Jelena Ribić Pavelić osnivačica je Family Tales, platforme koja povezuje roditelje s piscima u svrhu kreiranja priče za svako dijete i njegovu situaciju.
Pod nazivom Ponekad predstavljen je i njen novi inovativan projekt usmjeren podizanju svjesnosti o emocionalnom sagorijevanju majki, a koje je često uzrokovano nedostatkom podrške majčine okoline. Evo što je otkrila za portal Mojnovac.hr!
-
Kako ti zarađuješ svoj novac, kako je krenuo tvoj poduzetnički put, čime se sve sada baviš i što najviše voliš raditi?
Devet godina radila sam u medijima, a onda, zbog niza životnih događaja i okolnosti krenula nekim drugim putem kroz poduzetnišvo. Kad sam osnovala Family Tales, željela sam napraviti platformu koja će povezivati roditelje s piscima, kako bi svoje obiteljske priče mogli pretvoriti u bajke za svoju djecu. Osobno sam napisala oko 400 takvih priča za djecu koja odrastaju u različitim okolnostima, od domova ispunjenih ljubavlju do domova socijalne skrbi.
Upravo ova druga okruženja obilježila su moj put, jer se vrlo brzo pokazalo da djeca koja prolaze kroz teške stvari, na priče koje sam im pisala reagiraju najbolje. Nevjerojatna je snaga u tome da djetetu priču o njemu ispričate iz neke druge perspektive. Zbog toga, u razvoju svog projekta, sve više sam se odmicala od komercijalne ideje platforme i sve više približavala lijekovitim potencijalima pristupa. Okružila sam se sa stručnjacima iz područja psihologije, mentalnog zdravlja; znanstvenicima i istraživačima iz domene ranog djetinjstva, s naglaskom na intervencijske metode i tehnike u području dječje traume.
Sa željom da znanstveno validiram pristup stvaranja priča po metodi pretvaranja dječjih emocionalnih iskustava u terapijske bajke za njih, susrela sam se s problemom nedostatka metoda mjerenja emocije kod tako male djece. Tada sam se sve više počela zanimati za tzv. grafički jezik, odnosno komunikaciju kroz crteže.
Dječji crteži govore nam puno o svijetu u njima, ako ih znamo čitati. Znanost je u tom području odradila sjajan posao dekodiranja simbola, uzoraka, elemenata koje djeca koriste da bi nam rekli da nisu dobro, a ja sam si dala u zadatak učiniti taj jezik razumljiv ljudima van profesionalnih okruženja.
Trenutno radim na aplikaciji na principu umjetne inteligencije koja bi omogućila roditeljima male djece (2-7 godina), da skeniranjem njihovih crteža dobiju uvid o njihovom emocionalnom i mentalnom razvoju. Trenutno završavam studij psihologije na Sveučilištu Essex u Velikoj Britaniji. Ta je prekvalifikacija bila nužna, jer moj životni smjer je sad zbilja nekako jasan. Aplikacija koju spominjem nosi naziv SNOOPY, a na taj put, koji će svakako trajati neko vrijeme dok ne postane proizvod, nisam se lako odvažila.
Znam koliko rada i posvećenosti takav projekt zahtjeva, no uz sebe sam imala osobu koja me, neću reći nagovorila, već ohrabrila da krenem. To je Zoran Šteković, osnivač i CEO tvrtke Shape 404 i moj dragi prijatelj. Zoki je prije nešto više od 3 mjeseca iznenada preminuo, a njegovo znanje i iskustvo, stručnost, i povrh svega ljubav, vjera u mene i ovaj projekt, stvorili su mi uvjete da mogu raditi na nečem tako lijepom. Puno Zokija je u duši projekta SNOOPY i ma kojim putem se on u konačnici bude realizirao, na tome ću uvijek biti neizmjerno zahvalna. Ja vjerujem da ću uspjeti.
Puno je toga što se na mom putu događalo i događa se, no uz sve lijepo i teško što se događa, trajan je osjećaj ponosa na sve što radim, jer zbilja vjerujem da ima smisla. Jedna od tih lijepih stvari je i PONEKAD – projekt koji se bavi teškim, no neizgovorenim osjećajima svakog životnog razdoblja.
-
Što je Ponekad i kako si došla na ideju za taj projekt?
PONEKAD konceptualni pristup podršci mentalnom zdravlju. Projekt se bavi svakodnevnim izazovima, odnosno fokus je na onoj boli, tuzi, osjećajima bespomoćnosti, krivnje, srama i težine koji se ne uklapaju u nijednu dijagnozu, već su dio patnje koja se događa svima i koja je neizbježna. PONEKAD su zapravo poklon kutije koje sadrže pisma ljudi koji su nedavno prošli kroz neko specifično teško iskustvo, a namijenjene su kao poklon podrške onima koji sada kroz to prolaze. U prvom izdanju kutija, fokusirala sam se na posebno osjetljivu i često zanemarenu skupinu društva, a to su mlade majke.
Kutija Ponekad je poklon namijenjen trudnicama i mladim majkama, a sadrži 24 intimna pisma žena koje su nedavno prošle kroz to iskustvo. Svako pismo adresirano je osjećajem ili situacijom u kojoj je svakoj mami potrebna podrška. U svakoj kutiji nalazi se i jedno prazno pismo koje može ispuniti osoba (ili više njih) koja kutiju poklanja. Na taj način, Ponekad prestaje biti samo poklon, već postaje gesta podrške.
Kroz svoje pismo možete mamu ohrabriti da vam se obrati u svim svojim stanjima – i kad je ponosna sama na sebe i kad se sama sebe srami.
Kupnjom Ponekad kutije ne podržavate samo mamu kojoj ste je poklonili. Dio prihoda od svake prodane kutije omogućuje provođenje programa MAMA TREBA BITI DOBRO kroz koji financiramo individualnu stručnu pomoć mladim obiteljima koje žele biti dobro, no ne znaju kako. U prvom krugu prijava za program, javile su nam se 23 mlade mame i dva tate.
PONEKAD je moj način da budem svijet koji je meni trebao. Projekt se bavi neizbježnim, ali neizgovorenim osjećajima različitih životnih razdoblja. Mentalno zdravlje posljednjih je godina velika tema kojoj se pristupa raznoliko, generalno ili specifično, preventivno ili kroz borbu za efikasniji zdravstveni sustav u pružanju podrške nakon određene dijagnoze.
No, između poraznih statistika i zabrinjavajućih projekcija, između pokušaja uklanjanja stigme oko mentalnog zdravlja te lokalnih i nacionalnih kampanja podizanja svjesnosti o važnosti mentalne higijene, čitavo se vrijeme nekome događa nešto teško. To teško ne uklapa se u nijednu statistiku, ne traži dijagnozu i može se opisati kao neizbježno. Jer, tuga, patnja i teško sastavni su dio baš svakog života. No, puno je te tuge i dalje neizgovoreno. Kroz Ponekad želim ohrabriti one koji su nedavno prošli kroz neko određeno iskustvo, da izgovore kroz pisma ono što su prešutjeli zbog srama ili straha od osude. Vrijeme je da to odradimo. Jedino tako možemo naučiti kako jedni drugima možemo biti bolja podrška, ne samo u dijagnozi, već u ono svakodnevno teškom.
-
Kakav je tvoj odnos prema novcu i je li se on mijenjao s godinama?
Što se tiče mog odnosa prema novcu, on je bio turbulentan, jer se događao u krajnostima. Tijekom djetinjstva i odrastanja, novac nikad nije bio nešto o čemu sam morala misliti. Rano sam počela raditi i dobro zarađivati pa ni tada o novcu nisam razmišljala. Onda je u sredini dvadesetih došao zaokret u toj naizgled idiličnoj životnoj radnji, kad sam pristala biti jamac za dva kredita koja sam na kraju i otplatila. To razdoblje je bilo za mene paralizirajuće, teško i razočaravajuće. Nisam se uopće dobro nosila s tom situacijom. To je bio apsolutni reset i bile su potrebne godine da se odnos mene i novca balansira.
Danas novac volim, jer mi je on prijevoz do svega što želim. Bez novca ne mogu biti slobodna, glasna i svoja. To me najviše motivira u tome da zarađujem više.
-
U što investiraš?
U sebe – odnose, osobni, emocionalni i akademski razvoj. U posao sam investirala godinama, a sad bih rekla da radim s onim što imam da bih stvorila nešto što ima smisla – sadržajno i matematički.
-
Koje si pogreške napravila dosada s novcem? A koje u biznisu?
S novcem da sam trošila više nego što sam imala, da nisam štedjela, da sam bila dva puta jamac za kredite koje sam na kraju i morala otplatiti, da sam u to razdoblje ušla negirajući da će odgovornost za tuđe dugove utjecati na moj stil života (jer, mogu ja to), da nisam bila iskrena sama prema sebi, pa onda posljedično ni prema drugima, da nisam jasno izgovarala probleme i da sam na trenutak dopustila da me novac definira kao osobu.
U poslu – na početku sam zbog neiskustva u poduzetništvu bila dosta nesigurna pa mi je trebalo vremena da tuđu perspektivu ne primjenjujem samo zato što dolazi od nekog tko je iskusniji i uspješniji. Zvuči kao dosta nezreli stav ovako dok to sad izgovaram, no ustvari sam i bila poslovno nezrela tada. No, i ta je faza dio te vožnje, voljela bih da sam to tada doživljavala manje dramatično.
Uz to, a opet je vezano za vlastitu nesigurnost, uvijek sam se previše družila s onima koji su navijali za mene, a premalo s onima kojima su moji projekti bili loši. To su ljudi koji su zapravo vidjeli sve što može poći po zlu, no ja sam ih nekako izbjegavala jer mi je bilo ugodnije tamo gdje su me hvalili. Voljela bih da sam kritiku ranije usvojila kao neku vrstu mentorstva. Danas jako cijenim perspektivu najgoreg scenarija za svaki projekt koji radim i volim razgovarati o tome.
Zbog potrebe za potvrdom, previše sam sebe davala na mjestima di uopće nisam trebala biti. Danas jako pažljivo biram za koji stol ću sjesti i s kim.
-
Može li se živjeti od pisanja?
Ne znam može li se živjeti kao pjesnik ili književnik u tradicionalnom smislu, no od pisanja se svakako može, kao i od većine drugih zanimanja ako je osoba koja to radi vrijedna, kreativna, inovativna, poduzetna, prizemljena, hrabra i strpljiva. Ponekad se sve te osobine trebaju poklopiti i s dobrim tajmingom i vlastitom sposobnošću da odrediš cijenu na svaku riječ koju napišeš. Ja sam prvu priču napisala za 30 eura (200 kuna), a zadnju za 1700 eura. Sve između te dvije brojke je iskustvo i rad, prije svega na sebi. Danas, svaki puta kad netko pokuša spustiti moju cijenu za priču, ja taj posao odbijem i napišem jednu priču besplatno za dijete koje odrasta u teškim okolnostima. Jer mogu.
Pitao me nedavno jedan dragi prijatelj da mu objasnim kako je moguće da sam napisala 400 priča, i to dobrih priča, a još uvijek nisam bogata? I ustvari je odgovor vrlo jednostavan: zato što ja nikad nisam zapravo odlučila živjeti od pisanja. Ono je bilo moj početak potovanja do mjesta di sam danas. A da bih došla do mjesta di sam danas, u smislu ideja, uvida, iskustva, znanja i razine inovativnosti, novac od svake te priče je morao biti uložen u neki korak koji je bio potreban. Da sam htjela živjeti od pisanja priča za djecu, vjerujem da sam mogla. Odnosno, sigurna sam da sam mogla. Meni je pisanje ustvari bilo alat za preživljavanje puta ovog trenutka di mi je baš lijepo – radim na lijepim projektima koji imaju smisla.
Inače, najbolji plaćeni poslovi koje sam u svom životu odradila pisanjem nisu ni priče ni biografije, već naručeni govori lidera iz različitih područja. Pisala sam tekstove koje su izgovarali CEO-evi globalnih tech kompanija i organizacija iz domene održivog razvoja i ljudskih prava.
Govorimo o klijentima koji su na visokim pozicijama moći i ja sam uvijek uspjela osjetiti što i kako moraju izgovoriti ne bi li se povezali s publikom kojoj se obraćaju. Jer kad se povežeš s publikom, dobiješ pažnju koja je potrebna da kažeš sve što je važno i da te oni čuju. To nije jednostavan posao, zahtijeva posvećenost i puno istraživanja, ali je fantastično plaćen i od njega se može živjeti bolje nego što većina može zamisliti.
Emocija će uvijek imati cijenu, posebice među onima koji je ne znaju izraziti, da ne kažem među onima koji je gotovo i nemaju, ali zbog svoje pozicije im je važno pretvarati se da nije tako. I tu dolazimo do problema. Jedna razina tog problema je grozan osjećaj kad svoje riječi ugledaš kao inspirativni citat na društvenim mrežama s potpisom nekog drugog, ali ok, to je ego. Druga razina je mnogo ozbiljnija, jer što se više probijaš u tom svijetu, sve moćnijim ljudima stavljaš riječi u usta i ja to naprosto nisam mogla. Razumijem da je svijet prijetvoran u puno svojih elemenata, no svijesno sudjelovati u toj nekoj vrsti manipulacije je krivo. Da se razumijemo, nisu govori koje sam ja pisala započeli ratove. Ustvari, ništa opasno se tu nije događalo. Svejedno, osjećala sam se loše u toj ulozi.
-
Imaš iskustvo pitchanja pred velikim investitorima. Živjela si u Londonu. Što o tome možeš podijeliti s nama? Zašto misliš da svega 2 posto kapitala ide start-upima u ženskom vlasništvu?
Nemam neko formirano mišljenje o tome, no moje iskustvo je zapravo jako pozitivno. Kad sam imala projekt koji je bio zreo za investiciju, to što sam žena nije bila prepreka. Moja priča je tu možda malo neobična – pri kraju due diligenca oko nekoliko stotina tisuća eura investicije za Family Tales (tada komercijalnu platformu za povezivanje roditelja s piscima) ja sam odustala. Razlog zbog kojeg nisam uzela taj novac bio je u tome što sam znala da ono što smo dogovorili neću moći ispoštovati.
Odnosno, da budem iskrena, nisam bila sigurna i bojala sam se krenuti u to partnerstvo. U to vrijeme, naime, napisala sam prvu priču djetetu koje je bilo prošlo izuzetno traumatično iskustvo, a ta je priča učinila dovoljno da za mene čuju vrhunski stručnjaci iz područja dječje psihologije. Mene je taj healing potencijal tih priča snažno privlačio i prije, no nakon te konkretne priče doslolvno nisam više mogla prestati razmišljati o tome.
Kako originalni dogovor s investitorima nije uključivao social impact komponentu, već je trebalo izgraditi 100 % komercijalnu platformu, jedina razumna stvar bila je razići se, prije nego što dođemo u problem. Sadašnja Jelena, koja je ipak malo iskusnija od one iz te situacije, možda bi se više potrudila ispregovarati neku bolju opciju kao riješenje, no zapravo ne žalim. Sve je točno tako kako treba biti.
U skorijoj budućnosti, planiram fundraising za AI projekt i znam već sada što se treba dogoditi prije nego ću stati pred nekog investitora i to ću učiniti tek da projekt bude na razini da kad ga predstavim druga strana ne mora previše razmišljati. Sad sam zrelija i znam točno kakve investitore želim i što želim od tog odnosa. Mislim da to što sam žena neće biti nikakav problem na tom putu. Barem ne na mjestima na koja ja planiram ići. Sigurna sam da se iza tog postotka od 2 % kapitala koji je na raspolaganju ženskim osnivačicama krije nešto što je problematično i gdje ženama treba veća podrška, no ne znam dovoljno da bih rekla što je to točno.
-
Što bi poručila mlađoj sebi, svojoj kćerki, ali i svim čitateljima našeg portala o novcu i općenito poslu i životu? Što bi voljela da si ti saznala/osvijestila ranije?
Voljela bih da sam ranije obavila sama sa sobom razgovor o tome što je dobar život. Ne u očima većine, već dobar život u mojoj definiciji, moje vlastito poimanje uspjeha, jer je ispalo da puno toga što ulazi u taj pojam ja već zapravo imam. Mislim da svatko, posebice na poduzetničkog putu mora sam sa sobom definirati uspjeh.
Ja sam to bila radila na neki svoj način, tako da sam na 15-ak minuta svaki dan zamišljala kako se osjećam u trenutku uspjeha i jedan od ključnih momenata tih mojih maštanja bio je taj da sam znala da se uslijed osjećaja uspjeha moram znati da sam putem postala bolja osoba. Ta informacija o tome što je meni važno i dan danas me divno služi. Puno je prilika za iznevjeriti sam sebe, no ovako ih lakše prepoznam, pa onda i propustim.
Što se tiče novca, voljela bih da sam više razgovarala o njemu i da su drugi više razgovarali o tome.
Foto: Jelena Ribić