativnije postavljen.
Jedna osoba može imati nekoliko vremenskih horizonata i nekoliko različitih portfelja.
Zato nije dovoljno pitati: „Koliko imam godina?“ Bolje pitanje glasi: „Kada će mi trebati ovaj konkretan novac?“
Kako se približava trenutak korištenja novca, zaštita postojećeg kapitala postaje važnija od ostvarivanja maksimalnog prinosa.
Osoba koja se približava mirovini ne mora nužno prodati sve dionice. Mirovina također može trajati 20 ili 30 godina, što znači da dio kapitala i dalje ima dugoročnu funkciju.
Ipak, iznos potreban za prve godine mirovine ne bi trebao u potpunosti ovisiti o tome hoće li tržište neposredno prije umirovljenja pasti 30 ili 40 posto.
Slično vrijedi za sve veće financijske ciljeve. Rizik se ne smanjuje zato što smo postali pesimistični, nego zato što više nemamo dovoljno vremena čekati oporavak.
Investitori često započinju izborom proizvoda. Traže najbolji ETF, najperspektivniju dionicu ili fond s najvećim prošlim prinosom.
Ispravan redoslijed trebao bi biti obrnut.
Najprije treba definirati cilj, zatim rok, potrebu za dostupnošću novca i prihvatljivu razinu gubitka. Tek nakon toga biraju se ulaganja.
Vrijeme ne jamči zaradu i ne uklanja tržišni rizik. Ono, međutim, određuje koliko prostora imamo za pogreške, padove i oporavak.
Na tržištu možemo zaraditi više novca. Izgubljeno vrijeme ne možemo kupiti natrag.
Prošli rezultati nisu pokazatelj niti jamstvo budućih rezultata. Sadržaj je informativnog karaktera i ne predstavlja individualni investicijski savjet.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
