Velimir Šonje: Hrvatsku najviše koči javni sektor, a novi rast mogu donijeti poduzetnici
Velimir Šonje, osnivač Arhivanalitike i urednik Ekonomskog laba, o hrvatskoj ekonomiji ne govori kroz dnevni optimizam, nego kroz širu sliku. U razgovoru za mojnovac.hr upozorava da je razdoblje od 2021. do 2025. bilo iznimno jer su se u isto vrijeme poklopili postpandemijski oporavak, snažan turizam, ulazak u europodručje i Schengen, europska sredstva, fiskalna ekspanzija i uklanjanje valutnog rizika.
No ti se pozitivni čimbenici sada postupno troše. Zato, smatra Šonje, nekoliko dobrih godina ne treba zamijeniti trajnom promjenom modela rasta. Hrvatska može nastaviti rasti, ali bez produktivnijeg gospodarstva, učinkovitijeg javnog sektora i snažnijeg poduzetništva teško će napraviti novi iskorak.
Uoči njegova predavanja “Ekonomska perspektiva u Hrvatskoj” na konferenciji Money Talk razgovarali smo o inflaciji, cijenama nekretnina, dostupnosti stanovanja, ulozi države, javnom sektoru, poduzetništvu i financijskim navikama Hrvata. Njegova poruka nije pesimistična, ali jest jasna: novi rast neće doći iz stare logike, nego iz ljudi, znanja i poduzetničke energije.
Ovo drugo, rekao bih. Razdoblje 2021.-2025. bilo je po mnogočemu iznimno. U relativno kratkom povijesnom razdoblju presjeklo se nekoliko pozitivnih silnica: konvergencija kamatnih stopa, nagli post-covid oporavak koji je pogotovo od 2021-2023. snažno pogurao turizam, eliminacija valutnog rizika zbog uvođenja eura, pojačan priljev bespovratnih sredstava, ulazak u Schengen, prostor koji je otvoren za naglu fiskalnu ekspanziju … Sada svi ti čimbenici istovremeno jenjavaju. Vidimo prve znakove usporavanja, ponovnog širenja fiskalnog deficita, pritiske na rast prinosa na državne obveznice, ponovo probuđena inflacija.
Osim čimbenika koje sam već spomenuo, poduzetništvo je probuđeno. Došla je nova generacija, bolje obrazovana, otvorenija prema svijetu, bolje informirana, spremna na brže donošenje odluka i preuzimanje više rizika.
Klasika, koja je jako dobro objašnjenja i obrađena u istraživanjima. Prvo, medijska pristranost. Mediji izvještavaju o cijenama koje rastu, ne i o onima koje stoje ili padaju. Kada ste vidjeli naslov “TV uređaji znatno jeftiniji nego pred 10 godina, a kvalitetniji!”? Ja nisam. Tako se gradi široka percepcija. Drugo, ljudi su osjetljiviji na frekventne kupnje – kave, špeceraj u dućanima, frizer i slično. To su cijene koje pamtimo. Tepihe i frižidere ne pamtimo, a i troškove stanovanja, npr. struje i vode nekako prelazimo preko njih. Naša percepcija ne zavisi o stvarnim udjelima dobara u potrošačkoj košarici nego o učestalosti kupnje, što ne mora biti u korelaciji.
Sve to! Plaće odnosno dohoci, što je širi pojam, svakako. Porezni sustav je s time u najužoj vezi. Razlika bruta i neta je sve veća jer porezi i doprinosi grizu sve više kako plaće rastu. Rast bruta dugoročno naravno zavisi o produktivnosti, a onda na red dolazi ono što za taj novac možemo kupiti. Prije samih cijena tu je PDV koji “otkine” značajan dio kupovne moći, pa na kraju dolazi ono što za neto dohodak možemo kupiti u smislu neto cijene. Tek tu cijene poput cijena nekretnina počinje igrati ulogu. A one su uistinu u proteklih 5 godina vrlo brzo rasle. I kad uzmemo u obzir kamatne stope realna kupovna moć nekretnina se smanjila.
Ja mislim da je to zbog toga što se gradilo premalo stanova i kuća, mislim da je problem na strani ponude, a ne potražnje. E sad, zašto ponuda kaska za potražnjom, to je tek kompleksno pitanje. Administrativne barijere su važan faktor, dolaženje do dozvola, prostorno planiranje, cijeli taj sklop. Vlast u Zagrebu je izmjenama GUP-a smanjila mogućnosti gradnje. Novi propisi gradnje od ove godine uvedeni su pod egidom smanjenja regulatornih prepreka, a građevinske dozvole su početkom godine pale pod novim administrativnim teretom. Loši prostorni planovi, zaostajanje u razvoju infrastrukture i prometa u prostoru, zabrane gradnji uvis … primjera je bezbroj.
Može rasti i tako, ali će rasti vrlo sporo u dugom roku. Na turizmu, javnim investicijama i osobnoj potrošnji rast ćemo kao prosjek EU i nećemo se više približavati prosječnom europskom životnom standardu. Ostat ćemo malo ispod 80% prosječnog dohotka EU, barem dok ja budem živ neće biti novog iskoraka.
U državi koja je premrežena kompliciranom regulacijom i administracijom i budžetima opće države koji prelaze pola BDP-a tražiti više države siguran je put u spori rast ili stagnaciju. Granica je prijeđena, samo što nitko ne gleda unaprijed nego svi još uvijek gledaju u retrovizor, na prošlih pet godina natprosječno brzog rasta.
Nisu. U dugoročnoj, međugeneracijskoj perspektivi, živi se mnogo bolje. Primjera je bezbroj, a kako smo pričali u nekretninama, mi na Ekonomskom labu računamo indeks priuštivosti nekretnina za kupce koji kupuju na kredit i taj je indeks od početka 21. stoljeća rastao više od 1% na godinu u prosjeku.
Portfelji u kojima su nekretnine i depoziti nisu put u propast, jer nekretnine ipak štite od inflacije, ali to su porttfelji koji su dugoročno inferiorni u odnosu na portfelje u kojima je više dionica. Hrvati tek trebaju naučiti što je diverzifikacija, a danas je to barem lako kada ne morate sami kupovati dionice nego kupite neki ETF koji je već unutar svoje strukture maksimalno diversificiran pa nećete mnogo gubiti ako neka kompanija koja je u portfelju ETF-a propadne. Neka druga će to nadoknaditi, prije ili kasnije.
Ohrabruju me mladost, nove generacije i njihova obrazovanost i informiranost, okrenutost Europi i svijetu, i njihovo poduzetništvo, želja da uspiju, da realiziraju svoje aspiracije koje prelaze staru logiku “da mi je barem posao u pošti”. Najviše me brine javni sektor – njegova sporost, rezistentnost na promjene i podložnost interesnim skupinama čiji je cilj status quo. Zvuči kao floskula jer je stoput rečeno, ali svijet se toliko brzo mijenja, a mijenjat će se još brže, toliko da bi ovakav javni sektor mogao postati relikt koji može ugušiti cijelo društvo.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
