Najvažnija investicija vašeg života nema veze s dionicama, nekretninama ni štednjom
Ulažemo godinama, a pravi prinos vidimo tek mnogo kasnije. Riječ je, naravno, o našoj djeci – zato vrijedi dobro razmisliti u što ulažemo njihov najvrjedniji kapital: vrijeme.
Koliko ste ove školske godine spremni uložiti u svoje dijete?
Ne mislim pritom na novu odjeću, mobitel, putovanje ili novac koji možda odvajate za njegovu budućnost, nego na desetke, pa i stotine sati koje će tijekom ove školske godine provesti na sportu, jezicima, glazbi, matematici i drugim aktivnostima – i na novac koji ćete za njih izdvojiti.
Kada sve to zbrojimo tijekom jednog djetinjstva, riječ je o ozbiljnoj investiciji. Ipak, mnogo je važnije pitanje što će od svega toga djetetu doista ostati kad program završi.
Roditelji će nerijetko satima proučavati uvjete kredita, uspoređivati cijene automobila ili računati isplativost neke investicije, dok aktivnost na kojoj će njihovo dijete tijekom nekoliko godina provesti stotine sati ponekad odaberu zato što je blizu, termin im odgovara ili tamo ide prijatelj iz razreda. Možda bismo upravo kod najvažnije investicije svojega života trebali napraviti malo ozbiljniji „due diligence“.
Cijena programa govori koliko ćemo ga platiti. Ne govori nam nužno kolika je njegova vrijednost za razvoj našega djeteta.
Kada govorimo o ulaganju u dijete, ne možemo ga usporediti s „projektom“ koji treba optimizirati kako bi dijete jednoga dana postalo što uspješnija odrasla osoba. Djetinjstvo nije pripremni tečaj za uspješnu karijeru, a njegova vrijednost sigurno se ne mjeri školskim, sportskim ili nekim drugim postignućima.
No, kao roditelji ipak svakodnevno donosimo odluke koje utječu na djetetov razvoj. Biramo vrtić i školu, aktivnosti, knjige, sportove, jezike, način na koji provodi slobodno vrijeme i, možda najvažnije, iskustva kojima ćemo ga izložiti. Zato se vrijedi zapitati što od svega toga želimo da dijete ponese sa sobom u život.
Možemo mu jednoga dana ostaviti stan, štednju ili neki drugi oblik materijalne sigurnosti, ali ne možemo mu naknadno prepisati sposobnost da uči, razmišlja, usmjeri pažnju, rješava probleme, komunicira, podnese neuspjeh i ponovno pokuša. Te se sposobnosti razvijaju postupno, kroz tisuće malih iskustava tijekom odrastanja. Upravo je zato vrijeme možda najvrjedniji kapital koji dijete ima. Novac koji smo potrošili možemo ponovno zaraditi, ali sat djetinjstva ne možemo vratiti.
U svijetu financija dobro poznajemo snagu složenog prinosa: što ranije počnemo ulagati, to više vremena naše ulaganje ima za rast. Dječji razvoj, naravno, nije financijska formula, ali analogija je zanimljiva jer se i sposobnosti koje dijete razvija međusobno nadograđuju i umnožavaju.
Dijete koje dobro razumije jezik, i materinji i strani, lakše razumije ono što čita, a dobro razumijevanje pročitanoga kasnije mu olakšava učenje iz teksta. Dijete koje je razvilo razumijevanje brojeva i količina ima bolju osnovu za složenije matematičke koncepte, dok mu sposobnost usmjeravanja pažnje pomaže da slijedi uputu, zadrži važne informacije i ostane uz zadatak dovoljno dugo da ga riješi. Ako je pritom naučilo da pogreška nije katastrofa nego normalan dio procesa učenja, veća je vjerojatnost da će nakon neuspjeha pokušati ponovno.
Jedna sposobnost tako postaje oslonac za razvoj druge, a male razvojne prednosti tijekom vremena mogu otvoriti prostor za nova iskustva i novo učenje. Zato nakon godine dana neke aktivnosti možda nije najvažnije pitati koliko je pjesmica, riječi, formula ili postupaka dijete naučilo, nego što u njemu ostaje nakon što je program završio.
Rujan je tradicionalno vrijeme roditeljskog kombiniranja rasporeda. Sport, strani jezik, glazbena škola, matematika, ples, robotika, programiranje – mogućnosti je više nego ikada, a dječji dan i dalje ima samo 24 sata.
Pri odabiru, razumljivo, pitamo koliko program košta, koliko traje, koliko je udaljeno mjesto održavanja i možemo li ga uklopiti uz školu i ostale obveze. Međutim, uz sva ta praktična pitanja postoji jedno još važnije: što se tijekom tih 60 ili 90 minuta zapravo događa s našim djetetom?
Je li uglavnom pasivno ili aktivno razmišlja, govori, istražuje, računa, postavlja pitanja, manipulira predmetima, koristi maštu, surađuje, griješi, traži druga rješenja i pokušava ponovno? Na računu, oba sata traju jednako, ali njihova razvojna vrijednost ne mora biti ni približno ista. Zato najskuplja aktivnost nije nužno najbolja, ali ni najjeftinija nije automatski najpovoljnija jer, kao i kod svake druge investicije, cijena i vrijednost nisu ista stvar.
Postoji još jedan kriterij prema kojem roditelji često procjenjuju kvalitetu neke aktivnosti. Nakon sata pitamo dijete: „Je li ti bilo zabavno?“ Naravno da želimo da djeca uživaju u onome što rade, a kod male djece igra, znatiželja i pozitivne emocije prirodan su put prema učenju. Ako dijete mjesecima s nelagodom odlazi na neku aktivnost, to svakako ne treba ignorirati. No posljednjih smo godina, čini mi se, otišli u drugu krajnost: gotovo se podrazumijeva da kvalitetno učenje mora biti zanimljivo i zabavno od prve do posljednje minute.
Ne mora. Zabavno i korisno nisu sinonimi. Učenje po svojoj prirodi zahtijeva određeni mentalni napor, pa i nelagodu jer, kada pokušavamo svladati nešto što još ne znamo, moramo se koncentrirati, ponavljati, pogriješiti, korigirati pogrešku i pokušati ponovno. Taj proces može biti zanimljiv i pružati zadovoljstvo, ali je ponekad težak i frustrirajući, a ponekad je, usudila bih se reći, i dosadan – i ništa od toga samo po sebi ne znači da s učenjem ili programom nešto nije u redu. Dapače, sposobnost da ostanemo uz nešto što nam u tom trenutku nije osobito uzbudljivo važna je životna vještina. Škola neće uvijek biti zabavna, kao što to jednoga dana neće biti ni fakultet, posao, briga o zdravlju, odnosima ili financijama. U stvarnom životu dijete neće imati animatora koji će promijeniti sadržaj čim mu postane dosadno.
Zato nije loše da dijete postupno nauči podnijeti i malo dosade, odgoditi trenutačno zadovoljstvo te nastaviti raditi nešto što mu u tom trenutku možda nije prvi izbor. Dobar program, naravno, ne treba biti namjerno dosadan. Treba zainteresirati dijete, ali ga i izazvati; treba biti dovoljno ugodan da se dijete želi vratiti, ali i dovoljno zahtjevan da ne ostane na istome mjestu.
Još je važnije što se događa kada dijete naiđe na zadatak koji ne može odmah riješiti. Ako pokuša, pogriješi, dobije primjerenu pomoć, promijeni pristup i na kraju uspije, nije naučilo samo kako riješiti konkretan zadatak. Steklo je iskustvo da nešto ne mora znati odmah, da može nastaviti i kada mu je teško te da pogreška nije dokaz njegove nesposobnosti, nego normalan dio procesa učenja.
Upravo se kroz takva iskustva postupno razvijaju samodisciplina, upornost i otpornost – osobine koje dijete ne može usvojiti tako da mu o njima govorimo, nego ih mora vježbati. Samodisciplina se razvija ako nastavi raditi i onda kada mu se više ne da, upornost kada ne odustane nakon prvog neuspjeha, a otpornost ako se nakon pogreške, razočaranja ili frustracije uspije vratiti zadatku i pokušati ponovno.
Upravo tu roditelji, često iz najbolje namjere, mogu otići korak predaleko. Već je dobro poznat pojam „roditelj helikopter“ (helicopter parent), koji neprestano „lebdi“ iznad djeteta, prati svaki njegov korak i spreman je intervenirati čim se pojavi problem. Još je slikovitiji pojam „roditelj ralica“ (snowplow parent) – roditelj koji ide ispred djeteta i pokušava mu unaprijed očistiti put od prepreka, teškoća, frustracija i mogućih neuspjeha. Problem je u tome što ćemo, uklanjajući svaku prepreku kako bismo djetetu olakšali put, nesvjesno ukloniti i prilike u kojima ono uči samostalno rješavati probleme, podnijeti frustraciju, ustrajati kada postane teško i oporaviti se nakon neuspjeha. Otpornost se, uostalom, ne razvija ako u našem životu nema nikakvih prepreka, nego kroz iskustvo svladavanja prepreka.
Ako svaki put kada dijete kaže „ne mogu“, „teško mi je“ ili „ne da mi se“ zaključimo da aktivnost nije za njega, možemo mu nenamjerno oduzeti upravo iskustvo koje mu je potrebno – iskustvo svladavanja teškoće. To, naravno, ne znači prisiljavati dijete na aktivnost koja mu izrazito ne odgovara niti ignorirati stvarnu preopterećenost. Postoji velika razlika između razvojnog izazova i zahtjeva koji nadilazi djetetove mogućnosti, a jedan od znakova kvalitetnog programa i dobrog edukatora upravo je sposobnost pronalaženja te mjere.
Možda bi zato bilo dobro da nakon aktivnosti, ne pitamo uvijek dijete „Je li ti bilo zabavno?“, nego da ponekad pitamo i ovo: „Što ti je danas bilo teško?“, „Što ti danas nije odmah uspjelo, no ipak si riješio?“ ili „Na što si danas posebno ponosan?“ Odgovori će nas često iznenaditi.
Kao potrošači navikli smo gotovo sve procjenjivati prema neposrednom zadovoljstvu. Hotel je bio odličan, dostava je kasnila, aplikacija je jednostavna, restoran nije ispunio očekivanja jer smo dugo čekali na jelo – i tada dodjeljujemo ocjene, zvjezdice, recenzije. No, dijete nije potrošač u istom smislu, a njegova trenutačna razina zadovoljstva ne može biti jedini kriterij prema kojem ćemo procijeniti vrijednost nekog edukativnog iskustva.
Kada bismo djetetu potpuno prepustili izbor prema kriteriju onoga što mu je u svakom trenutku najugodnije i najzabavnije, edukativni program, pa i redovna škola, teško bi se natjecao s Minecraftom, Robloxom ili Fortniteom, TikTokom, YouTubeom, kratkim videima i drugim digitalnim sadržajima osmišljenima tako da neprestano privlače i zadržavaju njegovu pažnju. To ne znači da su igrice, društvene mreže ili YouTube sami po sebi samo problem, niti da dijete ne treba pitati što želi i poslušati što nam govori, nego da odrasli imaju odgovornost razlučiti što dijete upravo sad želi, od onoga što mu dugoročno koristi.
Od roditelja često čujemo rečenice poput: „Moje dijete je odlučilo da želi ići na taj program“ ili pak „Moje dijete je odlučilo da više ne želi ići.“ Pritom kao da ponekad zaboravljamo da dijete može i treba izraziti svoju želju, interes ili nezadovoljstvo te da ga svakako trebamo saslušati, ali odluke koje se tiču njegova odgoja i razvoja donose roditelji. Ne prepuštamo djetetu odluku hoće li ići u školu, prati zube, otići liječniku ili ugasiti ekran i otići spavati samo zato što mu se nešto od toga trenutačno ne da. Nema stoga ni racionalnog razloga da odluku o učenju ili izvanškolskoj aktivnosti automatski prepustimo djetetovoj trenutačnoj motivaciji. To, naravno, ne znači da dijete treba prisiljavati da godinama pohađa aktivnost koja mu očito nikako ne odgovara, nego da roditelj treba pokušati razumjeti zašto dijete želi odustati. Jedno je ako se dijete dulje vrijeme osjeća loše, program mu razvojno ne odgovara ili postoji problem s grupom ili edukatorom, a sasvim drugo ako želi odustati zato što je sadržaj postao zahtjevniji, više nije među najboljima, treba više vježbati, naišlo je na prvi ozbiljniji neuspjeh ili mu se jednostavno trenutačno ne da. U prvom slučaju možda trebamo promijeniti program; u drugom možda baš trebamo ustrajati i podržati dijete da ga nastavi, jer upravo svladavanje takvih razdoblja može biti jedan od najvrjednijih dijelova njegova iskustva.
Roditeljstvo ipak nije TripAdvisor i pet zvjezdica nakon svakog sata nije nužno dokaz kvalitete programa. Ponekad je rečenica „Bilo mi je teško, ali uspio sam“ mnogostruko vrjednija povratna informacija.
Ideja ranog ulaganja u razvoj nosi i jednu zamku. Ako je rano dobro, lako zaključimo da je još ranije još bolje, pa pokušavamo djeci što prije ponuditi sadržaje koje će ionako susresti nekoliko godina kasnije, recimo u školi. Međutim, dijete od tri ili četiri godine ne treba malu verziju škole, niti priprema za školu znači što ranije naučiti čitati, pisati i računati. U toj dobi mnogo je važnije razvijati temelje na kojima će kasnije počivati formalno učenje: govor i razumijevanje jezika, prve matematičke predodžbe, pažnju, finu motoriku, samoregulaciju, suradnju, samostalnost, znatiželju i spremnost da nešto pokuša napraviti samo.
Upravo smo na toj ideji u Litteri razvili program Mali divovi – Maštamo, učimo, rastemo, namijenjen djeci od tri do pet godina. Program povezuje predmatematički, jezično-govorni i socioemocionalni razvoj, a djeca kroz igru i priču, konkretne i vizualno-taktilne materijale, razgovor, pokret i razvojno primjerene izazove istražuju brojeve i količine, razvijaju govor i rječnik te postupno vježbaju pažnju, suradnju, samostalnost i ustrajnost.
Najbolja investicija u četverogodišnjaka nije dakle naučiti ga gradivo za sedmogodišnjaka, nego mu pomoći da razvije sposobnosti zahvaljujući kojima će sa sedam godina, kad krene u školu, biti spremnije učiti.
Istu logiku možemo primijeniti i na programe za školsku djecu. ALOHA Mental Arithmetic, međunarodni program mentalne aritmetike koji u Hrvatskoj provodimo od 2014. godine, na prvi pogled može izgledati kao program čiji je glavni cilj naučiti djecu vrlo brzo računati. Djeca najprije računaju pomoću abakusa, a zatim postupno prelaze na njegovu mentalnu vizualizaciju i računanje bez fizičkog pomagala, „u glavi“.
Brzo mentalno računanje svakako je najvidljiviji rezultat. Međutim, puno je važnije ono što se događa tijekom procesa učenja. Da bi uspješno izvelo mentalni zadatak, dijete mora usmjeriti pažnju, pratiti postupak, zadržavati i obrađivati informacije, koristiti vizualizaciju, biti precizno i ustrajati kada zadaci postaju zahtjevniji. U hrvatsku smo provedbu ALOHA programa zato uključili i kratke mindfulness prakse, igre pažnje te vježbe vizualne percepcije i logičkog zaključivanja.
I upravo je ALOHA dobar primjer onoga o čemu sam ranije govorila: nije svaki trenutak vježbanja nužno zabavan. Napredovanje traži ponavljanje i koncentraciju, a zadaci s vremenom postaju zahtjevniji. No upravo u trenutku kada dijete mora uložiti malo više napora, pogriješiti, vratiti se i ponovno pokušati, može se događati nešto jednako vrijedno, ako ne i vrjednije, kao i samo usvajanje mentalnog računanja. Abakus će dijete jednoga dana odložiti. Mnogo je važnije što će mu „u glavi“ ostati kada ga više neće koristiti.
Sve ovo, međutim, ne znači da djetetu treba ispuniti svaki slobodan termin „korisnim“ sadržajem. Ako je jedna aktivnost dobra, pet aktivnosti nisu nužno pet puta bolje. Djetetu, osim organiziranih programa, trebaju kretanje i slobodna igra, prijatelji, razgovor i vrijeme provedeno s obitelji, dovoljno sna, ali i nestrukturirano vrijeme u kojem nitko nije unaprijed odredio što će raditi – pa čak i ona dosada od koje ga tako uporno pokušavamo spasiti.
Jednako je važno da pri izboru aktivnosti gledamo dijete koje imamo pred sobom, a ne dijete kakvo bismo željeli imati. Jedno dijete uživa u brojevima, drugo u jezicima ili glazbi, jedno treba mnogo kretanja, drugo može dugo crtati ili slagati konstrukcije, jedno uživa u natjecanju, dok se drugo u izrazito kompetitivnom okruženju povlači. Ponekad roditelji, iz najboljih namjera, počnu investirati u zamišljenu buduću verziju svojega djeteta – budućeg odlikaša, sportaša, glazbenika, poduzetnika, liječnika ili matematičara – umjesto u razvoj stvarnog djeteta koje upravo odrasta pred njima. Najbolja investicija zato nije ista za svako dijete, a jedan od najvažnijih roditeljskih zadataka jest dobro poznavati vlastito dijete – njegove interese i sposobnosti, ali i ono u čemu mu treba više podrške i poticaja. Poznavati dijete ne znači samo znati što voli i što mu ide lako, nego i prepoznati što bi još trebalo razvijati.
Ako ovih dana birate aktivnosti za svoje dijete, prije konačne odluke vrijedi zastati i razmisliti što će dijete na programu doista razvijati, je li sadržaj primjeren njegovoj dobi, hoće li biti aktivan sudionik ili uglavnom pasivno pratiti, tko će s njim raditi. Jednako je važno provjeriti postoji li iza programa jasna metodologija i kontinuitet, postavlja li on pred dijete primjerene izazove ili ga prvenstveno pokušava zabaviti te, možda najvažnije, što bi od svega naučenoga djetetu moglo ostati korisno i onda kada program više ne bude pohađalo.
A zatim si postavite još dva pitanja koja nemaju veze s brošurom, cijenom ni rasporedom:
Odgovara li ova aktivnost djetetu koje imam ili djetetu kakvo bih želio imati?
Znam li, kada moje dijete kaže „teško mi je“ ili „ne da mi se“, razlikovati stvarni problem od normalne nelagode koja prati učenje?
Nije svaki otpor znak da trebamo odustati, kao što ni svako oduševljenje nije dokaz da smo napravili dobru investiciju. A upravo zato ponekad nije dovoljno birati samo dobre programe za djecu – korisno je učiti i o vlastitoj ulozi roditelja. Otvoreno učilište Littera jedan je od partnera europskog projekta GrowWell i među ostalim vodi dio projekta posvećen edukaciji i podršci edukatorima i roditeljima. U okviru projekta pripremamo i besplatne edukacije za roditelje o razvoju i dobrobiti djece te pitanjima i izazovima s kojima se susrećemo u svakodnevnom roditeljstvu.
Ako želite učiti zajedno s nama, pridružite nam se u GrowWell programu za roditelje. Sudjelovanje je besplatno, a prijaviti se možete ovdje:
Iskaz interesa za besplatne edukacije iz socioemocionalnog učenja u okviru projekta GrowWell
Naravno da svojoj djeci želimo osigurati i materijalnu sigurnost. Ako možemo, štedjet ćemo za njih, pomoći im u školovanju i možda jednoga dana sudjelovati u kupnji njihova prvog stana. Sve su to vrijedne investicije. Dok razmišljamo o tome što ćemo svojoj djeci jednoga dana ostaviti, jednako je važno razmišljati o tome što će ona, uz našu podršku, tijekom odrastanja izgraditi u sebi. Dijete koje zna učiti i razmišljati, koje se može koncentrirati i kada mu sadržaj nije posebno uzbudljiv, koje se ne obeshrabri pred prvom pogreškom, nego je sposobno podnijeti frustraciju, tražiti drugo rješenje i pokušati ponovno, sa sobom nosi kapital koji će mu koristiti bez obzira na to kojim će putem krenuti.
Najvažnija investicija našega života zato ne kotira na burzi, njezin se prinos ne može izraziti u postocima ni izmjeriti novcem, a njezinu vrijednost ne možemo provjeravati u aplikaciji. Njezin prinos gledamo godinama – u načinu na koji naše dijete razmišlja i uči, kako pristupa onome što još ne zna, kako reagira kada mu nešto postane teško, koliko samodiscipline pokazuje kada mu se nešto ne da, koliko je uporno kada rezultat ne dolazi odmah, kako se oporavlja nakon neuspjeha te, u konačnici, u kakvu osobu postupno izrasta.
A možda je upravo početak nove školske godine pravo vrijeme da se, prije nego što popunimo još jednu prijavnicu, zapitamo ne samo koliko neka aktivnost košta, nego i mnogo važnije pitanje:
Je li ta aktivnost doista vrijedna vremena koje će naše dijete u nju uložiti?
Jer njegovo vrijeme je jedina investicija koju ne možemo povući, vratiti ni nadoknaditi.
ALOHA Mental Arithmetic
Informacije o programu i aktualnim upisima: aloha.hr
Mali divovi – Maštamo, učimo, rastemo
Program za djecu od 3 do 5 godina; informacije i upisi: malidivovi.hr
Dr. sc. Branka Novosel
Edukacijska neuroznanstvenica i stručnjakinja za mindfulness
Osnivačica Edukacijskog centra Littera Samobor
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
