ETF-ovi često predstavljaju prvi korak prema ulaganju na financijskim tržištima. Na prvi pogled postupak je jednostavan: odabrati tržište ili skupinu vrijednosnih papira, pronaći odgovarajući fond i putem brokerske platforme kupiti njegov udio. Ipak, široka ponuda i velik izbor mogu otežati odluku jer ETF-ovi sličnih naziva ne moraju imati jednak sastav, troškove ni razinu rizika.
Pojedini ETF-ovi razlikuju se prema indeksu koji prate, načinu na koji ostvaruju prinos, postupanju s dividendama, valuti, domicilu fonda i poreznom tretmanu. Stoga pri odabiru nije dovoljno promatrati samo cijenu udjela ili prethodno ostvarene prinose. Potrebno je razumjeti kako je fond strukturiran, u što ulaže te odgovaraju li njegova obilježja ciljevima, vremenskom horizontu i sklonosti riziku pojedinog ulagača.
Indeks je pokazatelj koji mjeri kretanje određene skupine vrijednosnih papira. Primjerice, S&P 500 prati približno 500 vodećih američkih kompanija, dok Nasdaq-100 obuhvaća 100 najvećih nefinancijskih kompanija uvrštenih na burzu Nasdaq. Svaki indeks ima vlastita pravila odabira i ponderiranja sastavnica, a njegova se vrijednost izražava u bodovima.
Indeks se ne može izravno kupiti jer nije fond ni vrijednosni papir, već izračun koji pokazuje kretanje određenog dijela tržišta. Zbog toga nema vlastite udjele kojima bi se moglo trgovati. Kada netko kaže da je „uložio u S&P 500”, najčešće misli na to da je kupio ETF ili indeksni fond koji prati taj indeks.
ETF je kratica za Exchange-Traded Fund, odnosno burzovno utrživi fond čijim se udjelima trguje na burzi. Sadržava određeni portfelj imovine, poput dionica, obveznica ili roba, te može pratiti indeks, sektor ili investicijsku temu. Kako bi pratio indeks, fond ulaže u sve ili dio njegovih sastavnica ili njihov prinos replicira sintetički. Kupnjom ETF-a ulagač ne kupuje sam indeks, nego udio u fondu koji nastoji ostvariti što sličniji rezultat.
Primjerice, kupnjom ETF-a koji prati S&P 500 ulagač ostvaruje izloženost kompanijama poput Applea, Nvidije, Microsofta i Amazona bez potrebe da zasebno kupuje dionicu svake od njih. Više ETF-ova može pratiti isti indeks, ali njihovi se rezultati mogu neznatno razlikovati zbog naknada, poreza, troškova trgovanja i načina replikacije.
Prvi instrument nalik današnjem ETF-u pojavio se 1990. godine na burzi u Torontu i pratio je kanadski indeks TSE-35. Tri godine poslije u SAD-u je pokrenut SPDR S&P 500 ETF Trust (SPY), prvi američki ETF koji je pratio S&P 500. Njegova je glavna inovacija bila povezivanje diverzifikacije indeksnih fondova s fleksibilnošću dionica: ulagači su jednim instrumentom mogli ostvariti izloženost velikom broju kompanija, a udjelima fonda trgovati na burzi tijekom dana.
Kupnja ETF-a za izgleda slično kupnji pojedinačne dionice. Ulagač putem brokerske platforme odabire ETF, unosi željenu količinu i postavlja tržišni (Market) ili limitirani (Limit) nalog. Udjeli ETF-a kupuju se i prodaju na sekundarnom tržištu, a njihova se tržišna cijena mijenja tijekom dana ovisno o ponudi i potražnji.
Iako ulagač na burzi kupuje samo jedan instrument (ETF), iza svakog udjela nalazi se portfelj imovine kojim upravlja društvo za upravljanje fondom (npr. BlackRock, Vanguard, State Street Global Advisors). Kod indeksnog ETF-a upravitelj ulaže imovinu prema sastavu odabranog indeksa (npr. S&P 500) te prilagođava portfelj kada se promijeni sastav ili ponderi njegovih sastavnica. Tako nastoji što vjernije pratiti kretanje indeksa.
Prinos ETF-a proizlazi iz promjene vrijednosti imovine iz portfelja te dividendi ili kamata koje fond ostvaruje, umanjenih za troškove i druge utjecaje. Zbog naknada, poreza, troškova trgovanja i načina replikacije rezultat ETF-a obično nije potpuno jednak rezultatu indeksa. Razlika između prinosa fonda i prinosa indeksa naziva se tracking difference, odnosno odstupanje prinosa fonda od prinosa indeksa.
ETF-ovi se mogu podijeliti prema imovini u koju ulažu, tržištu koje obuhvaćaju i strategiji koju primjenjuju. Pojedini ETF može pripadati većem broju kategorija. Primjerice, ETF istodobno može biti dionički, europski, sektorski, indeksni, fizički repliciran i akumulirajući.
Najčešće vrste ETF-ova prema imovini i investicijskoj strategiji su:
Dionički ETF-ovi ulažu pretežito u dionice. Mogu pratiti:
široke nacionalne ili globalne indekse
pojedine države ili regije
razvijena tržišta ili tržišta u razvoju
velike, srednje ili male kompanije
određene sektore i industrije
dividendne, vrijednosne ili rastuće dionice
Obveznički ETF-ovi ulažu u portfelj obveznica. Mogu se razlikovati prema izdavatelju, kreditnoj kvaliteti i roku dospijeća, pa tako postoje ETF-ovi koji ulažu u:
državne obveznice
korporativne obveznice
obveznice investicijskog rejtinga (od AAA do BBB−)
visokoprinosne obveznice (High-yield/ Junk bonds)
kratkoročne, srednjoročne ili dugoročne obveznice
obveznice zaštićene od inflacije (TIPS)
obveznice tržišta u razvoju (Emerging market bonds)
Obveznički ETF omogućuje ulaganje u velik broj obveznica putem jednog instrumenta, ali time ne nestaje rizik promjene kamatnih stopa, kreditni rizik i valutni rizik. Rast tržišnih kamatnih stopa u pravilu nepovoljno utječe na cijene postojećih obveznica, osobito onih s duljim dospijećem.
ETF-ovi tržišta novca i kratkoročnih instrumenata ulažu u kratkoročne državne zapise, depozite i druge instrumente tržišta novca. Najčešće se koriste za privremeno držanje novca ili smanjenje ukupne volatilnosti portfelja. Iako u pravilu nose manji rizik od dioničkih i dugoročnih obvezničkih ETF-ova, nisu potpuno bez rizika.
Robni ETF-ovi omogućuju izloženost robi poput zlata, nafte, poljoprivrednih proizvoda ili široke košarice roba. Izloženost se može ostvariti fizičkim držanjem robe ili korištenjem terminskih ugovora i drugih izvedenica, ovisno o proizvodu i regulatornom okviru.
U europskom kontekstu važno je razlikovati ETF od ETC-a, odnosno Exchange Traded Commodityja. UCITS fondovi ne mogu izravno ulagati u pojedinačnu robu, ali mogu pratiti dovoljno diverzificirane robne indekse putem izvedenih financijskih instrumenata. Zbog toga su brojni europski proizvodi koji prate samo zlato, srebro ili naftu pravno strukturirani kao ETC, a ne kao UCITS ETF-ovi. ETC može izgledati i trgovati se slično ETF-u, ali ima drukčiju pravnu strukturu i rizike.
Nekretninski ETF-ovi najčešće ulažu u dionice društava koja posluju u sektoru nekretnina i u REIT-ove, odnosno društva za ulaganje u nekretnine. Oni ulagaču daju izloženost tržištu poslovnih, stambenih, industrijskih ili drugih nekretnina, ali to ne znači da fond nužno izravno posjeduje zgrade. Budući da se uglavnom radi o dionicama nekretninskih kompanija, na njihovu vrijednost utječu stanje na tržištu nekretnina, kamatne stope, zaduženost kompanija i opća kretanja na tržištu dionica.
Višeimovinski ETF-ovi kombiniraju nekoliko klasa imovine, najčešće dionice i obveznice. Njihov portfelj može održavati unaprijed određeni omjer, primjerice veći udio dionica za rast ili veći udio obveznica radi smanjenja volatilnosti. U ovu skupinu mogu se uključiti i fondovi koji s vremenom mijenjaju raspodjelu imovine prema unaprijed određenom cilju ili datumu.
Sektorski i tematski ETF-ovi usmjereni su na određeni dio gospodarstva ili investicijsku temu. Sektorski ETF može ulagati u tehnologiju, financije, energetiku ili zdravstvo, dok tematski ETF može biti usmjeren na umjetnu inteligenciju, robotiku, kibernetičku sigurnost, električna vozila ili obnovljive izvore energije.
Takvi ETF-ovi mogu obuhvaćati kompanije iz više tradicionalnih sektora, ali ih povezuje zajednička tema. U pravilu su koncentriraniji od fondova koji prate široko tržište, pa njihovi rezultati mogu snažno ovisiti o malom broju kompanija, regulatornim promjenama ili razvoju jedne industrije.
ETF-ovi mogu pratiti određeni indeks fizičkom ili sintetičkom replikacijom. Kod fizičke replikacije fond izravno kupuje vrijednosne papire koji čine indeks. Ako primjenjuje potpunu replikaciju, kupuje sve vrijednosne papire u približno jednakim omjerima kao u indeksu. Kod optimizirane replikacije kupuje samo reprezentativni dio vrijednosnih papira, što se najčešće primjenjuje kada indeks sadržava velik broj teško dostupnih ili slabije likvidnih sastavnica.
Kod sintetičke replikacije ETF ne mora izravno posjedovati vrijednosne papire iz indeksa. Umjesto toga sklapa ugovor, najčešće swap, s financijskom institucijom koja se obvezuje fondu isplatiti prinos indeksa. Takav način praćenja može omogućiti preciznije praćenje indeksa i jednostavniji pristup teško dostupnim tržištima, ali donosi rizik druge ugovorne strane, odnosno mogućnost da institucija s kojom je ugovor sklopljen ne ispuni svoje obveze.
Fizički ETF-ovi ulagačima su obično jednostavniji i transparentniji jer fond stvarno posjeduje vrijednosne papire iz indeksa. Sintetički ETF-ovi mogu biti učinkovitiji i imati manju razliku između prinosa fonda i indeksa, ali imaju složeniju strukturu.
Kompanije u portfelju ETF-a mogu isplaćivati dividende, dok obveznice donose kamatne prihode. ETF s tim prihodima može postupati na dva načina.
Distribuirajući ETF periodično ih isplaćuje ulagačima na brokerski račun. Akumulirajući ETF prihode automatski reinvestira unutar fonda, pa ulagač ne prima zasebnu novčanu isplatu.
Akumulirajući ETF-ovi odgovaraju ulagačima koji žele dugoročno povećavati vrijednost ulaganja (veći efekt složene kamatne stope), dok distribuirajući mogu biti zanimljiviji onima kojima je cilj ostvarivanje redovitih prihoda od dividendi ili kamata.
Najvažnija prednost ETF-ova jest jednostavna diverzifikacija. Kupnjom jednog instrumenta ulagač može rasporediti ulaganje između velikog broja vrijednosnih papira i smanjiti ovisnost o uspjehu samo jedne kompanije.
ETF-ovi u pravilu nude i:
relativno niske troškove
jednostavnu kupnju i prodaju
transparentan sastav portfelja
pristup različitim tržištima i klasama imovine
Najvažniji je tržišni rizik. Vrijednost ETF-a ovisi o vrijednosti njegove temeljne imovine i može znatno oscilirati.
Sektorski i tematski ETF-ovi nose rizik koncentracije jer mogu ovisiti o malom broju kompanija ili jednom dijelu gospodarstva. Čak i širok indeks može biti koncentriran ako nekoliko najvećih kompanija čini velik dio njegove ukupne vrijednosti.
Valutni rizik javlja se kada je imovina fonda izražena u stranoj valuti. Valuta u kojoj se ETF kupuje nije isto što i njegova valutna izloženost. ETF se može kupovati u eurima, a istodobno ulagati u američke dionice izražene u dolarima. Kupnja u eurima sama po sebi ne uklanja izloženost promjeni tečaja dolara.
Postoji i rizik likvidnosti, odstupanje od rezultata indeksa te rizik druge ugovorne strane kod sintetičkih ETF-ova.
Za ulaganje u ETF ne postoji definiran minimalni iznos. Ako broker omogućuje kupnju frakcijskih udjela, moguće je uložiti i manje od trenutačne cijene jednog cijelog udjela. U suprotnom je potreban iznos dovoljan za kupnju najmanje jednog udjela, uvećan za troškove transakcije.
Jedan od osnovnih troškova ulaganja jest godišnja naknada fonda – TER – odnosno ukupna stopa troškova ili tekući trošak fonda. Izražava se kao godišnji postotak vrijednosti imovine. Primjerice, ako ETF ima godišnji trošak od 0,20%, ulaganje od 10.000€ nosilo bi približno 20€ troška godišnje, pod pretpostavkom da se vrijednost ulaganja tijekom godine ne mijenja. Taj se iznos u pravilu ne naplaćuje zasebno s brokerskog računa, nego se kontinuirano podmiruje iz imovine fonda i već je odražen u njegovoj neto vrijednosti i ostvarenom prinosu.
Uz troškove samog fonda, ulagač plaća brokersku proviziju pri kupnji i prodaji.
Dodatni trošak je bid-ask spread, odnosno razlika između najviše cijene koju je kupac spreman platiti i najniže cijene po kojoj je prodavatelj spreman prodati ETF. Ulagač u pravilu kupuje po nešto višoj prodajnoj cijeni, a prodaje po nešto nižoj kupovnoj cijeni. Što je spread širi, to je trošak ulaska u ulaganje i izlaska iz njega veći. Likvidniji ETF-ovi najčešće imaju uže spreadove, ali važna je i likvidnost vrijednosnih papira koje fond sadržava.
Moguće porezne obveze nisu uključene u naknadu ETF-a. Ako ulaganje podliježe oporezivanju, ulagača mogu obuhvatiti dvije vrste poreza: porez na kapitalnu dobit, ostvarenu prodajom ETF-a po cijeni višoj od nabavne, te porez na dividende, odnosno isplate distribuirajućeg ETF-a. Za hrvatske porezne rezidente obje se vrste dohotka oporezuju po stopi od 12%, dok se kapitalna dobit ne oporezuje ako je ETF prodan nakon dvije godine od stjecanja. Porezni tretman ovisi o rezidentnosti ulagača, domicilu fonda i eventualno već plaćenom porezu u inozemstvu.
Prije kupnje treba provjeriti što ETF zapravo prati. Dva fonda s vrlo sličnim nazivima mogu sadržavati različite države, kompanije ili tržišne segmente.
Među najvažnijim kriterijima su:
indeks i sastav portfelja
troškovi fonda
veličina i starost ETF-a
fizička ili sintetička replikacija
akumuliranje ili distribucija prihoda
domicil fonda
likvidnost i bid-ask spread
povijesno odstupanje od indeksa
koncentracija najvećih pozicija
Sama cijena jednog udjela nije pokazatelj je li ETF skup ili jeftin. Dva ETF-a mogu pratiti isti indeks, a imati potpuno različitu cijenu udjela zbog različitog broja izdanih udjela.
Ni visoki povijesni prinos ne bi trebao biti jedini kriterij. On može biti rezultat snažnog rasta samo jednog sektora ili malog broja kompanija i ne jamči jednako uspješno buduće razdoblje.
Oznaka UCITS pokazuje da je fond usklađen s europskim regulatornim okvirom za investicijske fondove namijenjene malim ulagačima. Naziv je kratica za Undertakings for Collective Investment in Transferable Securities, odnosno subjekte za zajednička ulaganja u prenosive vrijednosne papire. UCITS fondovi moraju poštovati pravila povezana s diverzifikacijom, upravljanjem rizicima, likvidnošću, čuvanjem imovine i transparentnošću, a fond odobren u jednoj državi članici može se nuditi ulagačima diljem EU-a.
Američki ETF-ovi SPY i QQQ nemaju status UCITS fondova, ali to nije izravan razlog zbog kojeg ih mali ulagači iz Hrvatske uglavnom ne mogu kupiti. Prema europskoj uredbi PRIIPs, izdavatelj investicijskog proizvoda mora prije njegove prodaje malim ulagačima osigurati dokument s ključnim informacijama, poznat kao KID. Budući da za američke verzije fondova SPY i QQQ u pravilu nije dostupan KID usklađen s europskim zahtjevima, brokeri ih ne smiju nuditi malim ulagačima u Europskoj uniji. To ne znači da mali ulagači iz Europske unije ne mogu ulagati u S&P 500, Nasdaq-100 i ostale. Umjesto američkih fondova SPY i QQQ mogu kupiti njihove UCITS alternative koje prate iste indekse.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
