7CRO41,70+1,96%7POL11,92+0,08%7SLO63,30+1,28%ADPL21,30+2,40%ADRS189,00+8,00%ADRS2111,50+1,36%AUHR308,00+2,67%BSQR28,400,00%CIAK12,000,00%DDJH38,00-1,04%DLKV15,00+3,09%ERNT219,00+1,86%H273N99,650,00%HEFA1,150,00%HPB356,00+4,71%HT38,60+0,26%IGH6,80+13,33%IKBA615,00+2,50%INGR2,460,00%JDPL11,50+0,88%KODT4.820,00+2,55%KODT24.570,00+3,86%KOEI1.178,00+4,25%KOTR21.830,00+2,81%KRAS126,000,00%LKPC180,000,00%LKRI11,00+0,92%LRH530,000,00%MONP8,200,00%PLAG350,000,00%PODR148,00+0,68%RIVP8,32+1,46%SNBA21,80+7,92%SPAN49,90-0,20%T651N99,000,00%THNK53,500,00%TKPR430,00+1,42%TOK16,20+0,62%ULPL6,85+10,48%VIS0,86-4,44%VLEN3,710,00%ZABA22,900,00%ZITO17,900,00%ADRPR3.578,32+0,67%C10TR3.493,30+1,82%CBS98,150,00%CBSTR188,30+0,01%CBX4.469,39+1,52%CBX102.954,79+1,82%CBXIN3.930,02+2,21%CBXKO1.462,42+1,03%CBXNU820,48+0,17%CBXPL2.816,52+1,61%CBXPR2.227,10+0,66%CBXTP1.382,96+2,46%CBXTR3.654,32+1,52%CBXTU5.894,39+0,49%7CRO41,70+1,96%7POL11,92+0,08%7SLO63,30+1,28%ADPL21,30+2,40%ADRS189,00+8,00%ADRS2111,50+1,36%AUHR308,00+2,67%BSQR28,400,00%CIAK12,000,00%DDJH38,00-1,04%DLKV15,00+3,09%ERNT219,00+1,86%H273N99,650,00%HEFA1,150,00%HPB356,00+4,71%HT38,60+0,26%IGH6,80+13,33%IKBA615,00+2,50%INGR2,460,00%JDPL11,50+0,88%KODT4.820,00+2,55%KODT24.570,00+3,86%KOEI1.178,00+4,25%KOTR21.830,00+2,81%KRAS126,000,00%LKPC180,000,00%LKRI11,00+0,92%LRH530,000,00%MONP8,200,00%PLAG350,000,00%PODR148,00+0,68%RIVP8,32+1,46%SNBA21,80+7,92%SPAN49,90-0,20%T651N99,000,00%THNK53,500,00%TKPR430,00+1,42%TOK16,20+0,62%ULPL6,85+10,48%VIS0,86-4,44%VLEN3,710,00%ZABA22,900,00%ZITO17,900,00%ADRPR3.578,32+0,67%C10TR3.493,30+1,82%CBS98,150,00%CBSTR188,30+0,01%CBX4.469,39+1,52%CBX102.954,79+1,82%CBXIN3.930,02+2,21%CBXKO1.462,42+1,03%CBXNU820,48+0,17%CBXPL2.816,52+1,61%CBXPR2.227,10+0,66%CBXTP1.382,96+2,46%CBXTR3.654,32+1,52%CBXTU5.894,39+0,49%

Tko je odrasla osoba u prostoriji?

kilo woll3mokp e unsplash

Tko je odrasla osoba u prostoriji?

Neki dan sam u restoranu gledala dijete od možda sedam ili osam godina kako baca hranu po stolu. Ne samo po svom, pomfrit je završavao i na stolovima drugih gostiju. Roditelji su sjedili za istim stolom, vidjeli što se događa i nisu napravili gotovo ništa. Konobar je skupljao nered i ispričavao se gostima. Ostali su gledali, malo u nevjerici, malo iz pristojnosti. Uključujući mene – nisam rekla ništa, iz istog razloga kao i svi ostali: nije moje dijete, nije moja stvar, a nitko ne želi biti ona osoba koja tuđim roditeljima drži neko predavanje. I tu sam došla do jednog neugodnog pitanja: ako roditelji više nisu ti koji će zaustaviti vlastito dijete, tko jest? Konobar koji je zaposlen da poslužuje večeru? Gost za susjednim stolom, dakle ja? Vlasnik restorana? Ili smo svi zajedno pristali na novu društvenu konvenciju prema kojoj odrasli šute, dijete radi što želi, a netko treći poslije čisti?

Kad granice postanu tuđi posao

Problem, naravno, nije jedno dijete i jedan restoran. Problem je što se isti obrazac seli dalje, u vrtić, školu, sportski klub, avion, fakultet i na kraju na radno mjesto. Dijete koje kod kuće nije naučilo da postoji granica ulazi u sustav od kojeg se očekuje da tu granicu naknadno izgradi. Učitelj bi trebao predavati matematiku, ali usput objašnjava da se druge ne vrijeđa i da se ne prekida svaki put kad nam je dosadno. Razrednik želi razgovarati s roditeljima o ponašanju, a završi u raspravi o tome zašto je dijete uopće dobilo kaznu. Hrvatska je ove godine čak zabranila korištenje mobitela u svim prostorima osnovnih škola, osim u odobrene svrhe. Sama činjenica da smo došli do točke u kojoj “spremi telefon” više nije samo rečenica roditelja ili učitelja nego stvar pravilnika govori dosta o tome koliko smo granice počeli prebacivati na institucije.

Roditeljstvo je pritom upalo u čudnu kontradikciju. Nikad se više nije govorilo o dječjim emocijama, sigurnosti, samopouzdanju i potrebama, a istovremeno kao da smo izgubili toleranciju na jednu puno običniju stvar: dječju nelagodu. Dijete je nervozno u restoranu? Mobitel. Dosadno mu je u autu? Tablet. Ne želi nešto napraviti? Pregovara se. Dobilo je lošu ocjenu? Zove se učitelj. Netko mu je rekao “ne”? Analizira se je li pristup bio dovoljno nježan. A onda nekoliko godina kasnije ozbiljno razgovaramo o pažnji, frustraciji i radnim navikama, kao da smo očekivali da će se disciplina jednog jutra pojaviti sama negdje između puberteta i mature. Alternativa mobitelu za stolom nije pustiti dijete da baca pomfrit. Postoji i treća mogućnost, puno sporija i dosadnija: dijete se uči sjediti za stolom. Kod kuće; deset, dvadeset puta, koliko god treba. Nitko to ne radi zato što je zabavno. Radi se zato što restoran nije mjesto za prvu lekciju.

Tu je i zgodan mit o “digitalnim urođenicima”, kao da djeca samim rođenjem uz ekran dobiju i digitalnu inteligenciju. Budi realni, ne dobiju. Prema Education and Training Monitoru Europske komisije, 47 posto hrvatskih učenika osmih razreda ne doseže osnovnu razinu računalne i informacijske pismenosti, dok je europski prosjek oko 43 posto. Drugim riječima, biti stalno online nije isto što i znati koristiti informacije. Dijete može savršeno baratati TikTokom, otvoriti ChatGPT u tri sekunde i pronaći gotov odgovor, a da pritom ne zna procijeniti je li taj odgovor točan. Tehnologija djecu nije automatski učinila pametnijima. Samo je omogućila da se neke ‘rupe’ elegantnije prekriju.

Roditelj ili odvjetnik?

Možda je još veća promjena odnos prema autoritetu. Učitelj sve češće nije stručnjak koji dijete vidi u kontekstu dvadeset ili trideset druge djece, nego gotovo kao pružatelj usluge. Ako rezultat nije dobar, ide reklamacija. Ako je dijete kažnjeno, prvo pitanje često nije “Što je napravio?”, nego “Zašto baš on?” Naravno da roditelj treba zaštititi dijete kada sustav pogriješi, a svaki sustav griješi, to nam je svima poznato iz prakse. No trebalo bi biti jasno da zaštita nije isto što i automatsko stajanje u djetetovu obranu bez obzira na činjenice. Djeca testiraju granice, pokušavaju izbjeći posljedice, ponekad prešute pola priče i ponekad jednostavno naprave nešto glupo. To ih ne čini lošom djecom – čini ih djecom. Posao roditelja nije da bude njihov odvjetnik u svakom sporu sa svijetom, nego da ponekad bude osoba koja kaže: ovdje nisi bio u pravu.

Tu vrijedi razjasniti i nešto što se danas često trpa u isti koš: gentle parenting. Ideja nježnog ili pozitivnog roditeljstva nije da dijete nikada ne čuje “ne”, da nema posljedica ili da se svaki tantrum završava pregovorima kao da se upravo sastaje Vijeće sigurnosti UN-a. Upravo suprotno, ozbiljni pristupi pozitivnom roditeljstvu kombiniraju empatiju prema osjećajima djeteta s jasnim pravilima, granicama i dosljednim posljedicama. UNICEF izričito naglašava da pozitivno roditeljstvo uključuje postavljanje jasnih granica i mirno provođenje posljedica, a isto naglašavaju i pedijatrijski stručnjaci. Problem nastaje kad “razumijem tvoje osjećaje” postane “zato smiješ raditi što god želiš”. Dijete smije biti ljuto jer ne dobiva još jedan sladoled. Smije plakati, protestirati i misliti da ste najgora majka na planetu, ali odgovor i dalje može biti ‘ne’. Možemo priznati osjećaj bez odobravanja ponašanja. “Vidim da si ljut” i “prestani bacati pomfrit po ljudima” mogu sasvim lijepo stati u istu rečenicu. Nježan pristup ne znači odsustvo granica. Granica može biti mirna, jasna i svejedno čvrsta.

I prije nego mi netko kaže da previše generaliziram o tome kako su “djeca danas užasna”; nisu. Svaka generacija odraslih mislila je da je sljedeća problematičnija. Ono što se promijenilo jest okruženje. Danas dijete u džepu ima uređaj koji svaku dosadu može ugasiti u sekundi, dok su odrasli sve nesigurniji oko toga smiju li uopće inzistirati na granici. Postoje, naravno, razvojne teškoće, ADHD, neurodivergentnost, problemi mentalnog zdravlja i teške obiteljske okolnosti. Dijete kojem je stvarno potrebna podrška nije “neodgojeno”, niti je roditelj koji traži pomoć problem. Isto vrijedi za iscrpljene roditelje koji rade do sedam navečer i nemaju nikoga tko će uskočiti. Umor objašnjava zašto je odgoj težak, međutim ne čini ga nepotrebnim. Nije mi cilj svako loše ponašanje objasniti toliko detaljno da iz priče potpuno nestane osobna odgovornost. Ponekad je dijete jednostavno bacilo pomfrit na tuđi stol i netko mu treba reći da prestane.

Nelagoda je dio odrastanja

Možda smo upravo tu napravili najveću zamjenu: počeli smo djecu štititi i od sasvim normalne nelagode. Dosadno mu je, dobilo je lošu ocjenu, netko drugi je prvi na redu, nešto mora ponavljati ili napraviti iako mu se ne da – sve to postaje problem koji treba odmah ublažiti. A zapravo su upravo takve situacije dio odrastanja. Dijete mora naučiti da neće uvijek biti prvo, najbolje ni u pravu i da se neka pravila poštuju i kad nam se ne sviđaju. Ni škola ne može biti zanimljiva svake sekunde. Postoje ponavljanje, vježbanje, čitanje nečega što nam nije posebno zanimljivo i zadaci koje svejedno treba završiti. Odrasli život nije ništa drukčiji: računi se moraju platiti, rokovi ispoštovati, a posao odraditi i onda kada nam se stvarno neda.

Ta se lekcija ne preskače, samo se odgađa. A što se kasnije uči, često je skuplja. Plaća se instrukcijama, produženim studiranjem, stalnom potrebom za vanjskim stimulansom ili jednostavno godinama u kojima netko ima puno sposobnosti i potencijala, ali vrlo malo navike da se izdrži ono što nije ugodno i završi što je započeto. Zato se na kraju vraćam onom restoranu. Kad dijete prijeđe očitu granicu, tko je odrasla osoba u prostoriji? Postali smo toliko oprezni oko tuđeg roditeljstva da često radije prešutimo i ono što nam je očito pred očima. Nitko se ne želi miješati, nitko ne želi ispasti nepristojan ili osuđivati tuđe metode. I tako na kraju svi pomalo uzmaknemo: roditelj ne reagira, gosti se prilagode, konobar počisti, učitelj kasnije pokušava postaviti granicu, a odgovornost se samo seli s jedne odrasle osobe na drugu.

Roditelj nije tu da djetetu ukloni svaku nelagodu. Tu je da ga pripremi za svijet u kojem nelagodnost postoji. Da ga nauči čekati, čuti “ne”, završiti nešto što mu nije zabavno, prihvatiti posljedicu, ispričati se i shvatiti jednu možda najvažniju stvar: da postoje i drugi ljudi. Škola, restoran, fakultet, budući poslodavac nisu rezervne ili zamjenske roditeljske službe. Netko mora odraditi prvi dio posla, i da, neugodno je – zato se i zove odgoj.

Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
WhatsApp
Email
Slični tekstovi
vedran soric prodajni mindset vodoravna

Vaše „da“ ima cijenu. Čak i kada na računu piše nula

tommy preko 1 1

Tommy kreće u javnu ponudu dionica, planira prikupiti do 200 milijuna eura

euro umjesto dolara

Mirovinski fond A, B ili C? Razlike su velike, a većina građana ne bira sama

Pretraga

znn