Unutarnji PR: Najuvjerljivije financijske laži govorimo sami sebi
Svaka ozbiljna tvrtka ima neki oblik odnosa s javnošću.
Neke imaju odjel, neke agenciju, a neke vlasnika koji u kriznom trenutku otvori LinkedIn i napiše status. I to je tehnički PR, samo s nešto većim operativnim rizikom.
Ali svi imamo još jedan komunikacijski odjel o kojem rijetko govorimo.
Unutarnji PR.
To je dio uma koji uređuje priču o nama. Bira informacije, ublažava neugodne činjenice, naglašava dobre namjere i priprema objašnjenje zbog kojeg ćemo u vlastitim očima ponovno izgledati razumno.
Nismo odustali od štednje. „Ovaj mjesec imali smo izvanredne troškove.“
Nismo se bojali nazvati kupca. „Nismo htjeli biti napadni.“
Nismo pogrešno procijenili investiciju. „Tržište nije bilo spremno.“
Nismo impulzivno kupili nešto što nam ne treba. „Uložili smo u kvalitetu života.“
Unutarnji PR rijetko izravno laže. On je sofisticiraniji. Govori istinu selektivno. Uzme jednu stvarnu okolnost i stavi je pod reflektor, dok naš dio odgovornosti ostane u mraku.
U tome je njegova snaga. Potpuna laž teško se održava. Poluistina je puno udobnija.
U poslu je to posebno vidljivo kada analiziramo izgubljenu prodaju. Razlog je cijena. Kupac je tako rekao i slučaj je zatvoren. Ne moramo provjeriti jesmo li razumjeli problem, razgovarali s pravom osobom, objasnili vrijednost ili tri tjedna besplatno savjetovali nekoga tko nikada nije imao ovlast kupiti.
„Izgubili smo zbog cijene“ zvuči tržišno. „Nismo dobro vodili proces“ zvuči osobno.
Mozak preferira prvu verziju.
Isto radimo s novcem. Kada investicija naraste, dokaz je da smo dobro procijenili. Kada padne, govorimo da smo dugoročni investitori. Ponekad stvarno jesmo. Ponekad samo ne želimo priznati da više nemamo tezu, nego nadu.
Drugima sudimo po ponašanju. Sebi po namjeri.
Kolega koji kasni ne poštuje naše vrijeme. Mi kasnimo jer je promet bio kaos. Drugi troše neodgovorno. Mi smo se „počastili nakon teškog mjeseca“. Konkurent preuveličava. Mi samo snažnije komuniciramo potencijal.
Nije ugodno priznati koliko je naš moral ponekad ovisan o tome tko pripovijeda priču.
Unutarnji PR ima korisnu funkciju. Bez njega bismo se raspali nakon svake pogreške. Treba nam sposobnost da događaj stavimo u širi kontekst, oprostimo si i nastavimo. Problem nije što sebi objašnjavamo život. Problem je kada objašnjenje potpuno zamijeni odgovornost.
Postoji razlika između samosuosjećanja i samoprevare.
Samosuosjećanje kaže: „Pogriješio sam, ali to ne znači da sam bezvrijedan.“
Samoprevara kaže: „Nisam pogriješio, samo me nitko nije razumio.“
Prva rečenica daje prostor za rast. Druga čuva ego, ali zaključava obrazac.
I ja imam svoje omiljene PR poruke. Kada preuzmem previše projekata, kažem da sam ambiciozan. Kada teško delegiram, kažem da mi je stalo do kvalitete. Kada isti način rada više ne funkcionira, kažem da sam dosljedan.
Sve su te rečenice djelomično točne. Upravo zato su opasne.
Ponekad jesam ambiciozan. Ponekad samo ne znam reći ne. Ponekad mi je stvarno stalo do kvalitete. Ponekad želim kontrolu. Ponekad je dosljednost vrlina. Ponekad je elegantan naziv za tvrdoglavost.
Zrelost nije potpuno utišati unutarnji PR. To vjerojatno nije moguće. Zrelost je povremeno zatražiti neuređenu verziju događaja.
Što se stvarno dogodilo? Koju činjenicu preskačem? Koji dio priče štiti moju sliku o sebi? Što bih rekao da istu situaciju opisuje netko drugi?
Najskuplja financijska laž nije nužno ona koju nam proda tržište.
Ponekad je to objašnjenje koje smo toliko puta ponovili sami sebi da više ne moramo promijeniti ni odluku ni naviku.
Brojke su koristan protuotrov unutarnjem PR-u, ali samo ako ih ne uređujemo jednako selektivno kao priču. Nije dovoljno gledati prihod bez marže, vrijednost portfelja bez uplaćenog kapitala ili broj leadova bez konverzije. Svaka metrika može postati alibi ako je izaberemo zato što nam trenutno najljepše stoji.
Dobar financijski pregled ne služi tome da se osjećamo dobro. Služi tome da dovoljno rano vidimo što više ne možemo objasniti riječima.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
