Velimir Šonje: Hrvati nikada nisu živjeli bolje. Problem je što to često ne osjećaju
Velimir Šonje voli teze koje zvuče provokativno upravo zato što idu protiv onoga što ljudi svakodnevno osjećaju. Jedna od njih je i tvrdnja da Hrvati nikada nisu živjeli bolje nego danas.
Na prvu, to zvuči gotovo iritantno. Dovoljno je pogledati cijene stanova, račune iz trgovine, trošak restorana ili najma i lako je zaključiti da ekonomisti očito žive u nekom paralelnom svijetu. No Šonjina poanta nije u tome da je danas sve lako, jeftino i dostupno, nego u tome da ljudi vlastiti standard vrlo rijetko procjenjuju u dugoj vremenskoj perspektivi.
Ne uspoređujemo se s roditeljima prije trideset godina, nego s prošlom godinom. Pamtimo koliko je poskupjela kava, koliko sada košta kvadrat stana i koliko ostavimo u supermarketu, dok puno slabije primjećujemo koliko se u međuvremenu promijenio naš ukupni životni standard.
Automobil, klima-uređaj, pametni telefon, putovanja, dostava hrane, streaming servisi i pristup proizvodima iz cijelog svijeta danas su za velik dio ljudi uobičajen dio života. Prije nekoliko desetljeća mnoge od tih stvari bile su luksuz ili jednostavno nisu postojale. Upravo tu leži važan dio Šonjine argumentacije: standard raste, ali zajedno s njim rastu i očekivanja, pa se ono što je jučer bilo luksuz vrlo brzo pretvara u nešto što danas smatramo normalnim.
Hrvatska se pritom promijenila i na tržištu rada. Nekada je jedan od najvećih ekonomskih problema bila nezaposlenost, dok se danas u brojnim sektorima raspravlja o nedostatku radnika. Plaće su više, zaposlenost je snažnija, a Hrvatska se posljednjih godina približavala europskom prosjeku brže nego što je to dugo uspijevala.
To, naravno, ne znači da su svi problemi riješeni. Samo su se promijenili. Danas više govorimo o dostupnosti stanovanja, produktivnosti, kvaliteti institucija i sposobnosti gospodarstva da stvara veću dodanu vrijednost.
Upravo su nekretnine najbolji protuargument tezi da se danas živi bolje. Mlada osoba može imati višu plaću nego njezini roditelji u istoj dobi, više putovati i trošiti na stvari koje su nekada bile nedostupne, a svejedno se osjećati financijski slabije ako joj je kupnja vlastitog stana postala gotovo nedostižna.
Šonje taj problem ne svodi samo na visoke cijene ili pohlepu prodavatelja. Njega više zanima što ograničava ponudu: koliko se gradi, koliko traju procedure, kako funkcioniraju prostorni planovi, infrastruktura i regulacija. To je zapravo dobar primjer njegova načina razmišljanja o ekonomiji. Manje ga zanimaju moralne ocjene, a više mehanizmi koji objašnjavaju zašto se nešto događa.
Slično gleda i na hrvatski rast posljednjih godina. Europski fondovi, snažan turizam, osobna potrošnja, ulazak u eurozonu i Schengen stvorili su vrlo povoljno razdoblje, ali takvi uvjeti ne mogu trajati zauvijek. Ako Hrvatska želi nastaviti približavanje bogatijim europskim zemljama, sljedeća faza neće ovisiti samo o potrošnji i javnom novcu, nego prije svega o produktivnosti.
Drugim riječima, pitanje više nije samo koliko radimo, nego koliko vrijednosti stvaramo. Tu Šonje vidi prostor za novu generaciju poduzetnika, izvoz, tehnologiju i kvalitetnije poslovne modele, dok sporost javnog sektora i institucija ostaju ozbiljna kočnica.
Zato njegova tvrdnja da Hrvati nikada nisu živjeli bolje nije poruka da je svima dobro. Ona je prije podsjetnik da treba razlikovati dvije stvari: koliko smo objektivno bogatiji i koliko se bogato osjećamo.
Možda upravo u tom raskoraku leži najveći hrvatski ekonomski paradoks. Standard je rastao, ali su zajedno s njim rasla i očekivanja, pa se na bolji život naviknemo puno brže nego na višu cijenu kave.
Cijelo predavanje pogledajte na kanalu MOJ NOVAC na YouTube
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
