Usamljenost je neprepoznata bolest i novo (ne)normalno: Nismo stvoreni da budemo sami
Usamljenost slama dušu, ali i tijelo. Povezana je s moždanim udarima, srčanim bolestima, demencijom, kroničnom upalom i samoubojstvom; doslovno i figurativno slama nam srce. Jednako je smrtonosna kao da smo višegodišnji pušači ili alkoholičari. Opasnija je za zdravlje od pretilosti, koja se u modernom svijetu također razmahala. I što je još gore, nažalost, i dalje postajemo sve usamljeniji.
Logično pitanje: U vrijeme ubrzanog napretka u svim domenama, u vrijeme umjetne inteligencije koja ima odgovore na (skoro) sva pitanja, imamo li rješenje za ovu novu pandemiju? Zapravo imamo, i vrlo su jednostavna. Na nama je da shvatimo ozbiljnost ovog problema i posegnemo za njima.
Britanija je pionir u rješavanju ovog suvremenog problema, a od 2018. godine ima čak i ministra za usamljenost. Organizirala je javno-privatna partnerstva koja kroz druženja uživo povezuju milijune ljudi kroz programe poput zajedničkih šetnji prirodom, radionica pisanja pjesama i zajedničkog prikupljanja smeća. Ministar za usamljenost, iako nam se na prvi pogled tako ne čini, potreban je kao i ministar obrane ili vanjskih poslova. I druge zemlje pokušavaju riješiti ovaj gorući problem: Japan je također imenovao ministra za usamljenost, Švedska ima ministra za socijalna pitanja koji se intenzivno bavi ovim izazovom, a bilo je prijedloga i u Australiji i drugim zemljama za sličnu funkciju.
Ako su znanstvenici u pravu, socijalna izolacija na zapadu vjerojatno ubija daleko više ljudi svake godine nego terorizam i ubojstva, a javnost košta ogromne iznose u zdravstvenim troškovima. Jedna metastudija, koja je sumirala rezultate 148 drugih sličnih studija, potvrđuje da socijalne veze za 50 posto povećavaju naše šanse da ćemo za sedam godina biti živi. Zaključak: Ako želite preživjeti, nađite si društvo – treba vam zajednica.
Mnoge patologije povezane su s društvenom izolacijom. Kriza tridesetih godina prošlog stoljeća bila je ekonomski razorna, no ipak tada smrtnost nije porasla, nego zapravo pala. Zašto nismo imali više smrti iz očaja 1930-ih? Dijelom zato što su u 1930-im postojale zajedničke institucije — crkve, muški klubovi, ženske udruge, bridge klubovi, proširene obitelji — koje su ublažile bol i poniženje nezaposlenosti i ekonomskih teškoća.
Foto: Pexels
Ne radi se dakle o tome da nam nečeg nedostaje – čak suprotno, izobilje je oko nas. Paradoksalno, nikad nismo imali više alata za kontakte s drugim ljudima (uglavnom digitalne i virtualne), a istovremeno nikad nismo bili usamljeniji. Rješenja problema usamljenoti ne zahtijevaju visoke tehnologije niti basnoslovne budžete. Zapravo, jedna od najučinkovitijih strategija jednostavno je vratiti ljude u staromodne obrasce suživota, poput zajedničkih obroka, organiziranja zabava i međusobnog pomaganja. Treba nam zapravo staro normalno.
“Nismo kao vrsta stvoreni da budemo sami” kaže Paul Dolan, profesor bihevioralnih znanosti na Londonskoj školi ekonomije. “Najvažniji savjet za produljenje života, uz prestanak pušenja, je sljedeći: Ne budite usamljeni.” Kao vrsta evoluirali smo da budemo društvena bića, no bogatstvo nas tjera prema samoći. Dovoljni smo sami sebi – a zapravo nismo. Iako možemo iz udobnosti doma obaviti kupovinu, naručiti gotovo jelo, raditi dobro plaćene poslove – to nije sve što nam treba.
Na početku se smatralo da će nas Facebook i druge društvene mreže dodatno povezati, no mnogi stručnjaci sada drže da su nas ove platforme umjesto toga učinile još usamljenijima. Sve ovo može nam pomoći razumjeti krizu mentalnog zdravlja mladih ljudi tijekom posljednjih dvanaest godina. Često mislimo da su stariji ljudi najusamljeniji, no ankete otkrivaju da su mladi odrasli dvostruko češće osamljeni nego stariji građani.
Rješenje nisu ni kućni ljubimci kao prvo rješenje za usamljenost koje nam pada na pamet, a neće nas ni roboti ni botovi umjetne inteligencije izvući iz socijalne izolacije. Čini se da postoji nešto što možemo podijeliti samo s drugim čovjekom: s obitelji, prijateljima, kolegama, koji su živa ljudska bića.
Evo nekoliko primjera dobre prakse rješavanja ovih problema: Engleski grad Frome sa manje od 30 000 stanovnika obučio je više od 1100 volontera da budu “povezivači zajednice.” Oni potiču sugrađane da se pridruže događanjima ili sudjeluju u programima. Što se tiče fizičke infrastrukture za rješavanje usamljenosti, jedan primjer su “pričljive klupe“, koje su prihvaćene u Ujedinjenom Kraljevstvu, Švedskoj i Australiji. To je obična klupa u parku s natpisom koji potiče strance na razgovor; u jednom gradu Sjeverne Irske natpis kaže: “Sjednite ovdje ako ste spremni razgovarati s prolaznicima.”
Tu su također “brbljivi kafići” gdje se goste potiče na razgovor s drugima dok ispijaju kavu. Postoje i takozvane “knjižnice stvari“, gdje se možete družiti sa susjedima, posuditi opremu za roštiljanje, kampiranje, ili pak posuditi vlastitu opremu. Rješenja za usamljenost imaju jednu zajedničku karakteristiku — to su mali poticaji koji nas upućuju na druženje na način na koji smo kao vrsta evoluirali.
Kao zajednica trebali bismo se zapitati: hoće li naše društvo nastaviti tonuti u usamljenost ili ćemo pronaći put prema zajedništvu? I što će biti s našom djecom? Kako će se oni nositi s osjećajem usamljenosti u svijetu gdje su društvene mreže zamijenile stvarne interakcije? Mladi ljudi danas dvostruko češće prijavljuju usamljenost nego stariji građani. Dok se suočavaju s pritiscima „savršenog“ suvremenog života na društvenim mrežama, važno je da im pružimo alate za izgradnju pravih međuljudskih veza.
Rješenja su jednostavna — vraćanje starim običajima okupljanja i međusobne podrške. U svijetu koji postaje sve više podijeljen na razne načine, možda je najvažnije da shvatimo da smo kao ljudska bića stvoreni za povezanost, za zajednicu, da nismo samodostatni. Naša sreća i dobrobit ovise o tome koliko smo jedni drugima bliski.
Jer sreća je timski sport.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
