AI mijenja pravila igre prije nego što smo ih stigli dogovoriti
U financijama “izloženost” znači nešto vrlo jednostavno: ako se nešto dogodi “tamo negdje”, posljedice možete osjetiti i vi. Ne morate ništa kupiti, potpisati ni svjesno odabrati. Dovoljno je da ste dio sustava.
Umjetnoj inteligenciji smo svi danas izloženi najmanje tri puta. Kroz posao kojim zarađujemo, kroz novac koji odvajamo za budućnost i kroz energiju i infrastrukturu koje svi zajedno plaćamo. Nijedan od ta tri ugovora nismo potpisale. AI je jednostavno počeo ulaziti u naš rad, naše investicije i našu svakodnevicu brže nego što smo stigle odlučiti pod kojim ga uvjetima uopće želimo.
Prema studiji Međunarodne organizacije rada (ILO) i poljskog instituta NASK, otprilike svaki četvrti posao na svijetu na neki je način izložen generativnoj umjetnoj inteligenciji. Ta brojka zvuči dovoljno neutralno da preko nje lako prijeđemo. Prosjek, međutim, skriva ono zbog čega je studija uopće bila zanimljiva.
U najizloženiju kategoriju spada 3,3 posto svjetske zaposlenosti, ali razlika između žena i muškaraca je značajna: 4,7 posto ženske naspram 2,4 posto muške zaposlenosti. U zemljama visokog dohotka razlika se dodatno širi, na 9,6 posto naspram 3,5 posto. Razlog nije misteriozan. Žene i dalje čine velik dio zaposlenih u administraciji, podršci, obradi podataka, računovodstvu i koordinaciji, upravo u poslovima koje je relativno lako rastaviti na niz zadataka koje AI može preuzeti. Europa i Srednja Azija pritom su među regijama s posebno izraženim rodnim razlikama.
To ne znači da će ti poslovi jednostavno nestati. ILO uglavnom govori o njihovoj transformaciji. Ali “transformacija” je zgodna riječ jer zvuči puno bezazlenije od onoga što može značiti u praksi. Može značiti da vam AI ukloni nekoliko besmislenih zadataka i ostavi više vremena za kvalitetniji rad. A može značiti i da poslodavac zaključi da jedna osoba sada može raditi posao koji su prije radile dvije. Možda vas nitko neće otpustiti. možda ćete samo jednog dana shvatiti da radite sasvim drukčiji posao od onoga za koji ste se zaposlile, uz ista ili veća očekivanja.
Meni je još važnije ono o čemu se puno manje govori: poslovi koje AI prvi preuzima često nisu samo monotoni poslovi. To su i poslovi kroz koje se uči. Prvi tekst koji napiše junior, prva tablica, prvi nacrt ugovora, prvo organiziranje projekta. Prva pogreška nakon koje vam netko objasni što ste napravile krivo i zašto. Ako te prve prečke uklonimo zato što ih alat može odraditi brže i jeftinije, kompanija danas dobiva bolju računicu, ali što dobivamo za pet ili deset godina? Kako nastaje dobra urednica ako nitko više nije bio junior? Kako nastaje voditeljica tima ako nitko nije prošao kroz operativni dio posla?
Za žene je to posebno osjetljivo jer početni poslovi nisu uvijek samo početak karijere. Često su i povratak nakon rodiljnog dopusta, nekoliko godina skrbi za djecu ili roditelje, selidbe, razvoda, promjene profesije ili jednostavno života koji nije išao savršeno ravnom linijom. Ako nestanu prve prečke, ne gubimo samo određena radna mjesta. Gubimo i vrata kroz koja se u karijeru ulazi i vraća.
I tu dolazimo do paradoksa koji mi je teško ignorirati. Kao radnica želite da AI ne učini vaš posao suvišnim. Kao štediša želite da kompanije koje ulažu golem kapital u AI uspiju ostvariti povrat. To nisu iste želje i ne moraju za vas završiti jednako dobro.
U Hrvatskoj svakog mjeseca dio bruto plaće zaposlenih odlazi u drugi mirovinski stup. Taj novac ne sjedi na računu, nego se ulaže. Ovisno o kategoriji, mirovinski fondovi dio imovine izlažu dioničkom tržištu, domaćem i međunarodnom. A globalno dioničko tržište posljednjih je godina postalo izrazito koncentrirano u malom broju najvećih kompanija, među kojima dominiraju upravo tehnološki divovi koji ulažu goleme iznose u razvoj umjetne inteligencije.
Sedam najvećih tehnoloških kompanija danas čini otprilike trećinu vrijednosti američkog indeksa S&P 500, dok deset najvećih kompanija čini blizu dvije petine njegove ukupne tržišne kapitalizacije. To nije optužba ni prognoza. Ulaganje u tehnološke kompanije nije samo po sebi loše, a veća izloženost dionicama za mlađe štediše može biti potpuno racionalna. Ali činjenica je da se velik dio svjetskog kapitala danas oslanja na pretpostavku da će investicijski ciklus AI-a uspjeti.
A ako uspije, ostaje puno važnije pitanje: kome će taj uspjeh pripasti? Hoće li radnica zahvaljujući većoj produktivnosti raditi kraće i biti bolje plaćena? Hoće li potrošačica dobiti jeftiniju uslugu? Ili će najveći dio koristi završiti kao veća marža i veća tržišna vrijednost kompanije? O tome se govori puno manje nego o tome koliko je novi AI model brži ili “pametniji” od prethodnog. A možda je upravo to najvažnije financijsko pitanje cijele priče. Tehnologija može povećati ukupnu vrijednost ekonomije, ali to nam još ništa ne govori o tome tko će tu vrijednost dobiti.
AI na ekranu izgleda gotovo nematerijalno. Upišemo pitanje, dobijemo odgovor, zatvorimo prozor. Iza toga, međutim, postoji vrlo fizički svijet: čipovi, serveri, podatkovni centri, električne mreže, voda za hlađenje, minerali i sve veća količina elektroničke infrastrukture.
Potrošnja električne energije podatkovnih centara ubrzano raste, a AI je jedan od glavnih pokretača tog rasta. Istodobno najveće tehnološke kompanije ulažu stotine milijardi dolara u nove podatkovne centre, čipove i energetsku infrastrukturu. Kapitalna ulaganja samo nekoliko najvećih tehnoloških kompanija danas su usporediva s ukupnim svjetskim ulaganjima u proizvodnju nafte i plina.
Ta usporedba zaslužuje malo više pažnje nego što joj obično dajemo.
Sav taj novac mora negdje ostvariti povrat. Ne kroz naše oduševljenje novom tehnologijom, nego kroz pretplate, poslovne licence, oglašavanje, automatizaciju, veće marže, prodaju infrastrukture i smanjenje troškova rada. Drugim riječima, golema tehnološka investicija ne može zauvijek živjeti od obećanja. U jednom trenutku mora početi proizvoditi golemi prihod.
Iz toga ne slijedi zaključak da je AI “loš” i da ga treba zaustaviti. To bi bilo prejednostavno. Ako umjetna inteligencija pomogne razviti novi lijek, ranije otkriti bolest, poboljšati obrazovanje, ubrzati znanstvena istraživanja ili učinkovitije upravljati energijom, korist može biti golema. Ali upravo zato treba postaviti pitanje koje smo zasad uglavnom preskočili: koja upotreba opravdava trošak?
Nije isto koristiti ogromnu računalnu infrastrukturu za istraživanje bolesti i za generiranje milijuna marketinških objava, lažnih fotografija, nepotrebnih videa i sadržaja koji postoji samo zato što ga sada možemo proizvesti gotovo bez ljudskog rada. Tehnološka mogućnost nije isto što i društvena vrijednost. To što nešto možemo napraviti više, brže i jeftinije ne znači automatski da nam toga treba više.
Vrlo lako bismo mogli upasti u prilično beskorisnu raspravu. Ili ste za AI pa ste navodno moderni i razumijete budućnost, ili ste protiv pa vas se može proglasiti osobom koja se boji tehnologije i promjena. Meni nijedna pozicija nije posebno zanimljiva. Puno je zanimljivije pitati tko donosi odluke, tko preuzima rizik i tko uzima dobit.
Jer tehnologija sama ne odlučuje da će se određeni posao automatizirati. Netko donosi tu poslovnu odluku. AI ne odlučuje da će se stotine milijardi dolara uložiti u podatkovne centre. Netko odlučuje kamo ide taj kapital. AI ne odlučuje hoće li dva sata ušteđenog rada postati dva sata našeg slobodnog vremena ili još četiri zadatka. To odlučuju ljudi i organizacije.
Naravno da ima smisla pogledati vlastiti posao i razumjeti koji se njegovi dijelovi mogu automatizirati. Ima smisla znati gdje nam je uložen novac. Ima smisla naučiti koristiti AI tamo gdje nam stvarno može pomoći. Ali postoji nešto što me u cijeloj raspravi počinje smetati: gotovo svaki odgovor ponovno završava na pojedincu. Naučite AI. Prekvalificirajte se. Budite fleksibilne. Prilagodite se. Provjerite svoj fond. Budite spremne na promjene.
Sve su to razumni savjeti. Ali nisu odgovor na sistemski problem.
Zaposlenica nije odlučila automatizirati svoje radno mjesto. Štediša nije odredila strukturu globalnog tržišta kapitala. Građanka nije odlučila koliko će se podatkovnih centara graditi, gdje će se graditi ni iz kojih će se izvora napajati energijom. Od pojedinca možemo očekivati da bude informiran i da donosi što pametnije odluke za sebe. Ne možemo od njega očekivati da sam upravlja rizicima sustava vrijednog bilijune dolara.
I upravo tu, po meni, prestaje rasprava o tome jesmo li “za” ili “protiv” umjetne inteligencije i počinje puno ozbiljnija rasprava o tome kakav tehnološki razvoj uopće želimo.
Napredak nije prirodna pojava koja nam se jednostavno dogodi. Netko odlučuje gdje će se tehnologija koristiti, netko od nje zarađuje i netko plaća njezinu cijenu. Ako smo joj već izložene svojim radom, svojim novcem i resursima društva u kojem živimo, onda imamo pravo pitati puno više od toga što AI još može napraviti. Imamo pravo pitati kome sve to zapravo služi.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
