Vesna Palaversa: Zašto je psihoterapija najveća investicija u kvalitetu života
Vesna Palaversa je savjetodavni terapeut u tjelesnoj psihoterapiji. Diplomirala je na Ekonomskom fakultetu u Splitu i radila 8 godina kao product manager u priznatoj splitskoj firmi, a kasnije još 2 godine u međunarodnoj korporaciji u Zagrebu. Kad je ostala trudna odlučila se posvetiti obitelji, dala je otkaz i vratila se u Split.
Međutim, uloga majke je bila puno teža od uloge managera, pa je u potrazi za načinom kako da pomogne sebi krenula na psihoterapiju, koja joj je pomogla na nebrojeno puno načina i otvorila cijeli novi svijet. Shvatila je da želi biti psihoterapeut, te je upisala i završila tjelesno orijentiranu psihoterapiju.
Vesna je ujedno i osoba koja muca i majka djeteta koje muca. Psihoterapija joj je pomogla i u tom segmentu da pomogne sebi i svom djetetu kroz prihvaćanje mucanja kao sastavnog dijela njihovog života, koje ih ne ograničava i ne sputava.
U želji da pomogne i drugima koji mucaju osnovala je Udrugu za pomoć osobama koje mucaju i njihovim obiteljima Horizonti glasa.
Foto: Vesna Palaversa
Ekonomija nije baš bila moj izbor. Kad sam trebala upisati fakultet moja obitelj je bila u teškoj financijskoj situaciji i nisu mi mogli omogućiti studiranje van Splita, tako da su mi preostala dva izbora: pravo ili ekonomija. Izbor je pao na ekonomiju isključivo zbog toga što sam mislila da s mucanjem nemam budućnost u pravu.
„Tko bi angažirao mucavu odvjetnicu?!“, to mi je bila misao vodilja.
Ekonomija me na kraju, potpuno neočekivano, odvela u poslovni svijet gdje sam godinama radila kao product manager u poznatoj splitskoj firmi. Tu sam vodila jedan odjel što je uključivalo nabavu, uvoz i veleprodaju. Zatim sam dobila ponudu za slično mjesto u međunarodnoj korporaciji i preselila sam se u Zagreb.
Kad sam ostala trudna i udala se vratila sam se u Split, dala otkaz i odlučila ostati kući s djetetom. Ubrzo je došlo i drugo dijete, a ja sam se sve više gubila u ulozi majke i kućanice, koja me nije u potpunosti zadovoljavala. Postavila sam sebi vrlo visoke standarde kakva majka treba biti, koje nisam mogla ispuniti.
A onda je moj sin počeo mucati i ostvarila se najgora noćna mora osobe koja muca. To me zakucalo u pod, jer sam imala osjećaj da sam potpuno podbacila. Imala sam često i prije taj osjećaj, ali sad se radilo o mom djetetu i to mi je bilo previše bolno.
Ali, shvatila sam da mu mogu pomoći tek kad pomognem sebi i zato sam krenula raditi na sebi, a onda sam uvidjela da ne mogu sama, pa sam potražila pomoć i započela sa psihoterapijom. Psihoterapija mi je otvorila cijeli novi svijet i shvatila sam da baš to želim raditi, jer me zanimaju ljudi i njihove priče, njihovi motivi i okidači, te im želim pomoći kako je jednom meni pomogla moja terapeutkinja.
Zato sam krenula na edukaciju i završila 6 godine tjelesno orijentirane psihoterapije i 2 godine propedeutike psihoterapije, te stekla diplomu i zvanje savjetodavnog terapeuta.
Tjelesno orijentirana psihoterapija je za mene imala najkompletniji pristup, jer u svom radu uključuje kognitivnu, emocionalnu, duhovnu, ali i tjelesnu dimenziju ljudskog bića. Tijelo je često jako zanemareno u našoj kulturi, a ono je čudesan alat koji na mnogo načina komunicira s nama, samo ga treba naučiti slušati.
Naši stari su to znali, a to se vidi kroz ovakve pošalice:
„Ideš mi na jetra.“
„Slomio mi je srce.“
„Imam leptiriće u stomaku kad ga vidim.“
„Zadao mi je glavobolju.“
„Od toga mi skače tlak.“ itd.
U ovom modelu psihoterapije pozivamo klijente da sve svoje emocije pokažu i tijelom, znači da plaču kad su tužni, tuku spužvu kad su ljuti, hodaju po prostoru kad su nemirni, gnječe jastuk kad se javi nemir u rukama i sl. Često taj prolazak emocija kroz tijelo, odnosno proživljavanje emocija tijelom, bude oslobađajući. Javlja se osjećaj sigurnosti i samopouzdanja, jer je tijelo ipak dovoljno snažno da sve to podnese, i taj osjećaj sigurnosti tada dolazi iz srži te osobe i ne ovisi o drugima.
Moje mucanje je moj osobni cjeloživotni izazov, koji je najviše od svega drugoga odredio moj put.
Uvijek je bilo prisutno, ali tek u višim razredima osnovne škole sam ga zbilja postala svjesna. Vjerojatno bi me moji tadašnji prijatelji opisali kao jako šutljivu. Čak sam se bila upisala na školski zbor, jer sam mislila da će mi pjevanje pomoći. Nije pomoglo i nije ni moglo pomoći budući se drugačije regije mozga uključuju kad govorimo i kad pjevamo.
Srednja škola je bila noćna mora. Trudila sam se sakriti da mucam, ali svako usmeno ispitivanje bi bilo borba između mene i mog govora, a sram bi bio skoro nepodnošljiv. Pričala sam malo i to uglavnom u uskom krugu ljudi.
Zbog mucanja sam upisala Ekonomski fakultet, mada u stvari to nisam htjela. Na kraju me taj fakultet doveo do fantastičnog posla koji mi je omogućio životna iskustva o kojima sam prije mogla samo sanjati. Osim toga, poslovni partner me upoznao s mojim mužem s kojim danas imam dvoje predivne djece.
Onda je moj sin počeo mucati i to me natjeralo da preispitam sebe i svoja uvjerenja vezano uz mucanje. Krenula sam na psihoterapiju, koja mi je pomogla da preispitam i neka druga ograničavajuća uvjerenja. Onda sam odlučila postati terapeut. Na kraju sam osnovala Udrugu za pomoć ljudima koji mucaju i njihovim obiteljima „Horizonti glasa“.
Kad pogledam malo šire na svoj život, vidim da me mucanje vodilo i usmjeravalo cijelim putem. Zahvaljujući mucanju došla sam tamo gdje sam trebala doći, tamo gdje sam sretna i ispunjena. Izašla sam iz uloge žrtve i preuzela odgovornost za svoje odluke i situacije, ugodne i neugodne, u kojima se nađem. Danas sam zahvalna svojoj prijateljici po imenu mucanje.
Iz ovog mjesta nastojim pomoći ljudima da dođu tamo gdje trebaju i da nađu ljubavi za sebe u svakom trenutku, čak i kad su nesavršeni. Mislim da mi je mucanje dalo još jedan sloj empatije i razumijevanja prema onima koji su drugačiji. Kroz preuzimanje odgovornosti za svoj život, mogu pomoći drugima da naprave isto, tako da se više ne osjećaju kao bespomoćan list na vjetru. Osim toga, mucanje me naučilo slušati. Sve su to osobine koje su mi kao terapeutu neophodne.
Moram naglasiti da nisam logoped. Ovo je poruka roditeljima od strane terapeuta, koji je iz osobnog i profesionalnog iskustva svjestan koliko emocionalni aspekt utječe na dijete koje muca.
Prije svega moram poručiti roditeljima da nađu načina da smire sebe. Roditelji vrlo često nisu svjesni koliko su važni i koliko utjecaja imaju na svoje dijete.
Kad dijete počne mucati to može biti veliki šok za roditelje. Svi imamo nekakva uvjerenja što se tiče mucanja i ta uvjerenja nam podižu one negativne emocije, koje naše dijete može dobro osjetiti i protumačiti na način da nešto s njim/njom nije u redu. Nitko ne zna pročitati naše neverbalne signale kao naša djeca i to čine nesvjesno.
Kad je moj sin počeo mucati za mene je to bilo užasno teško, jer se i sama nosim s tim izazovom cijeli život. Obuzimali su me teški osjećaji straha, srama, krivnje, ljutnje i sl. A to su sve isti oni osjećaji koje sam nekad davno kao dijete vidjela na licu svoje majke kad bih zamucala. Svim silama sam se trudila da mama ne bude tako prestrašena i razočarana sa mnom, ali onda bi mi bilo još teže i mucanje bi se pogoršalo. Pratio me osjećaj da sam ja kriva što je mami bilo teško i da sam se trebala samo još malo više potruditi.
To nisam htjela za svoje dijete. Znala sam da ga moram prihvatiti upravo takvoga kakav je, ali nisam mogla, jer nisam mogla prihvatiti ni sebe. Moj put je išao prvo kroz prihvaćanje svog mucanja i osvještavanja uloge koju je ono imalo u mom životu. Ujedno sam jasno osvijestila koja uvjerenja imam o mucanju i koliko me ona sputavaju.
Mom sinu je jako pomoglo kad sam ja prihvatila svoje i njegovo mucanje kao dio nas. Dok sam bila obuzeta osjećajima straha, srama, krivnje, ljutnje, bespomoćnosti i sl. njemu je mucanje bivalo sve gore. Kad sam se opustila u komunikaciji s njim i on je protekao i postao puno tečniji u govoru.
Psihoterapija mi je puno pomogla u prihvaćanju, prvo sebe koja mucam, a onda i mog djeteta, te da skinem s njega teret mojih očekivanja i teret odgovornosti za moje emocionalno stanje.
Ljudi koji mucaju su kroz literaturu i filmove često bili predstavljani kao predmet sprdnje, naivni i priglupi, koje se ne shvaća ozbiljno. To u nama koji mucamo još pojačava osjećaj srama i potrebu da se mucanje prikrije. Srećom, danas su ljudi ipak osvješteniji i skloniji prihvaćanju različitosti.
Postoje i uvjerenja da se osoba koja muca treba smiriti, pa možemo čuti kako ju se upućuje da uspori, udahne, smisli što će reći i sl. Ovo se posebno često primjenjuje kod djece, a baš djeci to najviše šteti. Mucanje ne nastaje zbog stresa i osoba točno zna što želi reći. Istina je da stres može pojačati mucanje, ali ovakvi komentari će samo pridonijeti tom stresu.
U komunikaciji s osobom, posebno djetetom koje muca, budite strpljivi, ne požurujte, ne ispravljajte, ne pomažite završavajući rečenice, zadržite kontakt očima i interes za ono što ta osoba govori, ne kako govori.
Udruga je rezultat moje želje da pomognem onima koji mucaju, te roditeljima djece koja mucaju, jer imam osobnog iskustva u jednom i u drugom slučaju. Udruga je jako mlada, postoji tek nekoliko mjeseci, ali planova imamo puno.
Za početak pokretanje Grupe podrške punoljetnim osobama koje mucaju u Splitu, a nadam se uskoro i online druženjima u kojima će oni koji mucaju imati priliku međusobno komunicirati i učiti jedni od drugih.
Inspiracija i pomoć u ovim mojim počecima mi je doc.dr.sc. Suzana Jelčić Jakšić, dugogodišnji klinički logoped, europska specijalistica za poremećaje tečnosti govora, koja je ujedno i sama osoba koja muca. Suzana vodi Grupu podrške odraslim osobama koje mucaju pri Fakultetu za logopediju Sveučilišta u Rijeci, gdje radi kao predavačica, a planira i grupu za adolescente.
Ujedno planiramo i zajedničke aktivnosti u povodu Međunarodnog dana svjesnosti o mucanju, koji se održava 22. listopada, jer će se i Split u proslavi tog dana, u organizaciji Udruge Horizonti glasa, ove godine pridružiti Zagrebu i Rijeci, koji to već tradicionalno svake godine obilježavaju.
Duboko vjerujem da je ulaganje u psihoterapiju investicija u svjesniji i puniji život, nikako trošak. Svjesniji i puniji život znači bolji i kvalitetniji odnos sa samim sobom, a samim tim i sa drugim ljudima.
U psihoterapiji se vrlo često susrećemo s raznim uvjerenjima, bolje rečeno svatko od nas ima hrpu uvjerenja koja je pokupio usput u životu ili koja su mu bila nametnuta na ovaj ili onaj način. Ta uvjerenja upravljaju iz pozadine našim životom.
Recimo, vrlo su interesantna naša uvjerenja vezano uz novac. Često ih uopće nismo svjesni ili ih doživljavamo kao pozitivne odjeke našeg odgoja.
Ako osoba ima uvjerenje da su oni koji imaju novca lopovi i da su sigurno varajući druge ljude stekli bogatstvo, takvi ljudi će sami sebe podsvjesno sabotirati u poslu. Ili će možda čak i biti uspješni, ali neće znati uživati u tom novcu, pokušavat će se stalno pravdati i umanjivati svoj uspjeh, jer će podsvjesno vjerovati da drugi ljudi misle da su i oni lopovi i varalice kad imaju toliko novca. Psihoterapija može pomoći da se ovakva uvjerenja i obrasci ponašanja prvo osvijeste, a onda i promijene.
Dakle, ne mislim da su psihoterapija i osobni razvoj luksuz, već potreba. To je način kako sebi možemo pomoći da živimo puniji život, da integriramo ono loše što nam se dogodilo, da nađemo gušt i sposobnost da volimo sebe i postavimo granicu drugim ljudima, ali, naravno, ne povrjeđujući druge.
Ne mogu reći da je to bila jedna lekcija. Još uvijek s vremena na vrijeme doživim onaj „a-ha“ moment kad iznenada osvijestim još jednu lekciju. Ali, evo mogla bih navesti sljedeće lekcije koje su imale ogroman utjecaj na mene:
Mislim da je za svakoga definicija uspjeha drugačija, kako osobnog tako i poslovnog. Za ženu je još uvijek teže postići uspjeh na jednom i na drugom polju, jer smo često vezane uz djecu i kuću. Od nas se očekuje da budemo dobre domaćice, a ujedno bilo bi dobro i da zarađujemo.
Ali, nije problem samo u tuđim očekivanjima, već i u nama samima. Transgeneracijski smo upile što se od žene očekuje, te onaj prikriveni i podmukli osjećaj da ne vrijedimo dovoljno i da nemamo pravo tražiti da se ostvarimo i na poslovnom planu. Taj dio moramo u sebi mijenjati, jer na taj način pomažemo da se društvo transformira. Muškarcima trebaju snažne partnerice, mada to svi oni još uvijek nisu shvatili. Možemo im pokazati.
Psihoterapija može ovdje jako puno pomoći.
Poručila bih im da dođu na psihoterapiju, jer mogu, zajedno sa terapeutom, otkriti zašto su „zapeli“ i kako to mogu promijeniti i popraviti.
Uvriježeno je mišljenje da sve možemo sami, ne treba nam nitko pomoći, kako su uostalom naši stari rješavali probleme – motiku u ruke. I zbilja, motika može biti ljekovita, ali ne kad služi kao sredstvo za anesteziranje unutrašnjih nemira, koji moraju naći način da izađu van, a to onda često podrazumijeva nekakav oblik destruktivnog ili autodestruktivnog ponašanja. Naši stari su nekada prali rublje u potoku, ali se nitko od nas neće odreći mašine za robu.
Dakle, živimo u vremenu kad čovjek može uživati u blagodatima napretka, što uključuje i osobni rast. Osvještavanjem svojih podsvjesnih obrazaca i uvjerenja kako bismo promijenili ono što nam više ne služi, stvaramo uvjete za bolji svijet za našu djecu, u kojem će biti normalno brinuti se o svom mentalnom zdravlju.
U takvom svijetu će se puno lakše prihvaćati i oni među nama koji su drugačiji, a to želim za svog sina i svu ostalu našu djecu.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
