Prije odlaska na fakultet roditelji obično rješavaju sve što se može riješiti unaprijed: laptop, smještaj, pokaz za prijevoz, troškove menze, udžbenike i prve mjesečne izdatke. Puno rjeđe na tom se popisu nalazi razgovor o novcu, iako je upravo početak studiranja za mnoge mlade prvi trenutak u kojem samostalno odlučuju kako će rasporediti ono što imaju.
Do tada je najveći dio financijskih odluka donosila obitelj, a sada student mora procijeniti koliko može potrošiti na hranu, izlaske, prijevoz, odjeću, pretplate i svakodnevne sitnice, osobito ako studira izvan mjesta stanovanja. Navike koje tada stekne mogu biti važnije od bilo koje stvari koju će ponijeti sa sobom.
Razgovor ne mora početi kompliciranim tablicama ni predavanjem o investiranju. Dovoljno je zajedno proći koliko novca student mjesečno ima na raspolaganju, koje troškove mora sam podmirivati i što i dalje plaćaju roditelji.
Ako mjesečno raspolaže s 500 eura, taj iznos nije u cijelosti namijenjen slobodnoj potrošnji. Prvo dolaze stanovanje, hrana, prijevoz, mobitel, fakultetski troškovi i ostale redovite obveze, a tek nakon toga izlasci, odjeća i druge želje.
Korisno je odmah dogovoriti i što se događa ako novac nestane prije kraja mjeseca. Ako roditelji svaki put bez razgovora pokriju manjak, student teško može naučiti planirati, ali jednako tako nema smisla od jedne pogrešne procjene raditi ozbiljan problem. Cilj je da posljedice budu dovoljno stvarne da iz njih može nešto naučiti.
Fond za hitne slučajeve obično povezujemo s kreditima, automobilima i obiteljskim troškovima, ali mala rezerva korisna je i studentu. Kvar laptopa, neočekivani put kući ili dodatni trošak vezan uz stan mogu se pojaviti bez najave.
Za početak ne treba govoriti o velikim iznosima. Već nekoliko stotina eura koje student zna da nisu namijenjene svakodnevnoj potrošnji može biti dobra prva lekcija o financijskoj sigurnosti i o tome da svaki novac koji sjedne na račun ne mora odmah biti potrošen.
Studentski posao često je prvi trenutak u kojem mlada osoba zaradi veći iznos vlastitim radom, a upravo tada ima smisla razgovarati o tome kako rasporediti prihod.
Nije potrebno tražiti da velik dio prve zarade odmah ode u štednju ili ulaganja. Mnogo je važnije razviti naviku da se sav zarađeni novac ne potroši. Ako student već tijekom fakulteta počne redovito odvajati makar pet ili deset posto prihoda, tu će naviku lakše zadržati i kada nakon studija počne zarađivati više.
Financijska samostalnost ne nastaje prvog dana fakulteta, nego se razvija kroz niz malih odluka i pogrešaka. Zato ima smisla prvih nekoliko mjeseci povremeno provjeriti je li početni budžet bio realan i jesu li se pojavili troškovi koje nitko nije predvidio.
Takav razgovor ne treba izgledati kao kontrola bankovnog računa. Puno je korisnije zajedno procijeniti gdje novac odlazi i treba li nešto promijeniti, osobito dok su posljedice pogrešnih odluka još male.
Roditelji pritom mogu pomoći i vlastitim iskustvom. Priča o nepotrebnom minusu, lošem kreditu ili godinama bez štednje često će ostaviti veći trag od općenitog savjeta da treba biti odgovoran s novcem.
Ako student nauči povezati današnju kupnju s novcem koji će mu trebati za dva tjedna, već je napravio velik korak prema financijskoj samostalnosti. Isto vrijedi za rate koje smanjuju budući raspoloživi prihod i za malu štednju koja s vremenom stvara više mogućnosti.
Laptop će se za nekoliko godina zamijeniti, studentski dom napustiti, a menza ostati dio studentskih uspomena. Navike vezane uz novac mogu ostati puno dulje, zbog čega razgovor o financijama prije odlaska na fakultet vrijedi staviti na isti popis s ostalim pripremama.
Stavovi kolumnista/ica nisu stavovi uredništva portala Mojnovac.hr
