“Good vibes only”: kad toksična pozitiva postane najljepši način da se ženama poruči da prešute
Žena ostane bez posla i otvori LinkedIn. Među oglasima i objavama dočeka je poznata rečenica: kad se jedna vrata zatvore, druga se otvaraju. Druga navečer zatvara laptop, računa režije, vrtić i kredit, a algoritam joj servira savjet da se ne fokusira na manjak, nego na obilje. Treća, iscrpljena od posla, djece, kućanstva i neprestanog osjećaja da kasni za vlastitim životom, usudi se reći da više ne može, a odgovor koji dobije glasi: pokušaj ipak misliti pozitivnije.
Sve tri poruke zvuče bezazleno. Gotovo brižno. Ali sve tri rade istu stvar: ne ulaze u stvarnost osobe koja ih prima, nego je brzo prevode u jezik koji je ljepši, mirniji i lakši za probaviti.
Upravo u tome vidim srž toksične pozitive.
Ne u optimizmu. Ne u nadi. Ne u želji da čovjek ne potone. Problem nastaje onda kada pozitivnost prestane biti podrška, a postane korekcija. Kada više ne služi tome da nekoga ohrabri, nego tome da neugodnu istinu učini tišom. Toksična pozitiva je, sve češće, estetski uređena verzija poricanja: od nas se ne traži samo da izdržimo težak period, nego da ga izdržimo lijepo.
To možda najbolje objašnjava zašto je ljudima toliko privlačna. Ona nudi nešto što nam svima povremeno treba: osjećaj kontrole. Lakše je vjerovati da je život barem djelomično oblikovan našim stavom nego priznati koliko toga ne možemo kontrolirati. Lakše je reći da sve ima razlog nego sjediti s činjenicom da su neke stvari samo bolne, nepravedne ili iscrpljujuće. U tom smislu nije teško razumjeti zašto takve poruke prolaze. Problem je u tome što pomažu samo do trenutka kada počnu zabranjivati sve ono što nije vedro.
A tada više nisu podrška. Postaju pritisak.
Psihološki mehanizam iza toga prilično je jednostavan. Čovjek osjeti tugu, strah, ljutnju ili umor. Okolina mu pošalje signal da bi bilo bolje da se na tome ne zadržava. On tada ne obradi emociju, nego počne uređivati njezin izraz. Ne pita se više samo što osjeća, nego kako to što osjeća izgleda drugima. Je li previše negativan. Je li nezahvalan. Je li problem u njemu ako mu je i dalje teško. Tako se na početni problem lijepi novi sloj: sram.
Zato toksična pozitiva nije bezazlena. Ne uklanja bol. Samo je čini nepristojnom.
Posebno me zanima način na koji se taj obrazac prodaje ženama. Jer ženama se i dalje, samo suvremenijim rječnikom, prodaje stara ideja: da trebaju biti emocionalno uredne. Sabrane. Zahvalne. Stabilne. Da ne budu “preteške”. Da ne kvare atmosferu. Da ne unose previše buke u prostor, ni kada rade, ni kada vole, ni kada pucaju.
Zato poruka “ostani pozitivna” često nije neutralna. Ona zvuči kao savjet, ali vrlo lako postaje zahtjev za samodisciplinom. Za tim da svoj umor ublažiš, ljutnju omekšaš, tugu požuriš prevesti u lekciju. Ukratko: da stvarnost učiniš ugodnijom za druge.
Tu ova tema prestaje biti samo emocionalna i postaje društvena. A u određenom kontekstu postaje i ekonomska.
Jer toksična pozitiva ima posebno opasan oblik kada se spoji s pričom o radu, uspjehu i financijskoj stabilnosti. Tada više ne govorimo samo o emocijama, nego o načinu na koji se vrlo realni, materijalni problemi prevode u osobne nedostatke. Financijska anksioznost postaje “odnos prema novcu”. Nesigurnost postaje “blokada obilja”. Burnout postaje manjak balansa. Nezadovoljstvo poslom postaje znak da osoba nije dovoljno radila na sebi.
To je opasno pojednostavljivanje.
Niska plaća nije manjak pozitivnih misli. Dug nije nedostatak zahvalnosti. Iscrpljenost žene koja radi, brine o djeci, organizira kućanstvo i pokušava ostati prisebna nije dokaz loše energije. Prečesto se složeni problemi privatiziraju, a stvarni uvjeti života zamjenjuju pričom o stavu. Sustav nestane iz kadra, a pojedinac ostane sam sa zadatkom da se mentalno optimizira.
To je možda i najlukaviji dio cijele priče. Toksična pozitiva ne zvuči kao ideologija, ali često upravo to jest. Vrlo korisna ideologija, jer depolitizira ono što bi trebalo ostati vidljivo. Ako je sve stvar mindseta, onda nije problem u potplaćenom radu, nesigurnim ugovorima, visokoj cijeni života ili činjenici da mnoge žene i dalje nose dvostruku smjenu — jednu plaćenu i jednu neplaćenu. Ako je sve stvar vibracije, onda se ne moramo pitati tko je iscrpljen, zašto je iscrpljen i tko od te iscrpljenosti ima koristi.
Zato mislim da je važno braniti pravo na emocije koje nisu lijepe.
Ljutnja nije loša emocija. Vrlo često je najzdraviji odgovor na prijeđenu granicu. Ona govori da nešto nije u redu, da je nepravda stvarna, da je strpljenje potrošeno. Tuga nije slabost. Ona često samo pokazuje da je nešto bilo važno. Strah nije kvar. Ponekad je informacija. Umor nije moralni neuspjeh. Ponekad je naprosto dokaz da se od osobe predugo traži previše.
Reći da nisi sretan nije zločin. Reći da si ljut ne znači da si problematičan. Reći da više ne možeš ne znači da si slab, nego da si možda napokon prestao glumiti da možeš sve.
I tu bih povukla važnu granicu: zdrava alternativa toksičnoj pozitivi nije cinizam. Nije ni ostajanje u vlastitoj boli kao identitetu. Nije ni odbacivanje nade. Naprotiv, mislim da nam nada treba. Ali nada koja zabranjuje istinu nije nada, nego pritisak. Zdraviji pristup je trezveniji: priznati stvarnost prije nego što je pokušamo popraviti. Dati emocijama ime prije nego što ih pretvorimo u slogan. Reći “ovo mi je teško” bez osjećaja da smo time podbacili.
Sve češće mi se čini da danas nije dovoljno preživjeti težak period; od nas se očekuje da ga pretvorimo u inspirativan sadržaj. Da iz gubitka izvučemo pouku prije nego što smo ga uopće oplakali. Da iz umora izvučemo zahvalnost. Da iz financijskog stresa izvučemo lekciju o obilju. Kao da život stalno mora imati uredan zaključak.
A nema ga uvijek.
Neke stvari nisu lekcija, nego pritisak. Neke nisu poziv na rast, nego znak da nešto objektivno nije dobro. I neke žene ne trebaju još jedan savjet da ostanu pozitivne. Trebaju veću plaću, poštenije uvjete rada, više podrške i manje romantiziranja otpornosti.
Možda nam zato danas ne treba još jedna poruka da mislimo pozitivno. Možda nam više treba prostor u kojem možemo reći: nisam dobro. Umorna sam. Ljuta sam. Zabrinuta sam. I da pritom ne budemo doživljene kao kvar. Jer problem nisu emocije koje nisu ugodne.
Problem je kultura koja traži da ih stalno uljepšavamo kako bi bile lakše za gledanje, a ne nužno lakše za življenje.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
