Vrijeme je da prestanemo suditi sebi kao da smo živjeli nečiju tuđu povijest
Dok švedski model često promatramo kroz prizmu visokih poreza i besprijekornog dizajna namještaja, prava razlika između Stockholma i Zagreba ne leži u BDP-u, već u kolektivnom pulsu nacije. Dok su Šveđani posljednja dva stoljeća proveli u onome što nazivaju den långa freden (dugi mir), Hrvatska je u istom razdoblju igrala neprestanu partiju šaha s jahačima apokalipse.
Švedska je svoju posljednju vojnu kampanju odradila davne 1814. godine protiv Norveške. Od tada, dok se ostatak Europe preslagivao u krvi, Švedska je gradila sustav. Imali su luksuz linearnog napretka, što znači da je svaka generacija mogla graditi na temeljima prethodne, bez straha da će im u nekom trenutku povijest srušiti krov nad glavom. To je stvorilo mentalitet povjerenja u institucije, sigurnost i planiranje koje se proteže desetljećima unaprijed.
S druge strane, hrvatska povijest zadnja dva stoljeća nalikuje na maraton kroz minsko polje. Od propasti carstava, preko dva svjetska rata, poratnih trauma, pa sve do Domovinskog rata, naši su jahači apokalipse rijetko silazili s konja. Umjesto linearnog rasta, mi smo majstori diskontinuiteta. Svakih pedesetak godina ovdje se sve resetira, od naziva ulica i valuta do granica i društvenih uređenja.
Kada živite u društvu koje nije osjetilo miris baruta više od 200 godina, vaši prioriteti postaju održivost, ekologija i lagom, odnosno baš onoliko koliko treba. Kada živite na trusnom tlu Balkana, vaši prioriteti postaju improvizacija, snalažljivost i onaj specifičan cinizam koji služi kao obrambeni mehanizam.
Često se volimo uspoređivati sa sjeverom, upirući prstom u našu korupciju, sporu birokraciju ili neorganiziranost. Pritom zaboravljamo ključnu činjenicu da je teško graditi švicarski sat dok vam se tlo pod nogama stalno trese. Naše mane često su tek ožiljci preživljavanja. Naša potreba da zaobiđemo sustav nije uvijek zla namjera, već evolucijski instinkt iz vremena kada nas je sustav pokušavao uništiti.
Lako je biti discipliniran kada ti je djed, pradjed i šukundjed ostavio isti pravni okvir. Puno je teže ostati sabran kada svaka generacija mora učiti nove zakone, nove granice i nove istine.
Usporedba Hrvatske i Švedske ne bi nam trebala služiti za samobičevanje. Ne trebamo se kažnjavati jer nismo hladni i organizirani poput onih koji su imali dva stoljeća za vježbanje mira. Naša sposobnost da nakon svakog potresa, bilo doslovnog ili povijesnog, ponovno sjednemo na kavu, nasmijemo se crnom humoru i krenemo ispočetka, vještina je koju nijedan priručnik o menadžmentu ne može naučiti.
Možda nećemo skoro imati švedsku disciplinu, ali zaslužujemo barem malo švedskog mira u vlastitim glavama. Budimo si dovoljno prijatelji da priznamo kako smo, s obzirom na sve turbulentne okolnosti u zadnjih 200 godina, još ispali i više nego dobri.
Trebamo li raditi na manama? Apsolutno. Ali radimo to iz želje za boljim sutra, a ne iz mržnje prema našem nesavršenom danas.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
